iliti
Ispovest PreduzetnicePočetnice - deo XVI
Dođe trenutak u životu svakog Preduzetnika (a, bogami i Preduzetnice) koji se tiče širenja Tržišta. Tako je i PreduzetnicaPočetnica proširila Tržište. Uglavnom nema problema sa InozemnimKlijentima. Lepo je sarađivati sa ljudima koje znate samo preko mail-a & bankovnog računa (prim. aut. ovo drugo PreduzetnicuPočetnicu posebno raduje).
Međutim, uvek ima izuzetaka koji potvrđuju pravilo.
MojaMalenkost je jednom dobila priliku da sarađuje sa predstavnikom svog BratskogNaroda gde su čojstvo i junaštvo na ceni. A da l’ je InozemniKlijent bio čojstven i junačan – videćete...
Osvanuo je dan, reklo bi se kao i svaki drugi. Srkutala sam kafu i razmišljala o smislu života uz prikladnu muziku. Alarm na mobilnom je zazvrndao opominjući da je 09:00 i da radni dan zvanično i počinje.
„Pa, da počnemo“ – pomislih.
Prvo sam otvorila mail client. Prepoznatljivi zvuk StiglaVamJePošta je dopro iz zvučnika. Pogledam – nepoznat mail. Otvorim ga, kad tamo piše:
„Vidjeo sam program. Koja mu je cijena?“
Nit’ „dobar dan/jutro“, nit’ „video sam Taj program“, nit’ „ja sam TajITaj“, nit’ broja telefona – n i š t a.
- Sunašce, traži nam neko neki program. – oglasih se.
- Ko? Koji program? – upita on.
- Pa, neko i neki.
- Kako „neko“ i „neki“? Odakle je TajNeko? – opet će on.
- Ama, dođi da vidiš mail koji je stigao.
Dođe Sunašce, pa poče zblanuto da gleda monitor k’o i ja.
- Ko god da je, nije normalan. – zaprepašćeno će on.
- Rekla bih da je iz Montenegra... Oni imaju ovo .me...
- Valjda...
- Ništa, odgovoriću, pa šta bude.
- A kome ćeš da odgovoriš?
Da, to je bilo dobro pitanje. Al’ kako sam ja osoba puna preduzetničkog duha, sklepetah mail:
„Poštovani,
Moje ime je PreduzetnicaPočetnica.
Najljubaznije Vas molim da me obavestite s kime imam čast da komuniciram ovim putem, kao i odakle se javljate, te koji ste to program videli i gde.
Srdačan pozdrav,
....“
Posle par sati stiže odgovor:
„Ja sam iz Montenegra. Imam Firmu i moj dobri prijatelj mi je pokazao taj program. I ja ga hoću.
Pozvaću posle na telefon.“
Opet ostadoh uskraćena za ime cenjene osobe koja mi se javila.
Radni dan je prošao. Negde oko 19:00 zvoni poslovni telefon. Vidim da je poziv iz BratskeNamZemlje.
- Da se nisi slučajno javila! Jesi me čula? Ne pada mi na pamet da se javljamo klijentima posle radnog vremena. Do 5 popodne ko je pozvao – pozvao je. Šta je sledeće, da nas zovu u ponoć, neradnim danima? – zapenio je Sunašce.
- Dobro, de. Nisam ni imala nameru da se javim. Samo sam htela da isključim ton. Ostaviće poruku na sekretarici.
(prim. aut. Naša telefonska sekretarica LjubaznimGlasićem kaže da nam je radno vreme radnim danom od 09:00 do 17:00 i ljubazno zamoli za ostavljanje poruke i broja telefona, te obavesti da će se neko narednog radnog dana javiti).
Đavo mi nije dao mira, pa sam rešila da preslušam poruku. Malo je reći da sam bila iznenađena... Poruka je glasila:
- Viđu, niko se ne javlja. Alo, alo!
Misterija razrešena – naš potencijalni InozemniKlijent je osoba muškog pola.
Narednog jutra tačno u 09:00 se oglasio telefon. Javio se Sunašce.
- Momenat. – rekao je i dodao mi telefon.
- Molim. – rekoh.
- Đevojko, dadni mi direktora. – začu se sa druge strane.
- Molim?
- Ovaj s centrale me prebaci na tebe. Đevojko, dadni mi direktora. – malo povišenijim tonom i jačim akcentom InozemniKlijent mi se obrati.
- Gospodine, ja sam direktor. Sa kime imam zadovoljstvo?
- Ti si šta? O, Bože, pa ti si žensko. – zapanji se InozemniKlijent.
- Da, jesam. Izvolite.
- Ja nikad nijesam radio sa ženskinjama.
- Gospodine, najljubaznije Vas molim recite mi sa kime imam čast da razgovaram i kojim povodom nam se javljate.
