Društvo| Kultura| Literatura| Ljudska prava| Politika| Roditeljstvo| Život| Životni stil

Ja nisam normalan

antonacci RSS / 08.02.2009. u 16:55

2549611261_e647e00bef.jpg

 

           Moja majka je ponajviše zalužna što je ideja normalnosti za mene od najranijeg detinjstva bila u potpunosti obesmišljena. Ona to nije uradila namerno, verujem da nije razmišljala o tome što je govorila, ali je suviša često koristila tu reč - normalno i meni je to bilo dovoljno da shvatim da ona ima toliko široko značenje, da ga uopšte i nema, tj. da je neupotrebljiva. „Da li je normalno da ne namestiš krevet?" (Ni danas ne nameštam svoj krevet jer ne vidim svrhu nameštanja kreveta, svejedno ću ponovo u njega leći kad budem išao da spavam.) „Da li je normalno da buljiš u tu knjigu po ceo dan" „Da li je normalno da juriš po ulici ceo dan, kao neki uličar?" (Ne valja kad sedim i čitam, ne valja kad jurcam po komšiluku.) „Da li je normalno da se pentraš po drveću, kao majmun?" „Da li je normalno da ti se sviđa taj film?" „Da li je normalno da ne voliš čokoladu, koje dete još ne voli čokoladu?" „Da li je normalno da se tako ponašaš?"
           Moja majka nije razmišljala o tome šta govori jer je za nju reč „normalno" bila uzrečica, kao što malo ko shvata da mu ja nisam „brat", a ipak me tako oslovljava ili kao što je „ekstra" sve od pokvarene paštete do popusta u Zari. Budući da ju je toliko često koristila, reč normalno zapravo i nije imala nikakvo značenje za moju majku ili da parafraziram Ekovu opasku o ruži, ona ima toliko značenja da više ništa ne znači. Za mene je to bila nova reč i pre nego što sam je mogao koristiti, morao sam shvatiti šta ona znači. Oduvek sam voleo lepe reči i trudio se da ih zapamtim. Obično bi značenje reči bilo očigledno već prvi put kad je čujem. Ova reč, međutim, bila je drugačija. Pošto sam prostim opažanjem iznova i iznova dolazio do zaključka da ta reč ima toliko širok dijapazon značenja da ju je nemoguće u potpunosti odrediti, oklevao sam da je upotrebljavam. Nikada nisam voleo neprecizan jezik, a često umem da budem neprecizam i kada koristim reči čije značenje odlično poznajem. I danas, mnogo godina kasnije, jednako oklevam kada osetim da ću je izgovoriti. Naravno, kao detetu nije mi bilo ni na kraj pameti da je upravo koncept normalnosti ključan za gotovo svaku nesreću koja je zadesila ljudski rod od krstaških ratova pa do nacizma. Jer svi su oni vođeni sa verom u ispravnost, normalnost onoga za šta su se borili. Verujem da bi ovaj svet bio mnogo lepše mesto ako bi ljudi naprosto prestali da ocenjuju šta je normalno.
           Danas mi je jasno da i nije tako teško definisati ono što je normalno, koliko je to što je normalno, najprostije rečeno - glupo. Najčešća definicija na koju sam nailazio je ona najprostija: normalno je ono što radi većina ili ono što većina smatra normalnim (tj. prihvatljivim). U redu. Hajde da probamo. Normalno je biti heteroseksualan, jer je velika većina populacije heteroseksualna. Normalno je verovati da je Ratko Mladić heroj, jer preko šezdeset posto ljudi u Srbiji to veruje. Normalno je biti pravoslavni hrišćanin. Normalno je verovati da i nacisti treba da imaju slobodu govora. To je normalno, jer većina ljudi u Srbiji veruje da je to normalno. Kada u ustavu (malo slovo namerno) piše da je Srbija država „Srba i drugih građana", to je isto OK, jer Srbi su većina građana, a ovi drugi, ostali (psi i ostali?), pa njih je naprosto nepotrebno imenovati, jer je u Srbiji normalno biti Srbin, Srbija je srpska, takoreći.

           Normalno je ono što zdrav narodni osećaj za moral kaže da je normalno. Sve ostalo je nenormalno, što će reći - bolesno, ludo, perverzno. I zdrav razum i osećaj za moral svoju logiku svode na uvredu i banalnost - normalno je, zapravo, ono što smo mi, a nenormalno, to je ono što su oni.
           Da li vama ovo deluje normalno?
           Meni ne.
           Pa šta?
           Sasvim je izvesno da se neće svako složiti sa definicijom normalnosti koju sam izabrao, ali to i nije važno, jer se na isti način može uvideti besmislenost ma kog pokušaja definisanja normalnog. Svaki sistem vrednosti koji pretenduje da definiše ono što je neprihvatljivo ima isti ovaj problem. I nije toliko važno na osnovu čega je baziran kriterijum normalnosti, koliko je važno u koje se on svrhe koristi i šta on u stvari predstavlja?
           Gledano kroz bilo kakvu prizmu, normalnost predstavlja samo jedno - običnost, prosečnost. Normalnost je provincijalna i dosadna. Normalnost je suviše uobičajena, ona je siva i ona je duboko kolektivistička. Normalnost ima za cilj povlačenje granica, ona ima za cilj da odredi dokle se sme ići, gde su granice našeg sveta i gde počinje ono što mi nikako ne želimo, gde se završava ono prihvatljivo i gde počinje... nenormalno.
           Ono što je normalno, to se menja, normalnost zapravo i nije nikakva statična kategorija već je, naprotiv, veoma fluidna, ona se menja već prema potrebama onih koji manipulišu masom i njenim osećajem za dobro i loše. I sama ta činjenica da je normalnost promenljiva, trebala bi biti dovoljan razlog da se zdušno založimo da ona uopšte i ne postoji.
           Uostalom, ko su ti normalni ljudi, kako oni izgledaju, šta vole, kakvu muziku slušaju i zašto ja ne poznajem nikog ko je normalan?
           Adolf Ajhman je bio normalan. Na primer. Većina normalnih ljudi posle smrti odmah bude zaboravljena, a Ajhman je jedan od odličnih primera koje treba pamtiti.
          Ajhman je bio prosečno inteligentan, nije bio osobito dobar đak, nije uspeo da završi fakultet, nimalo ekscentričan, mentalno zdrav po svim kriterijima, jedan čovek bez ikakve posebne crte ličnosti, neobrazovan, bez sposobnosti da misli svojom glavom, čovek koji je išao kroz život vodeći se Kantovim kategoričkim imperativom, s tim da je umesto u boga Ajhman verovao u Adolfa Hitlera, ali nemojmo mu zameriti, u to vreme to je bilo - normalno (jer je normalno ono što je većini prihvatljivo, ne zaboravimo). Ajhman nije bio nikakav psihopata, nije imao nikakav poremećaj ličnosti. Bio je normalan! Potpuno. Voleli biste ga za komšiju. Imao je običaj da sakriva svoje loše obrazovanje, kažu da je umeo i da pocrveni kada na dnevni red dođe ta tema. Ajhman se stideo. Ali ljudski je stideti se, zar ne? Čitajući knjigu Ajhman u Jerusalimu ne mogu da se otmem utisku da i moj prvi komšija može biti Adolf Ajhman. S tim da je moj komšija umesto u boga dugo verovao u Slobodana Miloševića. Sada ima neke druge bogove, ali je sistem vrednosti ostao isti - on, čovek, zna šta je normalno. Jer to se zna, tek tako. To nam kažu, nauče nas, mi o tome ne mislimo, ali i ne moramo - neko je to već promislio za nas, a sumnjati u to što su nam rekli, to znači sumnjati u autoritet, to znači sumnjati u vođu. Može li vođa biti slep? A ne. To nije normalno. Sve bi se raspalo bez toga, a onda bismo se izgubili u haosu.
          Mnogo Ajhmana hoda među nama. Neki od njih su generali, pukovnici, mnogi od njih su sveštenici ili pratijski funkcioniseri. Ili predsednici država. Ili direktori u banci ili činovnici poput onog Čehovljevog. Ajhman je bio jedan od srećnika, jer većinu drugih normalnih ljudi zaboravimo istog dana kad umru i njihov život ostaje uludo potrošen, niti će ih neko pamtiti, niti su bili srećni. Umeto da su živeli, oni su bili normalni, ili su se bar trudili da budu normalni.
           Uz malo truda, svu ovu priču možemo svesti na jednu veoma običnu stvar - na kutiju. Normalno je ono što je u kutiji, nenormalno ono što je van nje. Ono što je u kutiji, to je dosadno i obično, ali je uređeno. Arhitektonika je veoma bitna stvar u sistemu vrednosti. Ko voli da živi u kutiji? Onaj ko voli red, onaj ko voli da zna gde šta stoji, onaj ko se boji eksperimentisanja i novog. Jer u kutiji sve ima svoje mesto, sve je sređeno. Ono van kutije, to je žena koja na sahranu dolazi obučena u roza haljinu.
           Taj svet van kutije je doista haotičan. Zastrašujuć je. To je svet u kome čovek često nema na šta da se osloni jer je sve promenljivo i strano. Ali to je svet u kom je čovek slobodan. Slobodan da bude ono što želi da bude ili ono što u kutiji ne sme da bude. Taj haos nastanjuju i hrabri i oni koji su tu jer nemaju izbora.
           Ako nekad odlučite da izađete iz kutije, lako ćete se izgubiti u tom haosu. Jer kutija je jako mala, a svet tako veliki. Što kaže Odri Hepbern u onom prelepom filmu, there's such a lot of world to see... Šteta je ne videti ga, šteta je provesti ga u toj kutiji. Mnogo je ljudi, kutija mala. Vazduh je zagađen i stalno nešto smrdi. Ali pošto ljudi ceo život žive u tom smradu, onda se srode sa njim. Potrebno je izaći iz kutije da bi se shvatilo šta je čist vazduh.



