Gde je hrišćanstvo danas? Nakon dve hiljade godina istorije koliko je ono zaista naučilo iz sopstvenih grešaka? Sudeći po vestima koje ovih dana stižu iz Rima moglo bi se reći da se epoha skandala nastavlja i iznova produbljuje u vrtlogu uzroka i posledica dela raznih klirika koji na ovaj ili onaj način zloupotrebljavaju svoj crkveni položaj i društveni status.
Papa Benedikt XVI je samo nekoliko dana nakon što je ukinuo ekskomunikaciju biskupa Ričarda Vilijamsona koji je poznat po tome što je otvoreno negirao holokaust po čijem je tumačenju, tokom II svetskog rata ubijeno je između 200.000 i 300.000 Jevreja i nijedan u gasnim komorama, unapredio u pomoćnog biskupa grada Linca, Gerharda Mariju Vagnera koji je od pre poznat po svojim izjavama u kojima je Cunami u Tajlandu i uragan Katrinu nazvao osvetom i izlivom Božjega gneva. Od ovakve besmislene izjave može biti gora ona od poznatog baptističkog propovednika Džerija Folvela u kojoj je za događaje 9. Septembra 2001. godine optužio sekularizovano američko društvo ili ona od katoličkog sveštenika Vjekoslava Lasića: "uvjeren sam da je poglavnik Ante Pavelić sada u raju i da zajedno s nevinom dječicom gleda Bogu u lice."
U vreme kada se u svetu javlja sve više glasova koji negiraju holokaust, Rimska crkva koja se ni do današnjeg dana nije izvinila za svoj indolentni stav Pape Pija XII tokom II svetskog rata, koji se oglušio na brojne pozive u pomoć i informacije o holokaustu koji se dešavao samo nekoliko stotina kilometara od njega - ona ovo pitanje dalje produbljuje vraćanjem u službu četiri biskupa pripadnika Lefervista, među kojima je i Vilijamson. Izlišno je u ovom kontekstu i govoriti ali ipak nužno je spomenuti i višedecenijsku tišinu povodom umešanosti klira rimokatoličke crkve u zločine protiv srpskog, jevrejskog i romskog stanovništva u NDH. Nasuprot tome, do nas dolaze vesti kako se na dan godišnjice smrti uštaškog poglavara Ante Pavelića služi misa u njegovu čast u sred Hrvatske prestolnice.
Po svemu sudeći, „Veliki mostograditelj" (Pontifex maximus) ne samo da ne gradi mostove već kao da se sopstvenim postupcima i onima koje donosi Rimska kurija trudi da i one postojeće poruši ili bar olabavi do te mere da se pod težinom konflikta sami sruše. „Nepogrešivi" kao da nekom čudnom dihotomičnom dinamikom pravi sve više grešaka koje ga diskvalifikuju kao poglavara Rimske crkve. Primera radi, Rimska kurija sada protivreči dokumentima II Vatikanskog Sabora koji je Rimsku crkvu otvorio prema ekumenskom pokretu donoseći dekret prema kojima su pravoslavni šizmatična „odvojena braća" i samo poseduju elemente crkvenosti ali nisu istinska crkva, dok protestanti gube naziv crkve. Na taj način ekumenski dijalog vratio se nekoliko koraka unazad, pogotovo kada su u pitanju protestanti jer podsetiću da je 1999. godine učinjen veliki napredak ka približavanju RKC i Evangelika kada su u Agzburgu potpisali Zajedničku deklaraciju o opravdanju.
Hrišćanstvu je danas, možda više nego ikad, potrebna reforma. Sveobuhvatna, duboka, korenita. Ono je ispolitizovano, okoštalo, bez dovoljnog potencijala da hrišćansku veru postavi u savremeni kontekst i približi ga modernom čoveku. U vreme najvećih naučnih dostignuća, epohe veličanstvenosti ljudskoga duha ali i destruktivnosti u koju ga neumitno gura njegova sujeta i pohlepa, hrišćanstvo je izgubilo korak sa čovečanstvom.
Kada ga je izgubilo? Zar nije još u vreme političkih prepiranja patrijarha carigradskog Fotija i Pape Nikole I i nekoliko vekova kasnijeg Velikog raskola, inkvizicije, krstaških pohoda, Vartolomejske noći, cezaropapizma i papocezarizma, etnofiletizma, etnocentrizma i ostalih hroničnih bolesti od kojih hrišćanstvo vekovima boluje? Upravo tada, kada je ono prestalo da bude sluga ljudskome rodu i postalo njegov gospodar, kada je pastirski štap zamenilo carskim žezlom, kada je žeđ za božanskim ugasila pohlepa za materijalnim i zemaljskim.
Zato se hrišćanstvo danas nalazi na raskšću između dva puta. Puta u dalju fragmentaciju i apostaziju u koju ono neprestano odvlači ljude skandalima i protivrečnostima i puta koji vodi u sveopštu reformu koja bi morala da obuhvati sve tri hrišćanske provenijencije i tako dovede do bitnih promena kako u odnosima između hrišćanskih konfesija tako i do odnosa samih konfesija prema društvu u kojem se nalaze. To bi pre svega podrazumevalo sveobuhvatnije angažovanje i korigovanje socijalnih programa crkve, formiranje i revidiranje stavova u odnosu na pitanja bioetike, kontracepcije, homoseksualizma, afirmacije ekumenskog dijaloga, posebno u slučaju Istočno - pravoslavnih crkava. Podsetiću ovom prilikom i na reči našeg bogoslova o. Radovana Bigovića da bi „svaki drugi put Pravoslavnu crkvu vodio u izolaciju i u geto, učinio bi je sektom, nesposobnom za služenje i doprinos duhovnom preporodu Evrope i sveta" (Bigović, 2000).
Mnogo puta do sada smo od bogoslova mogli da čujemo argumente da je za apostaziju kriva sekularizacija društva, radikalni individualizam, bežbožni humanizam, antropocentrizam, tehnokratija, nihilizam ali ipak moramo biti sasvim iskreni i konstatovati da promenu koju hrišćanstvo želi izvršiti u društvu mora prvo doživeti unutar sebe. Dakle, neophodna je korenita promena organizma unutar samih hrišćanskih konfesija kako bi ta revitacizacija dovela do širih društvenih implikacija. Neko je jednom rekao da je hrišćanstvo poteklo iz katakombi i da se ono u nje mora i vratiti. Ovo ne podrazumeva njegov kraj, već naprotiv, njegovu obnovu i povratak onim fundametalnim vrednostima koje je ono imalo u vreme apostola, kada je od društva bilo prezreno i odbačeno ali jedinstveno i nekomprovitovano, u zajedničkoj nameri da poruku evanđelja prenese celom svetu.