Nisam ih jela godinama. Bez nekog naročitog razloga, eto tako, zaboravila sam. Negde u svesti, daleko, ostao mi je ukus, možda slika toga kakav bi trebao da bude. Onaj sočni slad koji nema ni jedno drugo voće, prvi utisak kad zagrizeš i uživanje se razlije u ustima, čudna zrnca u mesu ploda koja krckaju pod zubima kao sitne kostice i peteljka i seme koji jedva da ostanu na kraju kao trag da je nešto postojalo. Zagrizla sam. Ukus je bio taj, samo malo bolji, jer je stvaran. Zaboravila sam onaj osećaj između donje i gornje vilice, negde u zglobu, sladak sok što curi niz bradu i sve veća želja da sveki sledeći zalogaj bude veći i sočniji. Kasnije, pokušala sam da uz taj ukus u svesti dodam i miris, ali ga nije bilo. Obično za sve stvari u svojoj velikoj arhivi sećanja imam odgovarajući miris ali ne i za krušku. A bila sam sigurna da postoji.