Komentari (23)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

edi-va edi-va 07:28 09.02.2009

:)

Potrebno je izaći iz kutije da bi se shvatilo šta je čist vazduh.


edi-va edi-va 07:31 09.02.2009

I jos nesto ...

po meni je normalno sve sto meni ne zadaje bol ... znaci svakom svoje dok drugoga ne boli.
antonacci antonacci 10:07 09.02.2009

Re: I jos nesto ...

znaci svakom svoje dok drugoga ne boli.


I to je tako jednostavan princip. I mislim da ga nije tesko postovati, tj. nije tesko ici i ne osudjivati ljude. A opet malo njih se drzi toga...
edi-va edi-va 10:45 09.02.2009

Re: I jos nesto ...

antonacci
znaci svakom svoje dok drugoga ne boli.


I to je tako jednostavan princip. I mislim da ga nije tesko postovati, tj. nije tesko ici i ne osudjivati ljude. A opet malo njih se drzi toga...


Da, stim sto je mnogima problem ne osuditi nesto sto vecina osudjuje, jer si u protivnom, samim tim sto ne osudjujesh, isto etiketiran kao "nenormalan".

Kod mene u kraju se sheta jedan lik bos na minus temperaturama. Cak i leti ljudu gledaju u njega kao da je pao s Marsa. Stopala su mu istetovirana i puna prstenchica i lanchica i nekog sharenisha. Obuche se on pristojno (u odnosu na spoljashnju temp.) ... vijetnamka, pantalone i zamota glavu u neku maramu, ali je principijelno bos. Vecini je nenormalan kao takav, a njega naravno boli stopalo za komentare i podsmeh. Neki ga i zaustavljaju da ga pitaju kako mu nije zima, a on im odgovori da ne voli da nosi obucu jer se ne oseca slobodno. Sasvim je vedar i prijatan u komunikaciji ... Ako njega ne bole stopala i ne smrzavaju mu se, sto bi mene bolelo i sto bi mi smetalo?


NNN NNN 18:48 09.02.2009

Re: I jos nesto ...

Jedan moj drug kaže:"Mene normalne stvari ne interesuju!"
Inače, Edi, tek danas sam pročitao "Marijanu", i vapim za normalnošću.
Unfuckable Unfuckable 09:06 09.02.2009

veoma zanimljiv tekst

i par odlično detektovanih dilema,
jako me podsećaju na Pekićevu, iz "Besnila" :
"Šta je ludilo ?
Odstupanje od normalnog.
Naravno, samo....šta je - normalno ?"
zeks92 zeks92 22:24 09.02.2009

Re: veoma zanimljiv tekst

Naravno, samo....šta je - normalno ?"


Sve sto je pod pravim uglom....
medjutim92 medjutim92 10:31 10.02.2009

Re: veoma zanimljiv tekst

zeks92
Naravno, samo....šta je - normalno ?"


Sve sto je pod pravim uglom....


Odlicna paralela
edi-va edi-va 11:04 09.02.2009

šta je - normalno ?"

Normalno je biti svoj i veran prvenstveno sebi. Ziveti to sto volish punim plucima, ljubiti koga zelish dokle god ljubljeni nema nista protiv. Sve je normalno osim manijaka, siledzija, psihopata, pedofila, narko-dilera, robovlasnika, zelenasha, ratnih profitera i svih koje mozda nisam nabrojala, a koji svojim delanjem nekome nanose fizichku, materijalnu ili bilo kakvu drugu shtetu ili BOL.
antonacci antonacci 12:36 09.02.2009

Re: šta je - normalno ?"

Normalno je biti svoj i veran prvenstveno sebi.


Ponekad mi se ucini da nema niceg tezeg od toga. :)
edi-va edi-va 12:40 09.02.2009

Re: šta je - normalno ?"

antonacci
Normalno je biti svoj i veran prvenstveno sebi.


Ponekad mi se ucini da nema niceg tezeg od toga. :)


Znam. Ipak, ne daj se zaokruziti i svesti na okvir koji nekome odgovara. Imaj i razumevanja za sve one koji smatraju da nisi "normalan" - to je jedini recept koji olaksava zivot.

P.S.: Linkovala sam ovaj tvoj tekst jer mi se mnogo dopao, nadam se da je to za tebe ok.
antonacci antonacci 12:50 09.02.2009

Re: šta je - normalno ?"

edi-va

Znam. Ipak, ne daj se zaokruziti i svesti na okvir koji nekome odgovara. Imaj i razumevanja za sve one koji smatraju da nisi "normalan" - to je jedini recept koji olaksava zivot.

P.S.: Linkovala sam ovaj tvoj tekst jer mi se mnogo dopao, nadam se da je to za tebe ok.


Desavalo mi se da mi neko kaze "pa ti nisi normalan", na sta bih se ja samo zahvalio. Ne smeta mi. Stavise, smatram to nekom vrstom komplimenta.

U principu me ne zanima kako bi me ko okarakterisao. Samo neka me ne gnjave i sve je u redu. :)

PS
Naravno da je OK.
rapunzel rapunzel 11:29 09.02.2009

Nisam

ni ja normalna , bar ne po opšte prihvaćenim normama.
Setimo se savršene Sparte i dekadentne Atine.
Ko je tu bio normalan, a ko ne i ko je na kraju opstao.
Preporuka!
jednatanja jednatanja 13:30 09.02.2009

Dobar tekst

Potencijal koji ljudi u sebi kriju za odstupanje od ose normalnosti, kao sto si ti primetio kod Ajhmana, je ogroman. Zato je potrebna sredjena porodica, sredjeno drustvo, koje ce te koliko-toliko odgojiti u uslovima normalnosti...sve posle je kocka...
constrictoria92 constrictoria92 15:00 09.02.2009

Normalna?!? - Jok ja

Često mi kažu da sam nenormalna.
Zabrinuću se kad mi kažu da sam savršeno normalna...
vladimir petrovic vladimir petrovic 15:20 09.02.2009

Precenjena normalnost

Antonacci
...Ono van kutije, to je žena koja na sahranu dolazi obučena u roza haljinu.

Slažem se. Zna se, mnoge žene željno iščekuju taj trenutak muževljeve sahrane (jer ima svakakvih baraba medju muževima), ali se trude da to ne pokažu, već simuliraju ucveljenost na način kako su prethodno dugo simulirale seksualni užitak sa pokojnim mužem onda kada su bile totalno hladne i nisu osećale ama baš ništa...

Zanimljiva tema, Antonacci, dosta lepo prezentirana. Pomalo izazivački, verovatno namerno tako.

Živimo u vremenu u kome su neki pojmovi neverovatno precenjeni: Sloboda, kultura, ljubav, lepota...
O tome je dosta pisano. (Da pomenem samo, recimo, temu: šta je kulturno a šta je nekulturno? O tome bi mogle studije da se pišu, što bi donekle bilo na liniji ovog tvog pisanja o normalnosti/nenormalnosti). Medjutim, i dalje svako ko se drzne da ukaže na (nepotrebnu) precenjenost tih pojmova biva smatran - čudakom.

Stoga, ni u šali ne krivi svoju majku.

A ovo ti baš ne ide na čast
Da li je normalno da ne namestiš krevet?" (Ni danas ne nameštam svoj krevet jer ne vidim svrhu nameštanja kreveta, svejedno ću ponovo u njega leći kad budem išao da spavam.)


He, he, he...

Majka je, ipak, bila u pravu obavljajući svoj sveti zadatak vaspitavanja deteta najbolje kako je umela i znala.
Preporuka!
antonacci antonacci 15:26 09.02.2009

Re: Precenjena normalnost

vladimir petrovic

Stoga, ne krivi svoju majku.

A i ovo ti baš ne ide na čast
Da li je normalno da ne namestiš krevet?" (Ni danas ne nameštam svoj krevet jer ne vidim svrhu nameštanja kreveta, svejedno ću ponovo u njega leći kad budem išao da spavam.)


