O licemerju

Licemerje (hypocrisy) je jedna od najčešćih "pojava" u ljudskoj komunikaciji o čijim mnogobrojnim negativnim svojstvima će se skoro svi brzo složiti, o čijoj nepoželjnosti će skoro svi brzo glasati ZA, o čijim štetnim posledicama će skoro svi brzo imati sijaset "primera iz života", a zatim mirno nastaviti da je primenjuju u sopstvenom ponašanju, ne videvši u tome ama baš ništa čudno.

To je takozvana "dvostruka licemerska petlja" u ljudskom ponašanju.

I kad osuđujemo licemerje, dajemo sebi za pravo da budemo - licemerni.

"Go figure", rekli bi mnogi, hajde razumi ljudsko ponašanje, ako možeš.

Ljudi su ponekad istovremeno potpuno nerazumna, a divna i zato potpuno šašava bića, rekla bih ja.

Poreklo reči licemerje, odnosno etimologija reči "hypocrisy" kaže:

From Middle English ipocrisie < Old French ypocrisie < Late Latin hypocrisis < Greek ?π?κρισις (answer, stage acting, pretense) < ?ποκρ?νεσθαι (to play a role, pretend) < ?π? (under) + the middle voice of κρ?νω (to separate, judge, decide) < Proto-Indo-European base *krei- (to sieve, to discriminate, to distinguish). The Greek word evolved from ?ποκρ?νομαι (to separate gradually) to ?π?κρισις (answer) to ?ποκριτ?ς (actor, pretender, hypocrite).

Licemerjem kao pojavom bavili su se razni mudri ljudi ostaviviši nam svoje rečenice za citiranje:

• "Do as I say, not as I do." - Anonymous

• "Hypocrisy in anything whatever may deceive the cleverest and most penetrating man, but the least wide-awake of children recognizes it, and is revolted by it, however ingeniously it may be disguised" - Tolstoy

• "The only vice which cannot be forgiven is hypocrisy. The repentance of a hypocrite is itself hypocrisy." - William Hazlitt

• "A conservative government is an organized hypocrisy." - Benjamin Disraeli

• "Ostentation is the signal flag of hypocrisy." - Edwin Hubbel Chapin

• "Hypocrisy is the homage that vice pays to virtue." - Francois De La Rochefoucauld

• "Manners are the hypocrisy of a nation." - Honore De Balzac

• "Superstition, idolatry, and hypocrisy have ample wages, but truth goes a-begging." - Martin Luther

• "Hypocrisy is the lubricant of society." - David Hull

• "At the entrance of a second person, hypocrisy begins." - Ralph Waldo Emerson

• "We are all hypocrites. It is in our very nature to be so. So much so that even our protestation of hypocrisy is, in itself, patently hypocritical." - Claire Worthington

• "Now you welcome me to a town called hypocrisy."- Ian Watkins, LostProphets, A Town Called Hypocrisy.

"The only thing worse than a liar is a liar that's also a hypocrite!" - Tennessee Williams

 "And the wild regrets, and the bloody sweats, none knew so well as I: for he who lives more lives than one more deaths than one must die." - Oscar Wilde

"How clever you are, my dear! You never mean a single word you say." - Oscar Wilde

"The value of an idea has nothing whatever to do with the sincerity of the man who expresses it." - Oscar Wilde

"All humans are hypocrites; the biggest hypocrite of all is the one who claims to detest hypocrisy." - Peter Wastholm

"Ipak, losi ljudi nisu bas onoliko losi koliko im to drugi losi ljudi pripisuju." nsarski

Ljudi se retko ili teško odlučuju na kojim sve mestima im najviše smeta kad se "jedno priča, a drugo radi", da li je to u privatnom, porodičnom životu, na poslu kojim se bave i koji im "oduzima" veći deo dana nego privatan život, u društvu u celini, u medijima, pri susretima sa "prijateljima" koji ponekad ostavljaju gorak ukus uzalud izgubljenog vremena potrošenog samo na licemerne razmene lažnih ljubaznosti i praznih priča....na kraju se najčešće odlučuju - za događaje iz politike i društva u kojem žive strasno osuđujući druge za mnogo stvari koje bi ponekad i sami uradili "da su na njihovom mestu".

.David Runciman se time bavi u svojoj knjizi „Political Hypocrisy“:

„What kind of hypocrite should voters choose as their next leader? The question seems utterly cynical. But, as David Runciman suggests, it is actually much more cynical to pretend that politics can ever be completely sincere. The most dangerous form of political hypocrisy is to claim to have a politics without hypocrisy. Political Hypocrisy is a timely, and timeless, book on the problems of sincerity and truth in politics, and how we can deal with them without slipping into hypocrisy ourselves. Runciman tackles the problems through lessons drawn from some of the great truth-tellers in modern political thought--Hobbes, Mandeville, Jefferson, Bentham, Sidgwick, and Orwell--and applies his ideas to different kinds of hypocritical politicians from Oliver Cromwell to Hillary Clinton.

Runciman argues that we should accept hypocrisy as a fact of politics, but without resigning ourselves to it, let alone cynically embracing it. We should stop trying to eliminate every form of hypocrisy, and we should stop vainly searching for ideally authentic politicians. Instead, we should try to distinguish between harmless and harmful hypocrisies and should worry only about its most damaging varieties.

