Noću između 12. i 13 . februara 1961. godine Branko Miljković je prekratio život u dvadesetsedmoj godini i tim činom snažno obeležio svoju poeziju, koja je od početka bila zaokupljena motivom smrti. Ostavio je iza sebe zbirke “Uzalud je budim” (1957), “Poreklo nade” i “Vatra i ništa” (obe 1960), i knjigu rodoljubivih pesama “Smrću protiv smrti”(1959), koju je napisao zajedno s crnogorskim pesnikom Blažom Šcepanovićem (1934-1966). Pisao je takođe eseje i kritike, prevodio poeziju s ruskog i francuskog.
“U celom tom opsežnom radu pokazao je neumornost i žurbu ali i umetničku disciplinu i samosvest. Miljković je pesnik intelektualac, uveren da je pesma izraz patetike uma, a ne srca, da se ona dostiže umom" i da izražava "stanja uma", a ne duševna raspoloženja. Po obrazovanju filosof, on je verovao da se mogu prepevati filosofski sistemi. Zato se vraćao prvim grčkim filosofima, naročito Heraklitu, dovodeći u vezu njihovo učenje o praelementima s modernom filosofijom bića. U pesničkom izrazu težio je da spoji moderna istraživanja s klasičnim zahtevima, zalagao se za savršenstvo kao najveći ideal pesme, smatrao da "nema velike poezije bez stroge i određene forme", bio je vrstan versifikator i jedan od obnovitelja soneta u našoj posleratnoj poeziji. Odbojan prema tradicionalnoj subjektivnoj lirici, on je na drugoj strani pokazao otvorenost prema nekim drugim tradicionalnim vrednostima: negovao je socijalnu i rodoljubivu poeziju, nadahnjivao se motivima i simbolima iz naše narodne pesme.”
Uzalud je budim
Budim je zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog između prstiju
budim je zbog reči koje peku grlo
volim je ušima
treba ići do kraja sveta i naći rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove
ovde
zbog ljudi koji bez čela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reči trgova budim je zbog manufakturnih pejzaža javnih parkova
budim je zbog ove naše planete koja će možda
biti mina u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih između
dve bitke
kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice
nego aerodrom
moja ljubav puna drugih je deo zore
budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog
drugih
budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati
pticu zauvek sletelu
sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me
nema
ta žena sa rukama deteta koju volim
to dete zaspalo ne obrisavši suze koje budim
uzalud uzalud uzalud
uzalud je budim
jer će se probuditi drukčija i nova
uzalud je budim
jer njena usta neće moći da joj kažu
uzalud je budim
ti znaš da voda protiče ali ne kaže ništa
uzalud je budim
treba obećati izgubljenom imenu nečije lice
u pesku
Početak sna
Neka me nedostojnog vetar obavije
Kulo s vrhom van vremena na koju dišem
Tesno je nebu u ptici ptici još više
Moje izdvojeno oko van glave bdije.
Oduzimam svetu ime da ga u predstvarnost
skrijem
Kad ništa ne počinje jer nema mesta više
Kad noć od uspavanih sila i smrtonosne kiše
Zveri šumom uklete i mene snom ubije.
Čistom vatrom gonjen o šta ću sa onim
Što sam video i čuo kada nenađen ronim
U prostor pre reči gde trune moja glava
Kada letim i ne mičem se ko čovek koji spava
Ružo bez sraha, suzo, odbegli ždrale,
Žalbo crnih ptica i tužne pohvale?
Propovedanje vatre
Ljubavi moja mrtva a ipak živa
Nek u svom danu nedorečen gori
Nek igra se pesnika dok pesmu ne stvori
Pticom osvetljeni pevač koji u meni prebiva.
O zlatni talog vremena prostori
Puni sunca! Senko, gde se ta zemlja skriva
Gde materija sva od zaborava otkriva
Vatru u sebi i dan bez jutra u gori.
Kako se zove pre nego se rodimo
Spremni u tuđoj nadi i bezbolnom ognju sve to?
Zdravo, o moguća zvezdo koju i ne slutimo,
Il me zaboravi pesmo, jer želja je moja kriva.
Pod zemljom će se nastaviti trajanje započeto.
O sve što prođe večnost jedna biva.