Tezga

mila92 RSS / 08.02.2009. u 22:33



Lola  je moje gari. I to odonda, kada mi je  rekao,  da bi voleo da mu  napišem recenziju za  knjigu poezije.Prvo sam ga naravno odgovarala od te ideje. Al',  on je bio neumoljiv. Odveo me je na Kvantaš i kupio karton" Bavarije", da me tobož miti. I istovario u gajbu. Karton je trajao nekih nedelju dana ciglo, koliko je on špiclovski mislio da će mi trebati da napišem nešto. Neki moji prijatelji su tih dana češće svraćali da, kao vide šta radim, i naravno bili su čašćeni konzervama.
I napisala sam , a Lola je to stvarno metio na korice knjige. Posle mi je nešto  usfalilo novca, te sam otišla  u ordinaciju gde je lečio ljude. Bez problema mi je iz lekarskog mantila izvadio neke marke, rekavši pobedonosno: " Eto da vidiš da lekari daju novac a ne primaju."
Uzela sam pare i tako donekle naplatila svoju tezgu.
Nedugo zatim,  čula sam da su moje gari,  odveli na ratište da leči ljude.  Pristao je Lola. Nevoljno do duše. Bio negde kod Vukovara. Mobilisan kao lekar za srce. I poeta.Dolazili mu pacijenti da im najčešće meri "pricisak". A on, slušao je njihove priče, a svoje stihove ćutao.
A jednom, sreli smo se kod čuvene novosadske "Kazablanke". Bili smo u odvojenim društvima,valda, pa smo samo hteli da promenimo bircuz; kad ono neka muzika  neprimerena našim ukusima, toaleti zauzeti, licemerje iza zavesa,  svetlo što čkilji  kao u bordelu. Bilo je to neko vreme kada su žene same izlazile u grad, i nacvrckane   gledale zaludno  onim "mastiljavim očima"   prolaznike u šinjelima.
Držeči sve vreme  novu knjigu poezije u somotnom  sakou, tobož da je pokloni nekom, Lola je pomahnitalo i odjednom zaškrgutao zubima, i rekao da će o'ma  da izađe napolje.  Našli smo se na sokaku nedugo zatim. Jeste, i duvao je vetar. On sav raščupan, u  ruci je  pokušavao da zadrži korice i par preostalih listova knjige. Nužda ga je saterala te je svojim pesmama obrisao guzu. Na sred ulice, posle ponoći, u šreg od Kazablanke. Dok smo išli  ka Rojalu Kizinom, govorio mi je da je možda jedini pesnik na svetu koji je to uradio. Smejali smo se, ionako to nije ta knjiga za koju sam pisala recenziju.
Inače, još pre nego je postao pesnik sa impozantnim brojem knjiga, Lolče mi je bio sagovornik u noćnom programu radija. Došao čovek u goste, 'nako domaćinski sa litrom "Vekije". Em što se to nije cirkalo u studiju, već u hodniku, nego je on odlučio da zapleše sa svima koji su mu se našli na putu, pa čak i sa toncem za miksetom. U jeee, noćni prougram i svi plešu! Javljaju se derani da popričaju sa poetom. Dopala im se poezija. Čuj, trebalo je pripremiti i vesti. Sva sreća pa su u dva i četiri bile iste. Tada su talasi  programa dobacivali daleko, čak do mora.
Vrlo brzo raščulo se da  je Lola  plesao vaskoliku noć. Otad, "nijesu " me stavljali na spisak voditeljki noćnog prougrama. Počeo jogurt da obuzima kombinat vesti. O jeee. Besprizorno.
Al' nisam puno marila, već sam ispočetka krenula u drugoj kući, mlađoj sestrinskoj.  Ipak, posle par meseci, jedno veče izašla sam bez posebnog cilja  u grad i čula u ćaršiji  da moj, ranije lično ugovoren  gost, Malnar, treba da dođe u noćni program, al kod druge voditeljke, to jest urednice;  jedne od one  dve što me nisu  stavljale na raspored. I ju! Moj gost. Brzo sam se našla ispred radija, i po običaju pozdravila sa portirima. I upitah," 'el došao gost?" ," Nije sad će, javili su se da će malo zakasniti, " rekoše. Othuknuh. " Dobro , daj onaj vinjak dok ne dođu".  Izblefirah. Kad ono stvarno, niko im nije rekao da  tu više ne radim, a možda i jeste, ali bilo im kanda zanimljivo da virnu da li će biti okršaja ženskog.
I donesoše namah čašice i pitjence. Sedela sam tako da vidim ulazna  vrata kako se otvaraju, sa planom da  zgrabim gosta ispod ruke i odvedem ga u studio. Pa šta bude. Kad ono stvarno, blef proradio, eto nas ispred studija,taman da uniđem,  al primetih i urednicu kako mi ide u susret. "Jel,  ko će da radi ovu emisiju?" upitah, dok je ona obarala pogled, i gledala u neku tačku na zidu.
" 'oćete da to uradimo zajedno dobacih  jetko?"   "Aaaaa, neee, uradi ti", reče ona,  okrenu se i ode, pridržavajući se rukom za zid hodnika.
I uradila sam emisiju, u živo, štono se kaže.   " U potrazi za staklenim gradom", sve sa posvetom, zablistala je u etru.
Ujutru oko petice, posle emisije, otišli smo moj gost i ja da razmenimo utiske. "Jazavac" valda, u tom šoru,  nije ni prestajao da radi. All night. Taman za jutrenje.
Ne sećam se da sam mom sagovorniku rekla, da posle tog velikog intervjua ne radim više u radiju. Nije to ni bilo važno. Čarolija trenutka bila je nadmoćnija.
Otišla sam iz te kutije kada sam htela, na moj  način . I godinama nisam tamo svraćala.Naravno da mi nisu ništa rekli o emisiji, niti su me stavljali više na raspored. Portiri bi samo uvek namignuli kada bi me sreli. Jerbo, isti su se smenjivali  u radiju i tv-u.
Đekna, kako su je zvali,  mogla je mirno da spava. Program noću  je postajao sličan dnevnom, a zatim  bezidejan i sve tiši i tiši. Nisam dugo išla na tu stranu.
A Lola,  gari, znam da garant redovno gleda moje reportaže na teveji, jer je na vreme znao da ću biti to, zašta je još onomad kaparisao.



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana