Ovde su me u Srbiji, zvali po imenu, prezimenu, tepali mi, zvali me sestrinim imenom, van sam bila Dzej Dzej, a čak i Anđelina - ovo je i dalje kompletna misterija kako su iskonstruisali.
Al najdraže mi je kako me zove moj mali komšija - za njega sam Nejbrs - sa naglaskom na j i s.
Moj mali komšija ima 3 godine i koji mesec. Milije stvorenje ne videh - kako odraslo tako i sasvim malo. On obožava da strči do moje radnje. Ako ima posetioca obavezno će bez greške sa svima da se pozdravi, rukuje, a onda da se ispentra na stolicu i ispipa dugmiće na tastaturi po samo njemu znanom rasporedu.
Najviše voli da se prevrće po dvosedu, da pušta vodu sa automata ali bez čaše, kad mu pustim Nodija - to je potpuno oduševljenje.
Voli da premešta magnete koji su zakaćeni po svim metalima i juriša na fiskalnu kasu - jedini nedostupan mu predmet.
Jednom je bio par dana na putu i kad se vratio prvo je kod mene došao i mazili smo se kao da se mesecima nismo videli a ne neka 4 dana,
Voli da skakućemo u konjskom kasu napolju i voli da odemo u šetnju do ćoška ulice.
Jedino ne voli mašinu za kafu jer je mlin jako bučan i ozbiljno ga nervira.
Mali komšija je umeo da dodje i iz vremenske kapsule - sa potpunim stajlingom iz 70tih i da se vrti i šeta kao pisti - taj dan bio je maneken radnje!
Ali ono što me najviše dirnulo od svega što smo zajedno prošli bilo je kako je dočekao svog tatu s puta. On se prosto izbezumio od sreće kada ga je ugledao da ulazi u zgradu. Mislim da za njega u trenutku niko i ništa nije postojalo na celom svetu. On je plesao, ljubio ga, odmačinjao se i ponovo se zaletao u zagrljaj. I opet ga grlio i ljubio pa ustuknuo isijavajući ljubavlju, gledao ga praveći se da se stidi a obožavao do neslućenih granica. Bukvalno sam gledala kako se neko upiškio od sreće. To mi je bilo nekako prvo otkriće da je neko emotivniji od mene što sam smatrala skoro nedostižnim.
Mi smo zaista brzo izgradili obožavajući odnos - tvrdim uzrok jeste vanserijski emotivci se prepoynali i odmah srce poklonili bezuslovno.
Fascinira me skoro svakog dana. On već priča 3 jezika. Nekad mora da mu je totalna konfuzija al on sve uspešno savladava i dolazi redovno do svog cilja.
Jedva čekam da vidim kako će biti božanstven kad otkrije kako je jedinstven i kako raste u jedno veliko srce i izvor ljubavi.
Do tada i dalje će me neizmerno dirnuti svaki put da me pozdravlja na prozoru i saopštava mi svoj plan za šetnju ili šta je radio.
"Byu neighbours!!!" će mi i dalje najtmurnije dane osvetljavati u momentu.
Mali andjeo na delu - eto baš to je on!