Imenica Vampir je srpskog porekla. To je i jedina srpska reč koja je prihvaćena u svim jezicima sveta. Eto, ima čime i mi da se ponosimo.
A šta je, zapravo, Vampir?
Vampir je zao duh preminulog ili leš koga je oživeo zao duh i koji proganja žive. Pod uticajem Brema Stokera i njegovog „Drakule“ novije generacije misle da Vampir samo pije krv živima (i u zavisnosti da l’ su mu simpatični ili ne, pravi od njih njemu slične). Međutim, Vampir isisava iz živih i životnu energiju, malo po malo, sve dok se ne „rastave od duše“.
Stari Sloveni su verovali da će duša umrlog zauvek ostati zarobljena na PlanetiZemlji ako se preminuli ne spali. Ukoliko se iz nekog razloga preminuli ne spali, on se pretvara u Vampira i onda na scenu, naravno, stupa GlogovKolac. Svima je, verovatno, poznato da se istim probija srce Vampira, te se on tako zauvek ubija.
Danas je lik Vampira malo romantizovan, pa su se pojavile serije i filmovi koji OvuVrstu prikazuju kao junake - te ne vole da loču krv, te ne ubijaju ljude, te sve neki fini & druželjubivi vampirčići... O, kakva greška!
Tri naša najpoznatija istorijska vampira su Sava Savanović, Arnaut Pavle i Petar Blagojević.
Sava Savanović, naš najpoznatiji vampir, je živeo u staroj vodenici u selu Zarožje, Bajina Bašta. Istorija kaže da je ubijao i pio krv onih koji su došli da melju žito u tom mlinu. O njegovom liku & delu je pisao Milovan Glišić u pripoveci „Posle devedeset godina“. Kasnije je po ovoj pripoveci i snimljen film „Leptirica“ (prim. aut. secenario & režija su delo Đorđa Kadijevića. Još uvek se stresem kad se setim filma, a bogami i pripovetke...).
Arnaut Pavle je naš prvi vampir koji se pominje u austrijskim izveštajima kao Arnold Paole. Pretpostavlja se da je nadimak Arnaut zaradio zato što je neko vreme službovao u turskoj vojsci. Po povratku iz vojske, nastanio se na granici sa austrijske strane.
Često je meštanima pričao kako je imao blizak susret sa Vampirom u Grčkoj prilikom povratka iz Turske, te da ga je taj Vampir pratio sve do Srbije. Na kraju je, jednog dana, uspeo da iskopa tog vampira iz groba i ubije ga spaljivanjem. Još je i pojeo malo zemlje na kojoj je vampir ležao da bi se odbranio od sličnih natprirodnih napada ubuduće.
Svojoj ženi se često poveravao da se boji da će rano umreti. Nažalost, to se i desilo. Po austrijskom izveštaju, Pavle je preminuo oko 1725. tako što je pao sa senjaka. Nedugo posle njegove smrti, počele su glasine da je Pavle viđen ovde kako šeta, pa onde, ljudi su počeli naprasno da umiru... Kud će šta će, meštani se za pomoć obrate lokalnom vračaru i po njegovom nalogu otvore Pavlov grob. Izveštaj kaže da su zatekli dobro očuvano telo sa svežom krvlju na usnama. Meštani su prvo proboli Pavlovo srce glogovim kocem, a zatim ga spalili na lomači.
Sve je bilo mirno do neke 1731. kad su ljudi ponovo počeli naprasno da umiru. Meštani su bili prestrašeni. Pretpostavljali su da je BalVampira započela pokojna Milica koja je jela goveđe meso od istog govečeta čiju je krv pre par godina pio lično Pavle Arnaut.
Kako bi razjasnila naprasne smrti i tvrdnje meštana, austrijska vlast je poslala komisiju da ispita slučaj u sastavu: komesar Johanes Flikinger, poručnici Butener i J.H. fon Lindenfels, vojni lekari - Isak Zigel i Johan Fridrih Baumgertner i sveštenik (čije se ime ne pominje).
Po pisanju Johanesa Flikingera, stanje je bilo više nego alarmantno. Otkopali su sve koji su umrli pod sumnjivim okolnostima i utvrdili da njihova tela nisu u stanju raspada, te da svi mahom imaju tragove sveže krvi na usnama. Naređeno je da se ovim leševima odseku glave, a potom da se kompletno spale.
Izveštaj Johanes Flikingera je izazvao opštu pometnju u Evropi. Ovaj izveštaj je objavilo nekoliko uticajnih novina. Pokrenuta je višegodišnja debata na temu vampira.
Međutim, sam Flikinger je sumnjao u Vampirizam te se i sam pitao da li isti zaista postoji, ako postoji da li je potekao od nečastivog... Bilo kako bilo, pokrenuo je lavinu...
O Petru Blagojeviću je ostalo manje tragova... Međutim i on se pominje u austrijskim izvorima pod imenom Peter Plogojowitz. Pretpostavlja se da je živeo u selu Kisiljeva, Požarevac. Petar Blagojević je umro oko 1725. (prim. aut. izgleda da je taj period oko 1725. bio baš plodno tle za vampire...). Nedugo posle njegove smrti ljudi u tom selu su počeli da oboljevaju i ubrzo nakon kratkog bolovanja da umiru. Neki su na samrti tvrdili da ih lično Petar davi. Njegova žena je ubrzo pobegla iz sela, jer ga je sanjala. U snu, on joj je tražio nove opanke, jer je stare pohabao... Meštane je taj san isprovocirao, te su otrčali austrijskom službeniku sa zahtevom da se Petrov grob otvori. Austrijskom službeniku nije baš bilo pravo, al’ kako su meštani bili neumoljivi, dopustio je čin otkopavanja nesrećnog Petra. Priča se da su ga pronašli sa pohabanim opancima. Priča se još da ni dana nije bio ostario. Pribegli su oprobanom leku protivu vampirizma – proboli su mu srce glogovim kocem. Austrijski službenik je sve uredno zabeležio u svom izveštaju. Nažalost, nije ostao trag o kom se službeniku radi.
Izgleda da smo mi plodno tle za BaloveVampira...
A kako danas stoje stvari sa vampirima u ZemljiSrbiji?
Ako ste mislili da su izumrli – grdno se varate. Doduše teže ih je malo prepoznati, pa vam se, možda, čini da ih nema. Današnji vampiri nose skupa odela i vole da se slikaju za televiziju. Skoro svakodnevno organizuju i balove. Ne verujete? Ma, dajte molim vas, kako možete da ne verujete?!?
Okrenite ponekad 2. program JavneNaplatneTelevizije u toku radnog dana, najbolje oko podneva, pa da vidite šta je BalVampira...
Za vas ne znam, al’ ja sam spremila beli luk – za svaki slučaj...