Majka je, ipak, bila u pravu obavljajući svoj sveti zadatak vaspitavanja deteta najbolje kako je umela i znala, he, he, he...

Preporuka!


Da je krivim? Ta ja sam joj beskrajno zahvalan.

A sad namestanje kreveta... pa da spavam u dnevnoj sobi, hajde. Ali ovako... nisam ubedjen da je to neophodno.
vladimir petrovic vladimir petrovic 17:10 09.02.2009

Re: Precenjena normalnost

A sad namestanje kreveta... pa da spavam u dnevnoj sobi, hajde. Ali ovako... nisam ubedjen da je to neophodno


Naravno da sam se sa ovim poslednjim, oko svakodnevnog nameštanja kreveta - šalio.
S druge strane, finiji svet ima - sobarice koje to rade, he, he, he...

Nota bene: Lično me je više zanimalo da si reagovao oko mog stava (možda ne baš originalnog, naravno) da su i drugi pojmovi - precenjeni. Kultura, recimo. Ono što je u jednom kutku zemlje kulturno u drugom nije. Nekom je nekulturno ako muškarac ima dugačku kosu, ili dugačke nokte na rukama, ili ako žena nonstop nosi pantalone, itd. itd. Tako se kultura i normalnost često poistovećuju, zar ne?
antonacci antonacci 20:48 09.02.2009

Re: Precenjena normalnost

Nota bene: Lično me je više zanimalo da si reagovao oko mog stava (možda ne baš originalnog, naravno) da su i drugi pojmovi - precenjeni. Kultura, recimo. Ono što je u jednom kutku zemlje kulturno u drugom nije. Nekom je nekulturno ako muškarac ima dugačku kosu, ili dugačke nokte na rukama, ili ako žena nonstop nosi pantalone, itd. itd. Tako se kultura i normalnost često poistovećuju, zar ne?


Pretpostavio sam da bi te to vise zanimalo.

Poceo sam da ti kucam odgovor, ali sam uvideo da bi to bio suvise dugacak odgovor i da zavredjuje mozda ceo jedan blog, pa cu gledati da u dogledno vreme nastavim pricu o ovome...
maki100 maki100 16:38 09.02.2009

Pa, normalno...


Skoro sam procitala u knjizi "Otac moje kceri" cudan san koji pisca cesto progoni.
U tom snu on pokusava da pobegne iz kolone nesrecnih ljudi koju vode u logor smrti. Samo on skace iz kamiona i trci, bezi, pokusava da spasi glavu, dok ostali ljudi mirno sede i pustaju da ih vode u klanicu. Jer sve su to neki obicni, posteni, ljudi koji misle da su uhapseni greskom i da je nemoguce da ce im se desiti ista ruzno, jer to nisu zasluzili. A njih vode neki obicni, posteni, nemacki vojnici koji samo rade svoj posao i ne vide da bilo kako grese, samo ispunjavaju svoje radne zadatke...
Iz te "normalne" situacije samo nenormalni Velickovic pokusava da utekne...
mashha mashha 16:45 09.02.2009

Normalno, moralno

Meni takođe para uši kad se koristi i reč "prirodno" kao sinonim za "normalno". Onda lepo objasnim ljudima da uopšte nije prirodno držati hranu u frižideru, voziti automobil, gledati televiziju...
Sjajni tekstovi, pozdrav.
112358oo 112358oo 17:26 09.02.2009

normalnost

ili da parafraziram Ekovu opasku o ruži, ona ima toliko značenja da više ništa ne znači

ovo će najpre biti problem definisanja normalnog.....:)

normalnost nije sama po sebi kriva zbog definicije koja joj se pripisuje.... normalan raspored je veoma značajan u nauci, pre svega ako se ima u vidu da bilo koji raspored sa rastom uzorka teži upravo ovom rasporedu.....

koliko je normalan raspored (pa time i normalnost) primenjiv na međuljudske odnose, drugo je pitanje....

"What you say is very fine, Adso, and I thank you. The order that our mind imagines is like a net or like a ladder, built to attain something. But afterward you must throw the ladder away, because you discover that, even if it was useful, it was meaningless... The only truths that are useful are instruments to be thrown away."
Umberto Eco, The Name of the Rose, Seventh Day, Night
njanja_de.manccini njanja_de.manccini 14:47 10.02.2009

Re: normalnost

normalan raspored je veoma značajan u nauci, pre svega ako se ima u vidu da bilo koji raspored sa rastom uzorka teži upravo ovom rasporedu.....


tezi normalno da tezi al ima nas i onih koji tezimo necem drugom


Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana