Umor

choshak RSS / 18.02.2009. u 11:07

Nikada nisam sigurna gde prvo počinje, u duši ili u telu. Taman kad pomislim da me noge ne drže, shvatim da je to saznanje došlo umotano u jezivu malodušnost. Kod mene to tako ide. Onda stepenice. Kao da beskonačno rastu ispred mene i nikad kraja, a početak je već na početku bio daleko. Vremenom sam se naučila da treba da preturam džepove dok se penjem, jer nema goreg poraza od trenutka kad ugledam vrata stana, a ključa nigde. Šta će ćoveku toliki džepovi? Kao da sila gravitacije nije dovoljna! Onda glad koja se stvori odjednom i ono podmuklo krčanje u crevima. A zatim sudovi, noćna mora svakog ko živi sam. Kad konačno osetim krevet celom dužinom svoga tela i pomislim u sebi jedno dugačko i teško:"Mmmmm!", kao da čitav svet potone u dušek. Slatki osećaj oduzimanja u rukama i nogama, kapci teški kao vrata zamka i ...nepomeranje. Malodušnost počinje da čili iz mene kroz prste na rukama i stopalima. I taman kad pomislim da nema uzvišenijeg osećaja počinje da zvoni telefon. I gde sam sad zaturila onu malodušnost?!



Komentari (1)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

myredneckself myredneckself 10:06 19.02.2009

Umor

ja se najviše umorim od čekanja

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana