Moja majka je ponajviše zalužna što je ideja normalnosti za mene od najranijeg detinjstva bila u potpunosti obesmišljena. Ona to nije uradila namerno, verujem da nije razmišljala o tome što je govorila, ali je suviša često koristila tu reč - normalno i meni je to bilo dovoljno da shvatim da ona ima toliko široko značenje, da ga uopšte i nema, tj. da je neupotrebljiva. „Da li je normalno da ne namestiš krevet?" (Ni danas ne nameštam svoj krevet jer ne vidim svrhu nameštanja kreveta, svejedno ću ponovo u njega leći kad budem išao da spavam.) „Da li je normalno da buljiš u tu knjigu po ceo dan" „Da li je normalno da juriš po ulici ceo dan, kao neki uličar?" (Ne valja kad sedim i čitam, ne valja kad jurcam po komšiluku.) „Da li je normalno da se pentraš po drveću, kao majmun?" „Da li je normalno da ti se sviđa taj film?" „Da li je normalno da ne voliš čokoladu, koje dete još ne voli čokoladu?" „Da li je normalno da se tako ponašaš?"
Moja majka nije razmišljala o tome šta govori jer je za nju reč „normalno" bila uzrečica, kao što malo ko shvata da mu ja nisam „brat", a ipak me tako oslovljava ili kao što je „ekstra" sve od pokvarene paštete do popusta u Zari. Budući da ju je toliko često koristila, reč normalno zapravo i nije imala nikakvo značenje za moju majku ili da parafraziram Ekovu opasku o ruži, ona ima toliko značenja da više ništa ne znači. Za mene je to bila nova reč i pre nego što sam je mogao koristiti, morao sam shvatiti šta ona znači. Oduvek sam voleo lepe reči i trudio se da ih zapamtim. Obično bi značenje reči bilo očigledno već prvi put kad je čujem. Ova reč, međutim, bila je drugačija. Pošto sam prostim opažanjem iznova i iznova dolazio do zaključka da ta reč ima toliko širok dijapazon značenja da ju je nemoguće u potpunosti odrediti, oklevao sam da je upotrebljavam. Nikada nisam voleo neprecizan jezik, a često umem da budem neprecizam i kada koristim reči čije značenje odlično poznajem. I danas, mnogo godina kasnije, jednako oklevam kada osetim da ću je izgovoriti. Naravno, kao detetu nije mi bilo ni na kraj pameti da je upravo koncept normalnosti ključan za gotovo svaku nesreću koja je zadesila ljudski rod od krstaških ratova pa do nacizma. Jer svi su oni vođeni sa verom u ispravnost, normalnost onoga za šta su se borili. Verujem da bi ovaj svet bio mnogo lepše mesto ako bi ljudi naprosto prestali da ocenjuju šta je normalno.
Danas mi je jasno da i nije tako teško definisati ono što je normalno, koliko je to što je normalno, najprostije rečeno - glupo. Najčešća definicija na koju sam nailazio je ona najprostija: normalno je ono što radi većina ili ono što većina smatra normalnim (tj. prihvatljivim). U redu. Hajde da probamo. Normalno je biti heteroseksualan, jer je velika većina populacije heteroseksualna. Normalno je verovati da je Ratko Mladić heroj, jer preko šezdeset posto ljudi u Srbiji to veruje. Normalno je biti pravoslavni hrišćanin. Normalno je verovati da i nacisti treba da imaju slobodu govora. To je normalno, jer većina ljudi u Srbiji veruje da je to normalno. Kada u ustavu (malo slovo namerno) piše da je Srbija država „Srba i drugih građana", to je isto OK, jer Srbi su većina građana, a ovi drugi, ostali (psi i ostali?), pa njih je naprosto nepotrebno imenovati, jer je u Srbiji normalno biti Srbin, Srbija je srpska, takoreći.
Normalno je ono što zdrav narodni osećaj za moral kaže da je normalno. Sve ostalo je nenormalno, što će reći - bolesno, ludo, perverzno. I zdrav razum i osećaj za moral svoju logiku svode na uvredu i banalnost - normalno je, zapravo, ono što smo mi, a nenormalno, to je ono što su oni.
Da li vama ovo deluje normalno?
Meni ne.
Pa šta?
Sasvim je izvesno da se neće svako složiti sa definicijom normalnosti koju sam izabrao, ali to i nije važno, jer se na isti način može uvideti besmislenost ma kog pokušaja definisanja normalnog. Svaki sistem vrednosti koji pretenduje da definiše ono što je neprihvatljivo ima isti ovaj problem. I nije toliko važno na osnovu čega je baziran kriterijum normalnosti, koliko je važno u koje se on svrhe koristi i šta on u stvari predstavlja?
Gledano kroz bilo kakvu prizmu, normalnost predstavlja samo jedno - običnost, prosečnost. Normalnost je provincijalna i dosadna. Normalnost je suviše uobičajena, ona je siva i ona je duboko kolektivistička. Normalnost ima za cilj povlačenje granica, ona ima za cilj da odredi dokle se sme ići, gde su granice našeg sveta i gde počinje ono što mi nikako ne želimo, gde se završava ono prihvatljivo i gde počinje... nenormalno.
Ono što je normalno, to se menja, normalnost zapravo i nije nikakva statična kategorija već je, naprotiv, veoma fluidna, ona se menja već prema potrebama onih koji manipulišu masom i njenim osećajem za dobro i loše. I sama ta činjenica da je normalnost promenljiva, trebala bi biti dovoljan razlog da se zdušno založimo da ona uopšte i ne postoji.
Uostalom, ko su ti normalni ljudi, kako oni izgledaju, šta vole, kakvu muziku slušaju i zašto ja ne poznajem nikog ko je normalan?
Adolf Ajhman je bio normalan. Na primer. Većina normalnih ljudi posle smrti odmah bude zaboravljena, a Ajhman je jedan od odličnih primera koje treba pamtiti.
Ajhman je bio prosečno inteligentan, nije bio osobito dobar đak, nije uspeo da završi fakultet, nimalo ekscentričan, mentalno zdrav po svim kriterijima, jedan čovek bez ikakve posebne crte ličnosti, neobrazovan, bez sposobnosti da misli svojom glavom, čovek koji je išao kroz život vodeći se Kantovim kategoričkim imperativom, s tim da je umesto u boga Ajhman verovao u Adolfa Hitlera, ali nemojmo mu zameriti, u to vreme to je bilo - normalno (jer je normalno ono što je većini prihvatljivo, ne zaboravimo). Ajhman nije bio nikakav psihopata, nije imao nikakav poremećaj ličnosti. Bio je normalan! Potpuno. Voleli biste ga za komšiju. Imao je običaj da sakriva svoje loše obrazovanje, kažu da je umeo i da pocrveni kada na dnevni red dođe ta tema. Ajhman se stideo. Ali ljudski je stideti se, zar ne? Čitajući knjigu Ajhman u Jerusalimu ne mogu da se otmem utisku da i moj prvi komšija može biti Adolf Ajhman. S tim da je moj komšija umesto u boga dugo verovao u Slobodana Miloševića. Sada ima neke druge bogove, ali je sistem vrednosti ostao isti - on, čovek, zna šta je normalno. Jer to se zna, tek tako. To nam kažu, nauče nas, mi o tome ne mislimo, ali i ne moramo - neko je to već promislio za nas, a sumnjati u to što su nam rekli, to znači sumnjati u autoritet, to znači sumnjati u vođu. Može li vođa biti slep? A ne. To nije normalno. Sve bi se raspalo bez toga, a onda bismo se izgubili u haosu.
Mnogo Ajhmana hoda među nama. Neki od njih su generali, pukovnici, mnogi od njih su sveštenici ili pratijski funkcioniseri. Ili predsednici država. Ili direktori u banci ili činovnici poput onog Čehovljevog. Ajhman je bio jedan od srećnika, jer većinu drugih normalnih ljudi zaboravimo istog dana kad umru i njihov život ostaje uludo potrošen, niti će ih neko pamtiti, niti su bili srećni. Umeto da su živeli, oni su bili normalni, ili su se bar trudili da budu normalni.
Uz malo truda, svu ovu priču možemo svesti na jednu veoma običnu stvar - na kutiju. Normalno je ono što je u kutiji, nenormalno ono što je van nje. Ono što je u kutiji, to je dosadno i obično, ali je uređeno. Arhitektonika je veoma bitna stvar u sistemu vrednosti. Ko voli da živi u kutiji? Onaj ko voli red, onaj ko voli da zna gde šta stoji, onaj ko se boji eksperimentisanja i novog. Jer u kutiji sve ima svoje mesto, sve je sređeno. Ono van kutije, to je žena koja na sahranu dolazi obučena u roza haljinu.
Taj svet van kutije je doista haotičan. Zastrašujuć je. To je svet u kome čovek često nema na šta da se osloni jer je sve promenljivo i strano. Ali to je svet u kom je čovek slobodan. Slobodan da bude ono što želi da bude ili ono što u kutiji ne sme da bude. Taj haos nastanjuju i hrabri i oni koji su tu jer nemaju izbora.
Ako nekad odlučite da izađete iz kutije, lako ćete se izgubiti u tom haosu. Jer kutija je jako mala, a svet tako veliki. Što kaže Odri Hepbern u onom prelepom filmu, there's such a lot of world to see... Šteta je ne videti ga, šteta je provesti ga u toj kutiji. Mnogo je ljudi, kutija mala. Vazduh je zagađen i stalno nešto smrdi. Ali pošto ljudi ceo život žive u tom smradu, onda se srode sa njim. Potrebno je izaći iz kutije da bi se shvatilo šta je čist vazduh.