Kada mi je bilo 22 odselila sam se za Englesku. Sama. U to vreme nisam tome pridavala neku veliku vaznost. Sada kad razmisljam o tom vremenu poprilicno sam ponosna na “muda” koja sam imala u tim ranim godinama.
Mogu se poprilicno gadno napiti ako je u situaciju umesana tekila. Dzin i ja takoder nismo veliki prijatelji. Jednom sam prosula punu casu devojci u lice i pokvarila nekoliko okupljanja pod njihovim uticajem.
Poznajem nekoliko ljudi koji su odrasli s konjima, bili u njihovom okruzenju cak i pre no sto su mogli da hodaju. Osecam u isto vreme ljubomoru i totalno postovanje prema njima i prirodnom nacinu na koji jasu.
Iskreno je ako kazem da bi dala bilo sta na ovome svetu da mogu da vladam Spanskim (Castilian), Arapskim, Japanskim i Francuskim kao “native speaker”.
Imam zelju da posetim Mongoliju od kada sam u jednom muzeju u Londonu videla izlozbu njihove umetnosti. Pomalo sam razocarana cinjenicom da se Mongolija reklamira u turistickim brosurama.
Kada sam u Nju Jorku osecam da zaista zivim. Kao da sva zivotna energija prede iz trotoara kroz moja stopala i obuzme moje citavo telo dok lutam ulicama. Nedostaje mi vise no sto to mogu reci.
Znam da sam sada na zivotnom raskrscu. Neckam se da donesem bilo kakvu odluku, ali sa sigurnoscu znam koje su opcije predamnom. Sve vise osecam jaz izmedu materijanog sveta i sve sam bliza recima. Manje radim rukama, vise glavom. Ali jasnih formi jos uvek nema, samo osecaj.
Ponekad se brinem o jednoj crti mog karaktera. Neopreznoscu. Ali do sada mi je samo obogatila zivot. Secam se da kad sam jednom bila u Petri, na iskopavanjima, bilo je zabranjeno konjima ici kroz kanjon do lokaliteta. Ta cinjenica me je iritirala do besvesti. To sam i rekla jednom od konjusara. On je predlozio da se nademo u sumrak kad je lokalitet zatvoren. Pristala sam. Sa dva arapska konja prosli smo selom prema otvorenoj ravni da bi se popeli na stenu iznad grada. Videla sam Petru ispod nas u zalazak sunca koje je obasjavalo crvene stene. To vece nisam videla niti jednu zenu u selu, samo muskarce i decake koji su bili prilicno iznenadeni mojom pojavom. Mozda je ovo bilo opasno, ali ujedno i jedno od najlepsih iskustava mog zivota.
Kada bih mogla i kada bi bila disciplinovana da se o njima brinem na pravi nacin volela bih da imam akvarijum, slavuja i kameleona. I Vijetnamsko “pot-belly” prase i malog magarca u dvoristu. Mastam i o tome kako bi bilo lepo da mogu da namamim lastavice mojoj kuci. I zabe. I leptire. I kolibrije.
Na studijima sam naucila da razmisljam. Ispravno. Sada znam da sam bila vise nego privilegovana sto sam imala mogucnost da se skolujem. Mozda ne toliko zbog studija samih vec zbog onoga sto danas jesam.
Nema nista lepseg nego kada koristimo telo kao nacin izrazavanja. Zato volim da gledam ljude koji plesu. Volim tango i volim da gledam predstave modernog plesa. Probe mozda cak i vise.
Ne volim da pricam preko telefona.
Cesto se osecam kao nesto okruglo koje pokusava da se smesti u nesto sa uglovima.
Fascinira me urbanizam. Nacin na koji se gradovi razvijaju me totalno opcinjava. Mozda zato sto jos uvek ne vidim granicu gde ruralno prerasta u urbano.
Ja jednostavno ne dajem sve od sebe u mom profesionalnom zivotu. Ovo ne mogu da pridodam neimanju talenta ili mogucnosti. Ako se iskreno pogledam u ogledalo, moram priznati da sam pomalo lenja, ne zelim da tesko radim, rade rucam sa prijateljima ili mastam.
Volela bih da mogu da sijem. Ali kad pogledam kako usijem dugmad znam da je ovo nemoguce.
Umem da sama napravim svoje cipele. Naucila sam to u Londonu na kursu od devojke koja se zove Kayo. Ona je imala najlepsu prirodno crnu kosu koju sam ikada videla i umela je da podriguje kao muskarac.
Volim slane stapice punjene kikiriki puterom.
Dok sam odrastala secam da sam htela sam da budem veterinar. A onda u skoli sam se susrela sa hemijom i matematikom. I razumela samo praktican deo. Ali teoriju, pritom jos zamagljenu brojevima, ne. Zalim sto nisam barem pokusala. Moja karijera me je odvela daleko od zivotinja, ali znam, ovoliko godina kasnije, da sam potpuno opustena u njihovom okruzenju. Cini se i one.
Vazno mi je da moje ime pisu ispravno.
Moj suprug i ja imamo beskrajnu diskusiju o tome sta reci nasoj deci* o buducnosti. Kazem ja: “Nauci zanat sine.” On kaze: “The white-collar world is the only world.”
Pricajuci o deci* jos uvek nisam sigurna da li da ih donesem na ovaj svet. Znam da postoji mogucnost da mogu da zazalim ako ne, ali mi to nije valjan razlog. Sumnjam u moje roditeljske sposobnosti.
Jos uvek znam napamet celu Santa Maria della Salute. I znam svaku epizodu Six Feet Under.
Ponekad, ali samo ponekad, zelim da mi je kosa kratka.