Ovaj blog pišem po Pižonovoj «porudžbini» na temu svetske ekonomske krize...
Poslovni poduhvat se može finansirati na dva načina. Svojim novcem i tuđim novcem. Ako nemate svoj novac, tada vam ostaje samo jedan način finansiranja. Ali kako naći nekoga koja će da vam da novac da biste započeli poduhvat? Tako što ćete da mu obećate da će da zaradi dovoljno na tome da bi prihvatio da uđe u rizik, ili ćete da mu ponudite nešto kao obezbeđenje i da mu tako smanjite rizik na nivo koji je prihvatljiv za njega. Vi ste početnik i niste poznati u poslovnim krugovima, tako da od obećanja nema mnogo vajde. A kako da mu ponudite nešto kao obezbeđenje kad i sami nemate ništa? Ili imate ali ne želite da to prodate/založite, jer, šta ako posao ne uspe, ostaćete i bez toga i bez zarade.
Neće vas valjda zaustaviti to što nemate ništa ili to što ono što imate ne želite da prodate/založite? Pa ako već nemate ništa izmislite da imate nešto! Da vidimo, šta bismo mogli da izmislimo...Imate vi neki ćup, koji je doduše prazan, ali deluje kao da je pun. I vi onda kažete ovako: Evo ja tebi dajem u zalogu ovaj moj ćup kao obezbeđenje za novac koji ćeš ti meni da daš za moj posao. Jasno je da je ovaj neko koji vam daje novac u stvari banka. I vi tako uzmete kredit...
Naravno, ne treba pomisliti da su u banci naivni. Oni ni ne misle da drže to pravo zaloge na onom ćupu pošto pravo zaloge na ćupu nije novac, a banka radi samo s novcem. Pa zašto su onda pristali da uđu u taj aranžman? Zato što računaju da na ovom svetu ima više budala nego pametnih...Oni će lepo da izdaju neku hartiju od vrednosti ili će napraviti neki finansijski derivat – nešto što deluje fensi i što niko suštinski ne razume šta je, ali zvuči dobro kad se kaže da se ima to u svom portfelju. I tako stvari kreću da prave krug. Vi ste uzeli novac od banke i dali im ćup u zalogu, oni su izdali hartiju od vrednosti koja kao obezbeđenje ima pravo zaloge na vašem ćupu drugoj banci, treća banka je kupila tu hartiju od vrednosti očekujući da zaradi na njenoj preprodaji, pa je prodala četvrtoj banci, pa četvrta petoj, pa peta nekom šestom privrednom subjektu. Logično, svaka od tih prodaja je za više novca nego za koliko je bila kupljena. I tako smo od početne nule došli do miliona. A pošto se sve obavlja elektronski, tu nikakav novac i ne postoji, već samo gomila brojki na ekranu računara.
Tada ona prva banka shvata da joj je ideja sa hartijom od vrednosti mnogo dobra pa počinje da ubeđuje i druge ljude da trebaju da kupuju ćupove, jer svako ko drži do sebe ima jedan (ili više) praznih ćupova. Naravno, ćup će da kupe kreditom koji im daje upravo ta banka, a za obezbeđenje će banka uzieti u zalogu upravo taj ćup koji im kreditom i omogućava da kupe. A da bi imala dovoljno novca da da sve te kredite i sama se banka zadužuje kod drugih banaka. I šta daje kao obezbeđenje? Pa one hartije od vrednosti koje su obezbeđene pravom zaloge na ćupu. Gde ste tu vi? Pa u međuvremenu ste zaradili prvi novac i kao dobar učenik se sećate svih onih knjiga o ekonomiji koje ste pročitali pre nego što ste krenuli u biznis. A one tamo kažu da se gubi ako se zarađeni novac odmah dalje ne reinvestira. U šta ćete da investirate? Možete da investirate u neki «pravi» posao, ali on po pravilu ne donosi toliko veliki povraćaj. Mnogo veći povraćaj obećavaju razni investiocioni fondovi, investicione banke i slične organizacije. I vi onda dajete njima novac. Oni se širom sveta pojavljuju i kupuju sve što vam padne na pamet da se može kupiti sa samo jednom idejom – preprodaj, preprodaj, preprodaj.
Šta imamo na kraju – svima živima se daju krediti, i onima koji objektivno mogu da ih vrate i onima koji objektivno ne mogu, svi nešto kupuju novcem koji nemaju, svi duguju svakome, svi su obezbeđeni nečim što ne vredi, nešto što u stvarnosti vredi milion na ekranu kompjutera vredi desetine milijardi itd. A onda jednog dana nekoliko njih ne uspe da vrati kredit koji je uzeo. I banka povuče sredstvo obezbeđenja – onaj ćup sa početka priče. Ali se na tržištu pojavi u istom trenutku toliko ćupova da im cena toliko padne da praktično uopšte ne obezbeđuju banku u odnosu na dati kredit. A tada dodatno svi prestanu da kupuju ćupove pošto očekuju da će cena još više padati, a osim toga više ne mogu ni da podignu kredit kod banke da bi kupili ćup.
Tada banka shvata (a postoje i propisi koji je primoravaju da to shvati) da mora ogroman novac da povuče i stavi u rezervu, s obzirom da je postala previše izložena. Naravno taj novac ne postoji, te je drugo rešenje da lepo otpiše ta potraživanja. I bup, u jednom trenutku su one milijarde opet postale milioni, čak i manje, a banci su ostala samo njena dugovanja. A onda i druge banke, koje su ovoj prvoj davale kredite shvataju da ih hartije od vrednosti kojima su bile «obezbeđene» nimalo ne obezbeđuju. I stvar se ponavlja kao sa prvom bankom...
Neke od posledica su nam svima poznate – bankrotstva najvećih finansijskih igrača, veliki problemi raznih drugih kompanija, otpuštanja, smanjena potrošnja itd. Države za sada uglavnom reaguju «izvlačenjem» velikih finansijskih sistema. Ideja koja stoji iza tog izvlačenja je u tome da će se novac poreskih obveznika iskoristiti da se spasu oni najveći čija propast bi još više urušila sistem, a da zauzvrat država postane vlasnik tih banaka, osiguravajućih kuća, najverovatnije i proizvođača automobila, pa kada se situacija sredi država će da proda to svoje vlasništvo po većoj ceni od cene za koju ih je «kupila».
Ipak, najvažnija reakcija na krizu bi se morala dogoditi u domenu regulacije, potez koji bi morao da usledi jeste iznalaženje načina na koji će se regulisati tzv. «vanberzansko tržište», a naročito finansijski derivati. Upravo najveći razlog krize se nalazi u tome što su banke, a i drugi učesnici na tržištu, koristili to što ovi finansijski instrumenti ne podležu nikakvoj regulaciji i proveri pa su pravili razne kaubojske poteze, a što se na kraju svima obilo o glavu. Bankari i drugi zaposleni među finansijskim i berzaniskim igračima su doduše već u solidnoj meri podneli žrtvu svojoj alavosti. Broj otpuštenih se meri stotinama hiljada, tako da su ovi koji su na neki volšeban način uspeli da zadrže posao postali daleko konzervativniji nego što su to bili do pre samo godinu dana. Opet to nije dovoljno. Kao što je posle krize iz 30-tih berza stavljena pod strogu kontrolu to sada mora biti učinjeno i sa vanberzanskim tržištem.
Gde je u svemu tome Srbija? Otprilike nigde...Najveći problem Srbije je i dalje neodstatak kapitala za dalji razvoj. Taj kapital će sada još teže dolaziti u Srbiju. Iako smo ovih dana imali prilike da čujemo mišljenja raznih ljudi, manje ili više uticajnih (neka od tih mišljenja su bili predmet drugih blogova), šta je bitno da vlast uradi, moja ocena je da ipak se najviše mora radi u na stvaranju boljih (čitaj: lakših) uslova za poslovanje. Od tzv. «Giljotine propisa» koju je svojevremeno najavljivao jedan od ministara još uvek nema ništa. Raznorazne procedure pred državnim organima sa kojima se privredni subjekti susreću su vrlo često (i) nepotrebne; (ii) suviše dugo traju; (iii) previše novčano opterećuju one koji posluju. Vlada je napravila «solid effort» ukidanjem poreza na prenos apsolutnih prava na prenose udela/akcija u privrednim društvima i ukidanjem kapitalne dobiti za fizička lica, međutim nije problem u Srbiji samo u malom obrtu na berzi. U oblasti poreza se mora razmisliti o uvođenju još nekih instituta koji još ne postoje u zemljama u okruženju, čime bi dobili na atraktivnosti u odnosu na konkurente (konkretnom mislim na Belgijski «notional interest»). Sređivanje stanja u zeljišnim knjigama tj. prebacivanje svega u katastar, pokrivanje cele zemlje katastrom i omogućavanje vršenja provera putem interneta sada u vreme krize može biti još značajnije nego u «regularna vremena». Takođe, šta je sa «privatizacijom» gradskog građevinskog zemljišta?
Jednog dana će se kriza smiriti i tada će ponovo doći do većeg ulaganja u države regiona. Jedino pitanje je koja od njih će taj trenutak dočekati najspremnija u smislu atraktivnosti za ulaganja. Srbija u tom smislu može i mora da uradi još dosta toga.