Written in a lively style, this book will change how we look at political hypocrisy and how we answer some basic questions about politics: What are the limits of truthfulness in politics? And when, where, and how should we expect our politicians to be honest with us, and about what?“

A u neposrednoj blizini svih nas su bića praktično nesposobna za licemerje - naša sopstvena i tuđa DECA. I šta radimo sa njima? Umesto da se (ako smo zaboravili kakav smo svet gledali dok smo i sami bili deca) učimo od njih iskrenosti, otvorenosti i komunikaciji bez licemerja - mi najčešće njih učimo licemerju i to zovemo vaspitavanjem, odgajanjem i odrastanjem. Odsustvo sposobnosti za licemerje je najčešći razlog zašto doba ranog detinjstva zovemo "dobom naivnosti i nevinosti, dobom iskrenosti i bezbrižnosti". A posle većim delom svog odraslog života, ponašajući se potpuno drugačije - "kao" žalimo za tim dobom, što je licemerno, naravno.

Ko god dvaput razmisli mora uvideti kako je strah od međusobne iskrenosti i volja za licemernim ponašanjem potpuno šašava stvar u ljudskom ponašanju. Ta volja da se prikazujemo "kao neko drugi", a ne "kao ono što stvarno jesmo" i još da pri tome pravo da se tako ponašamo smatramo samo svojim prirodnim pravom, ali ne i pravom drugih, često nas onemogućava da i do sebe i do drugih - dopremo. A paradoks je u tome što je to najčešći cilj - dopreti do druge osobe, razumeti se, prihvatiti, biti. Postojati iskreno u komunikaciji sa drugima.

I onda, prirodno, ljudi od licemerja naprave - društvene modele, naprave institucije, kreiraju čitav sistem pravila kojima se licemerje uspostavlja kao jedno od sredstava komunikacije. Takvi modeli, naravno, neminovno stvaraju - nepravde u društvu. Ljudi nepravde vide, osećaju ih na sopstvenoj koži, ali ih retko ili nikako dovode u vezu sa - licemerjem kojem su, u većini, skloni. Kada licemerje porodi nepravdu, ljudi se okreću "velikim rečima" koje su nespojive sa licemerjem i tako često zatvaraju "krug nemoći" zaboravljajući na sosptvene sklonosti ka hipokriziji.

Licemerje (društveno) ljudi najčešće vezuju za politiku, za javnost, za crkve, za autoritete raznih vrsta, za sve one koji javno izgovaraju kako bismo se trebali ponašati. I takvo licemerje ljudi, s pravom, najčešće - osuđuju. Licemerje (privatno) ljudi najčešće vezuju za sopstveno pravo (koje privatno odriču drugima) da se tako ponašaju i retko ga , ili nikada - osuđuju. Češće ga smatraju mudrim sredstvom sopstvenog opstanka, kao da smatraju da je biti iskren, dečije iskren, sa sobom i drugima naivno, glupo i skoro pa po sebe i druge opasno ponašanje.

Licemerje je temelj predrasuda i stereotipa, ono je osnov lažnih slika o sebi i realnosti i uvek odličan početak ljudskih nesporazuma, konflikta i nesreća.

I - licemerje je neuništivo. Može se zauzdavati, krotiti, smanjivati po malko, ali će se uvek nanovo javljati, u različitim oblicima među ljudima.

Ljudi, za svu svoju krhkost i strahove, za svu grubost drugih ljudi i sveta kojoj su katkada izloženi - nisu uspeli da smisle nikakav bolji "štit" za sebe, osim - licemerja.

Samo su zaboravili da taj i takav "štit" nema bodlje samo "spolja, prema drugima" već i "iznutra, prema nama samima".

Jedan od najlepših doživljaja koji se sa ljudima uopšte može imati je proces - oslobađanja od licemerja, proces dobrovoljnog odustajanja da koristimo licemerje tamo gde je mesto iskrenosti. Taj se proces ponekad i negde zove ljubav kad se privatno rešimo da sklonimo "štitove" licemerja ili se zove progresom, napretkom kada većina nas odluči da to uradimo u društvu.

Nemam nijedan razuman i racionalan razlog zbog kojeg verujem da je proces oslobađanja od licemerja uvek moguć - ali verujem da su ljudi za taj proces uvek sposobni. Ljudi umeju da budu pravo čudo, ako i kada se toga sete.

Smešna stvar je da su se ljudi, na primer, setili da ustanove 1.april, kao dan šale i bezazlenih prevara, ali se nisu setili da ustanove "Dan bez licemernog ponašanja, Dan obavezne iskrenosti". Jedan moj drug, temeljan, zdrav cinik mi je pri razgovoru o licemerju odmah ponudio "Ja bih predložio i  utvrdio 30.februar, šta kažeš?".

Šta da mu kažem? Znamo se dovoljno dugo i dovoljno dobro da možemo komunicirati - bez licemerja. Meni katkada treba njegov zdrav cinizam, a njemu treba moja tvrdoglava ubeđenost da i stvari i događaji i ljudi mogu uvek biti bolji nego što jesu.

Šta vi mislite o tome?