- Ja zovem za program. Vidjeo sam kod prijatelja i ’oću i ja za moju Firmu isti. Koja mu je cijena?
- Nema nikakvih problema. Program košta *toliko*, poslaću Vam fakturu... A sa kime imam zadovoljstvo razgovarati?
- A kad ću da dobijem program?
- Mogu vam ga odmah poslati mail-om ili ako Vam je lakše, proslediću Vam parametre za konekciju na naš FTP server, pa ga možete i odatle skinuti. Naravno, dobićete i detaljno uputstvo za instalaciju. Izvinite, još jednom da pitam: a sa kime imam zadovoljstvo razgovarati?
- A šta ti to znači?
- Ne razumem... - zbunih se ja malo.
- Pa, zapela si zadovoljstvo, pa zadovoljstvo...
- Gospodine, pitam kako se Vi zovete i kako Vam se zove firma.
- A tooooooooooooo.... Nijesam te razumijeo. Ja sam InozemniKlijent,a firma je MojaFirma. Nego, je l’ možeš da mi taj program pošalješ autobusom?
- Molim? – ostadoh zbunjena.
- Pa, najlakše je da mi ga pošalješ autobusom.
- Mogu da Vam ga pošaljem i poštom... – rekoh.
- Nemoj! – dreknu InozemniKlijent – Onda ja plaćam pouzeće!
- Pa, ako Vam ga pošaljem mail-om ili ako ga skinete sa FTP servera onda ne plaćate ništa.
- Ma, je l’ može autobus il’ ne može?
- Ma, može...
InozemniKlijent mi je dao podatke o firmi i napravila sam fakturu. Istu sam mu prosledila mail-om. Tog dana sam otišla na autobusku stanicu i poslala CD autobusom. VozačAutobusa je bio ljubazan i nije mi mnogo naplatio, u poređenju kako je naplaćivao drugima (prim. aut. Jeftinije bi bilo da sam CD poslala DHL-om, nego autobusom).
Sutradan se opet javio InozemniKlijent:
- Ovi program ne radi. Traži šifru. – jedva sam se uzdržala od smeha.
- Dobar dan i Vama. Kako ste? Evo, upišite šifru. – čulo se kuckanje s druge strane. Kad je prestalo upitah – Je l’ radi sad?
- Radi. A šta će mu šifra? Pa, ja ne mogu da dva računara da ga instaliram? – čuh zapanjen odgovor & pitanje.
- Ne možete. Kad probate da ga instalirate na drugoim računaru, opet će Vam tražiti šifru, i moraćate da nas pozovete kako bi je dobili.
- Znači svaki računar druga šifra... – razočarano će on.
- Jeste. – rekoh.
- Nego, mene onaj Vozač naplati disk. – svadljivo će InozemniKlijent.
- Pa, naplatio je i meni.
- Jeste, al’ mene uze 5 eura. – ovo me je baš naljutilo.
- Ja sam platila troduplo više. – rekoh.
- Pa, šta me briga kol’ko si ti platila. – reče i prekide vezu.
Baš fin gospodine, nema šta... Pretpostavila sam da će da se pravi lud što se plaćanja fakture tiče (i bila sam u pravu). Al’ tu sam ga čekala. Posle nedelju dana zvoni telefon:
- Ovi program prestao da radi. – besno će InozemniKlijent.
- Znam. – rekoh opušteno.
- Znaš? – dreknu on.
- Znam. – ponovih – Program je napravljen tako da ne možete da unesete više od 15 klijenata, dok ne dobijete još jednu šifru.
- A, što tako? – i dalje je besno.
- Pa, zato što nam je to zaštita od onih koji su uzeli program, a ne bi da plate.
- Kod nas se plaća 60 dana odloženo i dulje. – ljutito će on.
- Bogami, mi se ovde rukovodimo sistemom TrasPareTrasRoba. – odgovorih.
- I kad ću ja da dobijem tu drugu šifru?
- Kad mi legnu pare na račun.
- Ja nijesam šćeo da ne platim, samo sam mislio da je normalno da se kasni sa plaćanjem.
- Nema problema. Platite Vi kad god hoćete. Ništa sporno. Ne žurimo nigde...
- Dobro, dadni tu šifru, pa ću da platim.
- A, bogami, jok. Kad legnu pare na račun dobićete šifru.
- Ti si mnogo bezobrazna! Ovo mi je pošljednji put da radim sa ženom, da znaš! – dreknu InozemniKlijent.
- I meni je zadovoljstvo sarađivati sa Vama, moj dragi gospodine. – rekoh najljupkijim glasićem.
Naravno, prekinuo je vezu. Posle tri dana od ovog razgovora, na moj račun su legle pare. InozemniKlijent je dobio svoju šifru i više se nikad nije javio (fala svim silama telesnim & bestelesnim na tome).
Ovaj slučaj mi je dokazao da smo mi i Montenegrosi zaista BratskiNarod...