Serija izjava Božidara Đelića, potpredsednika srpske vlade & blogera ovdašnjeg, datih u poslednjih desetak dana ozbiljno idu na ruku onim teoretičarima ovdašnjeg političkog života koji tvrde da je čovek Vojislav Koštunica, zapravo, prevashodno stanje. I dok su se većinskodemokratski građani i građanke Srbije na to njegovo stanje izgleda nekako svikli ─ ne računajući, naravno, ionako pristojno desetkovanu izdajničku manjinu prisutnu na ovom Blogu ─ ne mogu a da ne primetim kako navedeno stanje, pored toga što je trpno (jerbo smo, jelte, prinuđeni da ga trpimo svi mi koji nismo glasali za njega, a ima nas, bar prema poslednjim izborima, oko 85%) izgleda jeste i prelazno. Prva žrtva virusa smušenosti, neobaveštenosti i zbunjenosti sasvim prirodno, jeste onaj koji je premijeru najbliži ─ dakle, vicepremijer.
Idemo redom:
Simbolika
U najnovijoj šargarepi serviranoj građanima Srbije, a koja se zove datum konačnog priključenja Evropskoj uniji ─ ni manje ni više Đelić je naveo Vidovdan 2014. Prva stvar koja ovim pada u oči jeste da vicepremijer više ne barata datumima nego praznicima ─ što bi, u skladu s opštom patriotskom retorikom neophodnom u odbrani KIM još moglo i da se razume, ipak, ono što iz ove tvrdnje prirodno sledi jeste upitanost: A koji Vidovdan?!
Kao drugi čovek Vlade, Đelić bi svakako morao da zna da Srbi kao inokosan narod imaju dve Nove godine pa onda, jelte, sasvim prirodno imaju i dva Vidovdana. Dakle, da li je Đelić mislio na onaj od 14. ili možda na onaj Vidovdan od 28. juna!? Mislim, reći ćete, evo izdajnici sa B92 bloga opet cepidlače ─ i to, ni manje ni više nego za 14.dana više-manje. Možda je i tako, međutim, imamo li u vidu činjenicu da život ne može da čeka držim da je i ova simbolika itekako bitna. U slučaju Vidovdana 2014.godine posebno!
Ne verujem da je Đelić do te mere neobavešten (može i neupućen, svejedno) da ne zna kako je upravo Vidovdan (14. jun) bio datum kada je srpski patriota Gavrilo Princip, u Sarajevu, junački (iz zasede, naravno) ubio autstro-ugarskog prestolonaslednika Ferdinanda i njegovu trudnu suprugu i time započeo Prvi svetski rat! Kako su ovu simboliku primili Đelićevi politički partneri u Evropskoj uniji još uvek se ne zna...
Proevropljanin
Druga Božina izjava u prilog tezi o Koštunici kao prelaznom stanju svakako je gaf sa prekjučerašnje otvorene sednice Vlade kada je, po pisanju omiljenog tabloida vladajuće Srbije, obrazlažući rad Vlade u prvih 100 dana Đelić navodno izvalio, ni manje ni više to "da je Vojislav Koštunica jedini prodemokratski premijer, a njegovi ministri prva istinska većinska proevropska demokratska vlada posle pada Miloševića"!!!
(p.s. ukoliko gospodin Đelić demantuje pisanje lista čije ime ne želim da spominjem dugujem mu, naravno, izvinjenje)
Abolicija
I za kraj, naravno, izjava Bože Đelića povodom mog omiljenog magistra, ministra, i koncesionara ─ Velja Ilića. U intervjuu Blicu od 31. avgusta, povodom Afere koncesija Đelić izjavljuje:
- To nije afera ove vlade. Problem je to što je ovaj najveći koncesioni ugovor u istoriji Srbije potpisan na jednoj od poslednjih sednica tehničke vlade.
Na pitanje novinara Blica da li u Ugovoru postoji nešto štetno za Srbiju, Đelić "direktno u sridu" uzvraća:
- Dobro je da Srbija gradi autoputeve. Ali, ubuduće moramo obezbediti da naša državna NIS ima privilegije u postavljanju benzinskih pumpi, zatim da se proizvođači biraju na transparentan način i da naša građevinska operativa dobije što više posla.
Blic: Zar to nije dovoljno da se on oceni kao nepovoljan?
- Ne može se to reći. Samo kažem da je važno da napravimo sistem po kome će sve ovo biti precizirano.
Imamo li u vidu elementarnu činjenicu po kojoj je Znanje o vlastitoj odgovornosti početak unutrašnjeg preokreta neophodnog za ostvarivanje političke slobode baš kao i to da je Svest koja samu sebe proglasi nevinom u najmanju ruku površna (Jaspers) Božidaru Đeliću bi se, mirne duše, moglo uputiti i pitanje: Da li možda ni ministar Veljo nema nikakve veze sa ovom Vladom!? Gospodo Demokrate, ukoliko ste pristali da sa Koštunicom (i Veljom, dakako) bilo šta sadite onda morate pristati i na vlastiti deo odgovornosti (hajde da ne kažem baš saučesništva) za ono što pomenuti: čine, izjavljuju pa čak i misle! To su elementarna politička pravila i od njih nije i ne sme da bude aboliran niko ─ pa ni B.Đelić, ma koliko nam isti bio (ili ne bio, svejedno) simpatičan.
Na razrešenje dileme da li je narečeno stanje prelazno ili ne, nadam se nećemo čekati još dugo ─ ipak, krajnje dobronamerno, mislim da bi za samog B.Đ. bilo itekako korisno ako bi bio vlastan da razmisli o tome da na sednicama Vlade za početak makar promeni mesto sedenja. Virusi su čudo...