U tim istim emisijama nikom neće pasti napamet da pita o (za nas) dve ključne dekade koje se tiču policije u Srbiji. Prva se odnosi na period 1989-1999, a druga na 1999-2009. U ovoj prvoj dekadi, koju novinari i kompletna „politička elita" žele da stave ad acta , „naša policija" je umesto tranzicije uobičajene u Istočnoj Evropi, krenula putem masovnih kršenja ljudskih prava što u sklopu „unutrašnjih poslova", a još više u sklopu „spoljnih poslova" u susednim zemljama ili onima koje su se trudile to da postanu. Za one koji još nisu stigli da se „informišu", upravo pomenuta „naša policija" a naročito njeni obaveštajni i specijalni delovi bili su imali veze sa svakim iole značajnijim „događajem u regionu" koji je vodio masovnom kršenju ljudskih prava. Na veliku žalost ovdašnjih nacionalista, žrtve delovanja „naše policije" u Hrvatskoj, BiH, na Kosovu su bili i Srbi. Prinudna mobilizacija izbeglica tj. hapšenje onih koji su dolazili iz Hrvatske i njihovo „upućivanje" na ratišta u BiH i dalje je nešto o čemu velika većina građana „nije obaveštena" baš kao što nije obaveštena o zlodelima nad onima koji ne pripadaju „našem narodu". Sem spoljnih igara bez granica (zašto bi se uopšte ograničavali kad su van srpskih granica, a i Srbija ne učestvuje u ratu), bilo je i igara unutar granica koje se danas pamte kao „jao, kako je nas policija tukla dok smo demonstrirali u Beogradu". Nerasvetljena i/ili rasvetljena ubistva/pokušaji ubistva onih koji su mnogo pričali/smetali se sa neverovatnom upornošću baš nikada ne povezuju sa policijom. U najboljem slučaju, neko ubistvo će biti povezano sa DB (ali nikada neki novinar neće saopštavati koja je bila veza DB i policije) kao što retko ko naglasi da je specijalna jedinica ustvari deo MUP-a.
Suština je veoma jednostavna: iz policije niko nije otpušten zbog kršenja ljudskih prava u protekle dve decenije, oni koji su pozvani na odgovornost su uhapšeni uglavnom pod pritiskom međunarodne zajednice (npr. general Lukuć, Jovica Stanišić, Simatović) ili pod pritiskom javnosti posle promene vlasti (npr. Radomir Marković). Sećam se policijaca koji radi u GSUP Beograd i protiv koga se vode TRI različita postupka za iznuđivanje iskaza/torturu koju je on sa kolegama vršio 1992, pa 1996 pa 2000-te. Pre par godina, sva tri postupka (potpuno nepovezana, sa različitim žrtvama) su i dalje trajali, a on je normalno radio na svom radnom mestu. Ne pomišljajte na Generalni Inspektorat Policije ili na Unutrašnju kontrolu - oni služe da vas smire, ako se previše žalite, a ne da sprovedu efikasan, brz i pravičan postupak u kome će policajac zaista biti adekvatno kažnjen. To što će nekom biti oduzeto 10% od plate u februaru jer vam je udario dva šamara, nazvao vas raznih pogrdnim imenima itd za vas ne znači ništa, zar ne ?
Apsolutna neodgovornost policije za ono što su činili u proteklih 20 godina i za ono što čine i NE ČINE danas je zapanjujuća. Nas kao građane ne treba da zanima da li krivo „neiskustvo mladih kolega", „loša praksa starijih kolega", loš rukovodeći kadar ili loši ministri. Policija i policajci ne valjaju. Naravno da ne treba generalizovati, ali su oni pozitivni i dobri slučajevi toliko izuzetni da su postali nevidljivi. Policija u Srbiji nema čime da se pohvali, a reči ministra da imamo jedinice koje „... policiju Srbije stavljaju na najviši nivo policijskih jedinica u Evropi i svetu" , zvuče kao kada Antonić & Vukadinović u tekstovima objasne da Koštunica ZAISTA brani Kosovo. Lepo zvuči, ali je ustvari najveća glupost.
Prema tome, „naša policija" je odavno zrela za totalni remont, a nikako za bilo kakve misije van granica Srbije.