Na motoru sam...

55truja RSS / 07.02.2009. u 10:12
motorcycleforlaw.jpgNa motoru sam! Nije bitno odakle mi isti, kako sam se našao na njemu, odakle i kuda idem. Bitno je da sam na motoru i da se krećem ili da se svet oko mene kreće u zavisnosti od načina posmatranja istog fenomena. Ako stojite pored puta i gledate mene na motoru, videćete da se ja krećem a sve ostalo miruje! Ja, međutim drugačije tumačim taj fenomen, ja sam na motoru i a svet se oko mene okreće.

Zašto oko mene? Odgovor je jednostavan, agregat mog motora pretvara pravolinijsko kretanje klipa u rotaciono koje se prenosi na zadnju gumu koja pad pod uticajem trenja okreće zemlju ispod sebe! Ne sviđa vam se objašnjenje, ne morate ni čitati dalje, meni to nije bitno, meni je bitno da sam na motoru i da se svet oko mene kreće! Onome ko nije vozio motor i u vožnji doživeo trenutak nirvane ne vredi objašnjavati a i nije bitno, bitno je da sam na motoru!

Razmišljam da li bih u ovom trenutku mogao biti ispunjeniji, prijatan je dan, brzina taman krstareća da mogu da podignem vizir kacige i osetim jesen kako se polako seli u druge krajeve. Uskoro će zima i neću moći da vozim sa otvorenim vizirom pa koristim trenutak.

A baš sam stavio onu crvenu kacigu, onu koju uvek nosim kada je jesen i koju nosim svaki put kada vozim u susret zalasku sunca! Zalazak je najlepši u jesen, priroda ima tu crvenkastu boju od suvog lišća koje je kao rukom posuto. Uvek ga ima na granama dok je jesen i uvek ga ima na zemlji! Koliko god očistili lišće sa zemlje preko noći će ponovo prostrti novi prekrivač, istkan još lepšim šarama nego jučerašnji. Zato i volim da vozim ka zalasku sunca u jesen, tada se jedino može golim okom gledati u sunce bez ikakvih smetnji, bez žmirkanja - bez kijanja!

Tada se sunce zarumeni kao jabuka ili dunja koju ujesen baka ostavi na vrh ormana, gde ja nestrpljivi ne mogu da je dohvatim ali mogu da osetim da je tu čak i kada ne želim da je gledam, kada se pravim da nije tu i da me ne doziva! Osetim je po mirisu koji širi po celoj sobi! Ne pomaže ni kafa koju ujutru ona i deda piju, čak ni dedina lula koja mi je oduvek smrdela - uvek sam se budio sa mirisom dunja i jabuka na ormaru... Tad sam jedino i voleo da deda zapali lulu, da ne osetim miris koji me zove, sećam se da sam pokrivao nos i usta jorganom dok deda popije kafu do pola i dok dim iz lule se ne raširi po celoj sobi... tek tada sam se otkrivao zadihan jer je jorgan punjen perjem i teško se disalo kroz njega!

Gotovo da mogu i sada da osetim miris jabuka kroz otvoren vizir... Znam da ne mirišu jabike, mirišu sećanja! Dovoljna je sitnica da me vrati u detinjstvo i da se setim dragih osoba i dragih mi trenutaka...

Onda dodje vreme kada baka skine jednu jabuku sa ormara, dolazim iz škole, kao i svako dete izuvam se u trku, jedna patika na stepenicama, kotrlja se nazad dok druga ostaje na sred praga, ona smešno velika kesa za blok broj 5 za likovno ostaje na sred hodnika a jakna sa rancem nasred sobe. Video sam rupu na ormaru, baš tamo gde je bila najveća jabukaa, ona što najviše miriše. Baka zna kada dolazim iz škole, petak je baš bio kada je škola gotova... Petkom sam imao likovno kao zadnji čas, tada smo uvek pre kraja časa prali pribor za likovno i ruke, možda me je baš zbog toga baka puštala da odmah jedem oljuštenu i isečenu na kriške - jabuku a možda i zato što sam ih mnogo voleo. Nije više živa da je pitam a ko zna da li bi se i setila. Znam samo da me je uvek terala da perem ruke pre jela - tada nije.

Neverovatno je kako se sećam svih detalja iako je mnogo godina prošlo od tada. Kao što rekoh, dovoljna je sitnica da me vrati u detinjstvo, poznat lik, miris pečenog hleba, neka pesma... nema pravila! Sada je to zalazak sunca i jesen okupana rumenilom! Prosto se užari lišće od crvenog sjaja sunca na zalasku! Kao da požar bukti!

Dok sam ja jeo krišku po krišku jabuke ali polako, baka je skupljala moje školske stvari razbacane redom kroz kuću... Nešto je i bogoradala ali joj nije bilo teško da sama skupi... A jabuku sam jeo neverovatno polako, kriške isečene kao što se lubenica seče, tako sam ih najviše voleo. Uzmem jedan kraj u usta zubim grebem sloj po sloj, ne grizem nego grebem zubima. Ako je manja jabuka, stavim celu krišku u usta, zagrizem je kao bokseri štitik za usta i držim je tako dok isisavam sok i nje. Jednu jabuku sam jeo satima čini mi se.

Baka je, kad bi rasklonila zamnom, sela na krevet i gledala mene kako jedem kako slatko jedem jabuke... Uzela bi tanjir sa ljuštikama od jabuke i jela ih, traku po traku. Tako ih je ljuštila da ostanu dugačke trake od kore jabuke. Nije imala zube pa je dugo zvakala jedan zalog... Tada je pričala da više voli korku, kako je ona zvala. Voleo bih da i sada mogu da joj verujem kao što sam joj verovao tada.

Zatvaram vizir. Iako je vazuh isprva bio prijatan, sada mi već isušuje oči i iste mi se pune suzama pa skoro da i ne vidim ništa. Razmrlja mi se okolina pa mi je teško da vidim kuda idem. Takođe bih voleo da mogu da ubedim sebe da su mi zbog toga oči pune suza...

Bilo je to drugo vreme, teško se živelo, taj red jabuka je trebalo da traje celu zimu. To mi je bio jedini slatkiš. Bilo je i čokolada i bombona ali one su se kupovale u prodavnici. Bile su skupe! Njih sam jeo sam kada dodje neka tetka i donese ih ali više pamtim ukus i miris jabuka i dunja!

Dunje sam jeo još sporije. Njih i ne možeš brzo da jedeš. Tvrde su, imaju neki opor ukus, gotovo su kisele ali su opet slatke! Bože, ne pamtim kada sam poslednji put jeo dunje! Sećam se tada i više ne... Da li je moguće da nisam jeo dunje dvadeset godina? Baka nije jela koru od dunje, kora od dunje je dlakava - tako sam pričao kada sam bio mali.

Nisam ni video dunju u skorije vreme, nisam je ni držao u ruci! Uvek sam je jeo oljuštenu i ne mogu da se setima kakvu koru ima. U sećanju mi je ostalo da je zaista dlakava ali mi sada teško da poverujem u to...

Vozim se i dalje prema zalasku sunca, želim da nastavim dalje, da još duže uživam u istom. Verujem da ako stalno budem išao ka suncu nikada neće zaći, samo će se manjati linija horizonta koja preseca sunce na pola! Jedino je problem što ću ako budem bio dovoljno uporan naići na more koje ne mogu da pređem motorom a brodom to nije to, nije gušt i da će se na kraju užarena lopta ugasiti u moru!

Zbog toga i odustajem od dalje vožnje a i stigao sam do prodavnice, gde sam i krenuo, iako sam rekao da nije bitno kuda idem - a i nije. Kupujem ono za šta sam došao, nešto začina, kafu i šećer.

Vraćam se nazad, sada mi je sunce iza leđa i sve izgleda drugačije, kao da nisam ni došao ovim putem! Čini mi se kao da sam dugo putovao do prodavnice iako ima samo kilometar od kuće. Kao da sam se danima vozio do prodavnice a kući se vratio za tridesetak sekundi... Uopšte nije isto iako jeste...

Motor parkiram u garažu, potapšem ga po sedištu, kao rasnog konja! Dobro me je poslužio danas, odvezao me je 20 godina u prošlost u neko drugo vreme a da mu nisam ni rekao kuda. Znao je šta mi je trebalo!

Kupio sam i jednu jabuku, birao sam najveću - crvenu. Mnogo je manja od one moje, nejveće sa ormara ali veće nema. Drugo je vreme pa su i jabuke druge... Sada su čokolade velike a jabuke male. Čokoladu nisam kupio, iako sam ih domalopre strašno voleo, sad mi se baš jela jabuka. Hteo sam i dunju da kupim ali nemaju! Imaju sok od dunja - kao da je to isto. Čudni su ti trgovci, tražiš im dunje a nude ti sok od dunja. A još se čude kada im odneseš jednu jabuku da ti izmere pa pitaju: „Samo jednu komšija?" - a i nismo komšije na kraju krajeva!

Pokušavam da oljuštim jabuku kao moja baka ali ne uspevam da izvučem dugaču traku! Sećam se da sam je nekada terao da oljušti celu jabuku jednim potezom, da napravi jednu dugačku traku od metar i više! Nije joj bilo teško to da radi a ja sam stajao pored nje i nadgledao radove.

Sada ljuštim sam. Nije nimalo lako. Na kraju ispevam, sečem jabuku na kriške, čistim seme ali trapavo. Lome mi kriške, klize iz ruku... Lako je bilo baki, imala je hrapave ruke i jabuke joj nisu klizale iz ruku. Svaka kriška je bila savršena. Ove moje izgledaju kao se dete igralo sa njima.

Obično nisam toliko trapav ali mi je sada posebno teško da oljuštim jabuku kako treba! Da je čokolada u pitanju, oljuštio i sljuštio bih je očas posla. Stavljam jednu krišku u usta, zagrizao sam veliki zalog iako sam hteo da je kao nekada grebem zubima dok se ne istopi u ustima. Izgleda da sam zaboravio kako se to radi.

Nije slatka. A i ne miriše. Nije kao ona moja, najveća sa ormara... više mi se i ne jedu jabuke... Sada sedim za stolom, gledam kroz prozor iako je napolju već mrkli mrak. Jedem one kore od jabuke koju sam malopre ljuštio. Razmišljam u sebi, zašto sam morao motorom da odem u prodavnicu, mogao sam kolima ili peške...

Noćas ću teško zaspati...



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana