Ima noci kad sam sam. Kad nema nikoga osim mojih misli da mi pravi drustvo. A one su gadan sagovornik. Ostar i bez dlake na jeziku. Kad pricam sa svojim mislima, uvek se uzasavam sebe, onoga sto nisam a jesam, onoga sto zelim a ne zelim. Ponekad pokusam da prevarim te misli…ali dzabe. One znaju sve, one kazu sve…one misle…
Znam, konfuzno je to. Tesko je razgovarati sa mislima, tesko je misliti o sebi. O drugima je lako davati sud, sebi priznati greske-uzasavajuce. Covek koji ne misli, covek koji ne razgovara sam sa sobom-to je covek koji zivi u zabludama. Tako je mozda lakse, ali tako je kukavicki. Postaviti sam sebi pitanje, i sacekati na odgovor…za to je potrebna snaga, volja…za to su potrebna muda.
U nocima kad sa sobom pricam, uvek iznedrim neke nove zakljucke. Uvek dodjem do nekog novog saznanja. I postajem mudriji. U nocima razmisljanja ja zaista razmisljam. U danima “razmisljanja” ja samo zamisljam…i to je bolna istina.
Koliko sam samo puta u tim trenucima sebi obecao da cu biti bolji covek…da cu nesto drugacije uraditi…da cu novim putem krenuti…koliko sam puta sam sebi zavet dao. Bezbroj. A sta sam od toga ispunio? Malo sta, na prste nabrojati. Jer, kad dodje dan, moje misli se povuku, kao vampir…a kao zombi ja krecem da zivim, da zivotarim, da ne-misleci zamisljam zivot…besmisleno…