Srpska antiteza

loader RSS / 19.02.2009. u 18:34

Ovo je tekst koji je objavljen 17. decembra u blog prostoru kod AlexDunje, na čemu joj još jedanput zahvaljujem. Evo linka za one koji žele da vide i TEKST, i KOMENTARE , budući da ovde nisu preneti i komentari. 

 

SRPSKA ANTITEZA 

Sretoh danas Lazara. Šeta, zamišljen... Bez oklopa. Deluje gotovo krhko. Šest vekova provlačenja po epskim pesmama nekako... kao da ga je zasitilo. Gleda nizbrdo reku u daljini, obalu, obrise zgrada koje se prostiru kroz izmaglicu... Pitam ga, zna li šta se sve u međuvremenu dešavalo, i da li je zamišljao da će na kraju ovako ispasti. Onaj njegov blago prijazan izraz, kojim je hteo da naznači kako pažljivo sluša moje pitanje, već narednog trena postade zabrinut, skoro utučen. Savi glavu i spusti težak pogled onamo, ka reci. To je bio znak da je kraj razgovora. Ja se polako udaljih. I dođoh za tastaturu, moju pokosovsku brojanicu.

 

4954.jpgPreispitivanje srpske nacionalne logike postaje neminovno. Statistike i demografske procene govore da nestajemo. Gubici u ovim, najnovijim ratovima samo se nadovezuju na katastrofične razmere stradanja iz Prvog i Drugog svetskog rata. Baš zato što smo usled ta dva velika rata ostali biološki prepolovljeni, svako naknadno stradanje je sve skuplje. Stoga ovi nedavni gubici imaju posebnu težinu i zvone na konačnu uzbunu pameti.

Stradanje u Prvom svetskom ratu svakako nije moralo biti ni izbliza onoliko. Uništenje čitave trećine stanovništva i jeziva albanska golgota čine besmislenom svaku, makar i najsjajniju stratešku zamisao ili ratni cilj. Jedva da smo se biološki malo oporavili od Prvog, primakao se Drugi rat. Imali smo šansu da prođemo sa minimalnim oštećenjima. Umesto toga događa se puč, koji je faktički bio javni poziv da se otpočne sa stravičnom likvidacijom srpskog naroda i komadanjem Srbije. Pogrom bukvalno sa svih strana, pomoći niotkuda. U okolnostima kakve su tada vladale izazvati puč i povikati „bolje grob, nego rob" više je od gluposti, i više od zločinstva! Puno njih će reći kako su zapravo britanska, ili sovjetska obaveštajna služba organizovale 27. mart, a ne mi. Čak i ako donekle jeste tako, nama je mnogo važnije pitanje zašto to nije urađeno među Slovencima ili Hrvatima, ili gde drugde, nego se to krvavo seme zasejalo i idealno primilo baš među Srbima? Šta je to kod nas što nas čini podesnim za akcije te vrste?

 

Naše nakaradno shvatanje Kosovskog mita. To je u osnovi činjenice da se veoma lako prihvatamo stradalništva. Onog 27. marta Kosovski mit je našim ustima izgovorio - „Bolje grob, nego rob"! Da se pogine za carstvo nebesko, kao Lazar i njegova družina. To je pouka koja sve vreme, i u danima koji nisu ratni, lebdi i postavlja načelo tvrdokornosti i fizičkog okršaja kao najbližeg rešenja za krizne istorijske momente. Ponavljana stolećima, ova pouka stvara neku vrstu latentnog nacionalnog adrenalina. To u kolektivnoj svesti sužava moć trezvene analize i bitno umanjuje opažanje nijansi. Stoga uobičajena težnja za slobodom, koju svaki narod ima, kod nas uglavnom prelazi u bezumno srljanje i samouništenje. Efekat je vidljiv i u novije vreme, kad se „događao narod", kad je osionost odagnala pamet i kad smo do krajnjih granica ponavljali „Srbija se saginjati neće", satirući ko zna koliko godina budućnosti. Ima istorijskih konteksta koji su veoma loši, ali zašto ih činiti još lošijim nego što već jesu?!

 

Kosovski mit je predanje o izboru nebeskog umesto zemaljskog. Mit o izboru bogougodnosti umesto grešnosti. Predanje kaže da su tokom bitke vernici princip vere branili od tzv. nevernika. Ponajmanje je tu reč o tuči za teritoriju, jer i sam Lazar kaže da umesto ograničenih zemaljskih pojmova bira nebesnost. Taj mit je dakle vrednosna kategorija. Kao takav, trebao bi da nas obavezuje na svakodnevno ustrajavanje u izboru dobra, a ne zla. Ali šta je on za nas postao u praksi? Svakako ne to. Pretvoren je u borbenu mantru, u pouku da se i na najmanji nagoveštaj ugnjetavanja fizičke slobode krene u besomučno ratovanje. Dilema o ceni ratovanja isključena je imperativnim podsećanjem da su u Kosovskom boju svi junaci izginuli za svoj cilj. Otud dilema predstavlja izdajstvo, smrtnu sramotu. Formiran je tako recept za naše postepeno biološko nestajanje! Nije tu kriv Kosovski mit sam po sebi. Mi smo to od njega načinili, sasekavši u njemu sve ono što je suptilno, ostavljajući samo ono najbanalnije. A to se uglavnom svodi na već pomenutu borbenu praksu i na ugodan utisak da smo moralno superiorni nad drugima.

 

Otkud potreba za tim preterivanjem? U svom svakodnevnom životu prosečan Srbin je prilično neispunjen, ustrašen, nedovoljno obrazovan, često problematičnih moralnih navika, slabo osetljiv na tuđu nevolju, nesiguran u sebe, ljubomoran, netolerantan, bez pravog osećaja za kolektivni interes, samoljubiv, inatan... Prosečan Srbin ovo neće priznati, može se i naljutiti, ali će u momentima spontanosti i sam reći sve to, isto. Za takav pojedinačni i kolektivni duh Kosovski mit je savršen izlaz. Sve neslavne osobine nestaju ulaskom u ulogu koju on nudi. Iz te perspektive mi stičemo utisak da vredimo daleko više nego što zaista vredimo. I da smo kao takvi pozvani da branimo vrlinu sveta. Time su omogućene, recimo, naše ideje objedinjavanja, ili sklonost ka dominiranju i pravdoučenju drugih... To je interesantan funkcionalni manevar. Kad smo u svom nebeskom ruhu, sebi dajemo sve moralne epitete i nemamo teret samoprekora. Kao zemaljski, zadržavajući utisak moralnosti, činimo ono što u svakodnevnom životu inače činimo. Poput nekog ko mrsi, a doživljava sebe kao isposnika.

Zbog napred iznetog, naši porazi i jesu onoliko ogromni. Jer, niti smo sa tako nerealnim procenama o sebi i svojoj snazi kadri da neprilike u punoj meri predvidimo, niti smo kadri da iz kasnijih loših posledica izvučemo pouku, nego se vraćamo u polazište i ishodište svoje zablude, u Kosovski mit, pa iz te mitomanske baze produbljujemo slepilo, poraze proglašavajući pobedama, čime se obezbeđuje da greška bude ponovljena, i da stradanje bude ne manje nego prethodni put.

 

"Negativne odlike prosečnog Srbina" ovde nisu spomenute u iluziji da smo mi jedini narod koji ima nekakve mane. Navedene su isključivo zbog sprege koja postoji između njih sa jedne strane i sklonosti ka iracionalnom samoulepšavanju sa druge strane. Jer, iz te sprege se izrađa nemoć objektivnog uviđanja, a onda i nemoć snalaženja u datim istorijskim prilikama.

 

Izbegavanje bespotrebnog stradanja osnovni je motiv ovog teksta. No, sigurno je da mnogima taj motiv nije sasvim prihvatljiv. Ima prilično onih koji će reći: „Pa šta?! Stradali smo i stradaćemo opet za pravdu!" Opet jezik Kosovske pouke. Hm, stradanje za pravdu..! Kad bi iza takve izjave stajala potpuna doslednost, pa i nekako. Evo, hipotetički - kad bismo se mi dogovorili i doneli čvrstu kolektivnu odluku da se svi do jednog žrtvujemo zarad svetske pravde, i kad bi to uistinu izveli... to bi bilo nešto drugo. No, na raznim primerima smo pokazali da mi u stvari ne želimo da se žrtvujemo. Pričamo, inatimo se... To da. Ipak, na delu... Kažemo, ješćemo korenje ako treba, a kad nam na jelovnik stvarno stigne korenje vrtimo glavama i najposle krećemo da se međusobno makljamo kako bismo se domogli neke bolje hrane! Jasno, mi se ne žrtvujemo, već srljamo. Odnosno, na priči smo nebeska Srbija, na delu zemaljska. Naravno, mnogi će Kosovski mit i dalje eksploatisati i zavodljivo besediti o lepotama žrtvovanja za slobodu i pravdu. E, pa, treba reći da su oni nedostojni toga o čemu govore, da su obični manipulanti i profiteri.

 

Banalizovanje Kosovskog mita ne izaziva loše posledice samo u fazama ratovanja. Mitomanska pouka, koja podstiče tvrdokornost, samoljubivost, iracionalnost, anahronost, zatvorenost.., bitno smanjuje kvalitet našeg odnosa prema stvarnosti i u mirnodopskim fazama. Ta šteta nije ništa manja, ali da tekst ne bi ispao preobiman akcenat je stavljen samo na onaj očigledniji, ratni aspekt.

 

Šta god da je Kosovski mit izvorno trebao da znači, mi smo ga izokrenuli i istrošili. Istrošili smo i pravo da se na njega stalno pozivamo. Konačno, on u našim rukama funkcioniše protiv nas samih. A kad je već sve tako, ponoviću ono što će za mnoge zvučati kao najveća moguća jeres tekućeg doba. Da bi ovaj narod uopšte opstao, treba uvesti - stogodišnji moratorijum na upotrebu Kosovskog mita!

 



Komentari (1)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

AlexDunja AlexDunja 10:08 20.02.2009

uuuu:))

koliko tagova
:)

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana