To neko kasno popodne kad nebo prelazi u bledilo i sve lagano gubi boju, kad gužva na ulici prerasta u brujanje. Negde u daljini čuje se cika dece, iza ćoška zuji toplana, kratak zvuk auta niz ulicu, zveckanje ključeva i komšinicine papuče, treska ulaznih vrata za njom i opet trenutak tišine. Nedostaju vrapci. Onda brzo prolazi motor niz ulicu, beba plače u zgradi preko puta, toplana prestaje da zuji i opet tišina. Nekoliko zgrada dalje, lavež velikog psa, dole na ulici neko zove Slađu, nema odgovora. Tišina. U krošnji se čuje klepetanje krila, iz dnevne sobe prigušena reklama sa TV-a. Uskoro će pasti mrak i ulica će ponovo oživeti. Klinci će svirati gitaru a onda pričati svi u glas, poneki alarm će zaparati uši, starije gospođe će se pozdraviti i otići svaka na svoju stranu. Iza mene će ostati zvuk perlica na vratima terase, a potom šuštanje posteljine.