Glumce, autore, direktora, menadžere i tehniku, zajedno sa publikom. Svi u aps! Svi, računajući i decu od 6, 7 i 8 godina koju su te večeri roditelji poveli na premijeru. Sve u aps! Goste iz inostranstva, takođe. Francuski reditelj Christian Benedeti a asistentknjinom Ninom Reno, Jerome Inpeledzeri, menadžer pozorišta Atroville i dvoje profesora više teatarske škole iz Holandije... svi su pohapšeni zbog krivičnog dela gledanja predstave "11 majici" autora Edvarda Bonda, čiji se socijalno angažovani komadi bave problemima nasilja u društvu.
U publici je bilo šezdeset gledalaca. U tri specijalne jedinice, skoro isto toliko naoružanih pandura. Oni sasvim sigurno nisu čitali Bonda. Po mom mišljenju, prava je šteta što su propustili tu premijeru.
Primila sam mail od beloruske nevladine organizacije, i danima ga ignorisala.
Pa, dobro, pomislila sam, to nije prvi put da imaju tu vrstu problema.
Zaista, biti na mail listi "Slobodnog teatra" znači primati mesečne izveštaje o prekinutim predstavama, iznajmljenim stanovima u kojim igraju, probama koje drže u podrumima, nastupima u ilegali. Nastupima u klubovima, koji se potom zatvaraju. Po šumama i vrletima, koje potom čuva vojska.
Kada sam poslednji put na festivalu srela jednog od njihovih dramaturga, kazao mi je kako se privremeno odselio iz Minska zbog pretnji. Prećeno mu je, koliko mogu da se setim, zbog prevoda i postavke teksta Sare Kejn...
Pa, dobro, pomislila sam. Navikli su oni na svašta. Uostalom, umetnost u ilegali obećava. Sve te priče o sankcionisanju napredne inteligencije, zvuče uzbudljivo. A zatim mi je palo napamet da ukucam "Svabodny teatar" na googlu.
Par redova u Guardianu. Još par-nepar na drugim mestima. Opširna reportaža na beloruskom sajtu chapter97, koji me je podsetio na B92 iz vremena "odbrane i poslednjih dana". Oštar protest Micka Jaggera koji ne shvata zašto beloruskom predsedniku smetaju predstave koje se čak ne mogu nazvati političkim teatrom...kratke vesti na pozorišnim sajtovima i to je otprilike- to.
Ne bi se moglo reći da je svetska javnost uzburkana, zbog neke tamo grupe umetnika u Lukašenko landu. A stvar je jasna da ne može biti jasnija. U pitanju je kršenje Ženevske konvencije, "prohibition of profession", zabrana slobode govora i izražavanja, zabrana savremenog dramskog teksta, hapšenje maloletnika... šta god. Za ponašanje diktatora nema nikakvog opravdanja.
Pa, eto... Nije baš da mogu da pomognem, ali bar znam da sam pokušala.
Protestujem, dakle, protiv diktatorskih vlasti koje su 22. avgusta pohapsile publiku, glumce, autore i stuff Slobodnog teatra u Minsku.
Ne ignorišem mailove beloruskih nevladinih organizacija i mislim na Brehta, kad na jednom mestu piše: "Teatar cenzura može samo da ojača. Cenzora da oslabi. Oni koji su pozorište potpuno zabranjivali nestali su iz politike pre nego trećerazredni, provincijski glumac sa scene!"
Od tog citata postajem oštrija... U tom smislu,
Lukašenko, dobro me slušaj. Oslobađaj Slobodni teatar da ti ne bih... Da ti ne bih posvetila još jedan tekst na blogu!
Oštra kao grubo ćebe,
Milena Bogavac