Kako obecah tako i ispunih ( I Deo)

sladjamk RSS / 17.02.2009. u 00:39

Ja cesto odlazim u Beograd, imam porodicu tamo i volim kada se okupimo.

Beograd volim zato sto sam i svako leto u svojoj mladosti uzivala u njegovom mirisu reka i rastopljenog asfalta. Pa onda kupanja na Adi. A tek u prolece kad te opije miris lipa ! U jesen se okupi cela porodica, pa idemo na ranc, na berbu.

Ja nikada nisam zivela u Beogradu.

Jeste da su moji roditelji, pre mnogo godina ,jos dok sam bila mala, kupili tamo kucu. Nalazila se ( a i sada je jos uvek) u blizini hrama Svetg Save, dve ulice ispod tetkinog stana, ali je i fakat da se nikada nismo ni uselili u njoj.

Kucu su nakon nekoliko godina prodali zato sto... to je tako dugacka i tuzna prica, mozda cu vam je ispricati drugi put.

Najvaznije za ovu pricu je to da uvek kada dodjem u Beograd, imam taj isti osecaj da dolazim u svoj grad , iz koga sam nekad otisla.

Volim Beograd i zbog svoje tetke koja mi se uvek obraduje. Divno je kada doputujes negde gde te ocekuju i gde te vole. Divno je to kad neko specijalno za tebe, uvije sarme i napravi podvarak (zimi), a leti musaku i gulas. Tako mene uvek tetka doceka, pa supica, kolaci, rozen torta i burek. Uvek se nadje i neko pecenje i tako redom. Onda uvek sedimo ja i moja jedna ili obe tetke iza ponoci ,sladimose, mezimo,pricamo. Onda moja beogradska tetka uz osmeh kaze: " E pa evo docekasmo jos jednu novu godinu!" Istina je da ona samo za novu godinu i kada mi dodjemo ostane budna iza ponoci.

Volim da obidjem svoju bracu, sestre, i ostale rodjake.

Volim kada setam gradom i trazim sta se promenilo od naseg zadnjeg susreta. Uvek pronadjem nesto novo da mu se obradujem.

Volim da obilazim knjizare i izdavacke kuce. Znam skoro sve koje su centru grada.

Pa Kalemegdan, Crkva Sveta Pretka i Sveta Ruzica. Sveti Sava je nesto sto je neminovno. Buduci da je na pet minuta od tetkinog stana uvek odem da vidim sta je novo, dokle su radovi. U hramovima se napunim mirom. Uvek se osecam snaznija a u dusi mirna kada ih posetim.

Onda tu su prijatelji i moji drugari i posete mestima koje smo voleli da posecujemo i koja uvek ponovo zajedno obidjemo. Uvece kafane i kafici, pa onda splavovi....

Za svaki dolazak moji drugari isplaniraju nesto novo i to je obavezno ! Ili je to neki seminar ili neka pretstava, neka svirka, koncert .... Ili jednostavno nekakvo zajednicko " tematsko"vece ,gde uz vino uzivamo sto smo opet zajedno..

Tog meseca shvatimo ja i moja tetka, ova iz mog grada, da je krajnje vreme da odemo zajedno u Beograd i posetimo onu drugu, njenu sestru ili ti moju beogradsku tetku.

Padali su razni dogovori, te u ovaj petak cemo, pa u ponedeljak, pa cu ja da uzmem odmor, pa ne mogu, imam posla , pa.... I nikako da krenemo. Ja sam sve nesto otajavala, migoljila se i imala taj osecaj da mi se ide, ali da bas i nije pravi trenutak.

Tako su prosle tri nedelje i ja nikako da se resim.

U sredu , cetvrte nedelje, negde oko podneva, nazove me tetka i saopsti mi da su karte kupljene i da putujemo sutra uvece. Ja ostanem otvorenih usta. Kao pa kako, pa nismo se tako dogovorile i imam posla i... i sve sam to htela da kazem kao izgovor, ali ne rekoh nista, osim dobro, idemo.

Na putu od kancelarije sam vec imala onaj filing da je dobro i da je pravi trenutak da se sutra krene. Zaustavih se da kupim novine, kad u tom trenutku ugledah za prvi put neko izdanje meni nepoznato. Zvalo se " Iscelitelj „ . Mahinalno uzeh jedan primerak . Tek da vidim sta je.

Kuci mojima saopstim da sutra putujemo sa tetkom. Bilo je reakcije. Pa kako sad odjednom, pa zasto.

Te veceri pre spavanja otvorih „Iscelitelj" tek da ga prelistam i ostanem na strani gde se prica o nekom seminaru sto se organizuje bas u blizini stana moje tetke. Na samo pet minuta udaljeno.Dok su mi se oci polako sklapale, resim sutradan da proverim o cemu se radi.

Tog dana je na poslu bila prava ludnica. Dan da samo pozelis da izletis iz kancelarije i da se nikad vise ne vratis. Tek pri kraju dana prisetim se da potrazim tri dana odmora.

Iz kancelarije izletim kao da me gone kerovi po uskom sokaku i utrcim u prvi market da kupim slatko od divljih smokava, jer ovo je zaista najbolje i svi mu se obraduju kad im ga odnesem. Mislila sam da kupim vise ali uzmem "samo " pet tegli, jer vise nisam mogla da nosim. Aleva paprika , nekoliko kesica . Pod obavezno ! (Nigde nije tako crvena kao nasa, a tek kakva je zaprska!)Coko lokum i alva. Cokolade za decu, voda , sokovi i grickalice. Natovarim se ko skot i jedva dovucem do kuce.

Utrcim kuci, nabacam stvari u kofer, (u slucaju da je toplo, da je hladno, da pada kisa, ako izadjem negde, pa mi treba nesto svecano, za strapac po gradu i neznam jos sta za svaki slucaj. )Na kraju nisam imala pojma sta sam sve stavila u kofer, onaj najveci na tockice. Ruke da ti otpadnu ako ga slucajno podignes. Ne dao Bog da ti se kojim slucajem slomi neki tockic ,pa da treba u ruke da ga nosis,( to ako te neko kune, ali onako naj zlobnije).

Onda opet torba za pijacu (na tockice), za tegle i sve one gluposti iz marketa i neseseri , knjige. Pod obavezno! Ostaje jos malo mesta, da tetka doda one paprike zute, krckave i paradajz iz baste crveni sto mirise. Onda hrana ( za usput) lepo je govorila moja nana: "Zimi nosi toplu odecu a leti hranu, to kada podjes na put". Ubacim jos neki sokic , voda, voce i neke grickalice. Cokolade za decu ( kao da nema cokolada u Beogradu!) Al nema ovakvih! Nije nego.

Ceo zivot neki patrijarhalno - provincijalski maniri . Kao mi vama, vi nama i tako vucemo one torbe iz jednog u drugi grad i uvek pune. Sto bi reko moj drug Jole: "Tako ti je to kad imas rodjake iz provincije". Ma nemoj!

Samo da se zna i moj grad je glavni grad moje drzave. Bilo nekad kad smo bili jedno, Jugoslavija, onda je molim lepo,samo Beograd bio glavni grad, metropola i samo su Beogradjani bili metropljani a mi ostali provincijalci. Otkako smo se razjedinili , porasla nam cena. Sada i mi zivimo u metropoli. Samo da se zna da Joletova prica vise ne prolazi!

Zet me je pokupio ispred zgrade, da bi me sa tetkom odvezo do zeleznicke stanice. Muz me jedva zagrlio, otpale ruke coveku od svih onih torbi sto je vuko. (Mi lift nemamo a zivimo visooooko . Samo predjes sedamdeset stepenika i tu si).

Na peron smo stigli na vreme pre samog polaska.

Nekako se uguramo u spavaca kola ja , tetka i sve one torbe i koferi. Spremne i natovarene kao da emigriramo iz svoje drzave ili odlazimo na najmanje dve - tri godine. Mahnemo zetu sa prozora odmah, nakon sto je skretnicar dao zvizdaljkom znak za polazak . On odpozdravi onako unezveren i smlacen od nosenja svih onih kofera i torbi. Peo se jedano tri puta onim strmim stepenicama( dvadesetak) gore na peron, jer eskalatori kao uvek nisu radili .

Samo on zna koliko je puta u sebi opsovao poznatog kineskog ili mozda japanskog arhitektu Kenzoa Tange, sto je smislio da ovako visoko postavi perone. Sta li on misli da je ovde kao u njegovoj zemlji gde stalno rade rade eskalatori? Pa ovi nasi su radili samo za svecano pustanje zgrade i toliko. O liftovima i da ne pricam jer se i ne vide od silno nakupljene prasine kroz sve ove decenije nerada. (Jedino po znaku ispred, znas da bi to trebao da bude lift).

Voz se cimnu dva puta napred, jednom nazad i... krenu.

Polako smo gubili sa vidika ledja zeta koji je zurio da sto pre ode, ne uputivsi nam ni poznatu recenicu: "I molim vas, ne naginjite se kroz prozor!"

 




Komentari (5)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

natasavb natasavb 08:27 17.02.2009

Nadam se

da ce uskoro i II deo. Nemoj dugo da nas drzis u neizvesnosti.
sladjamk sladjamk 20:50 18.02.2009

Re: Nadam se

Izvoli stize i drugi deo, potrudicu se da jos veceras posaljem i treci.
Hvala ti na poruci, bila je dovoljna podrska da nastavim
sladjamk sladjamk 05:30 20.02.2009

Re: Nadam se

Nadam se da si primila poruku . Greskom sam obrisala tvoju drugu poruku, Hvala ti na podrsci i nakomentarima
Puno mi znace, a zadovoljstvo je zaista moje
112358oo 112358oo 12:49 20.02.2009

***

hvala slađo na tekstu... ostaje mi još da pročitam i sledeća četiri nastavka...:)

i ne brini da li i drugi čitaju, verujem da to rade, ali ne bude odmah komentara, nekad bude samo preporuka....:)
sladjamk sladjamk 17:57 20.02.2009

Re: ***

Hvala tebi Igore.... na komentaru, podrsci i preporuci.
Znam da ovo zahvaljivanje ponekad moze da izgleda ofucano ali veruj mi nije. I ma koliko ovo izgledalo kao "Ego trip " potrebno je da znas da ono sto radis ostavlja utisak kod drugih na ovaj ili onaj nacin. Tekst se i pise, zato da bi bio procitan ,zar ne? Procitala sam samo jedan tvoj tekst i dopao mi se idam da citam dalje.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana