I Velimir, i Miladin, i Srboljub, i Kosovo, i Rusija, i EU, i Kina!
Ili ništa – na manje ne pristajemo!!!
Sposobnost ili nesposobnost društva da jasno artikuliše i odbrani vlastiti vrednosni sistem direktno je srazmerna meri dopuštenosti različitih oblika ekstremističkih ponašanja u istom. Nedavni događaji, prvo u Skupštini Srbije potom i na ulicama Novog Sada, pokazuju da srpsko društvo i njegova tzv. politička elita, nažalost još nemaju potrebnu meru hrabrosti i odlučnosti u odbrani civilizacijskih tekovina koje se u zrelim, odgovornim društvima, naprosto podrazumevaju. Slabo društvo, logično, ohrabrenje je različitim oblicima ekstremizama na (nesmetano) delovanje. Slabo i neodlučno društvo permanentno odašilje poruku o isplativosti zločina ─ samim tim i da će isti ostati nesankcionisan.Ukoliko sa skupštinske govornice nekažnjeno mogu da se upućuju pretnje i kletve najvišim predstavnicima države (npr. slučaj Vjerice Radete i njenih pretnji Borisu Tadiću), ili ničim sankcionisano širi rasna, verska ili etnička mržnja (slučaj Ilić mr Velimira i njegovih uvreda na račun nacionalne pripadnosti Rasima Ljajića), tad nimalo ne treba da čude ni profašistički ispadi ─ policiji uglavnom poznatih ─ grupacija huligana na ulicama naših gradova. Pored uobičajenog "repertoara" na temu Srebrenice i Ratka Mladića, huligani iz šovinističkih grupacija Obraz i Pokret 1389. protekle nedelje pozivali su na ubistvo Nenada Čanka. Pre toga – javni pozivi na ubistvo Čedomira Jovanovića, pa napadi na predstavnice nevladinog sektora (Biljanu Kovačević Vučo, Sonju Biserko i Natašu Kandić), pa pretnje novinarima, pa pokušaji atentata, pa bombe na prozoru Dejana Anastasijevića, pa Skupština Srbije kao sigurna kuća za Ratka Mladića, pa Skupština Srbije kao sigurna kuća za Miladina Kovačevića... Pre toga, opet ─ paljenje niške i beogradske džamije, pa skup neonacista u Novom Sadu, pa demokratija je i to kad se razbije nekoliko prozora, pa demokratija je i kad se pale ambasade, pa ruiniranja pekara čiji su vlasnici nesrpske nacionalnosti, pa višestruka demoliranja prostorija Liberalno demokratske partije... Pa žuto đubre koje se kupuje na trafici ali nisu novine i u njemu svakodnevne intimne ispovesti ljudi koji su osuđeni za najteža krivična dela, pa permanentna hajka na bivše saradnike premijera Đinđića (pre svih Vladimira Bebu Popovića i Čede Jovanovića)... Pre toga ubistvo premijera, pre toga njegova višegodišnja satanizacija u istim tim, mafijaškim tabloidima... Gledano unazad, ovakvim retrospekcijama, nažalost, ne vidi se kraj.
Gledano unapred – logično, postavlja se pitanje gde su razlozi ovolike nemoći našeg društva da se obračuna sa zločinima ili pak sankcioniše (javna) podsticanja i pozivanja na izvršenje istih? Šta to nije u redu sa zemljom u kojoj se nesankcionisanjem uličnih (bolje: uličarskih) profašističkih i neonacističkih ispada otvara prostor da se na istim ulicama sutra dogode još ozbiljniji i posledično nesaglediviji incidenti ─ kad rulja odluči da s reči pređe na dela? Gde su koreni te strašne neosetljivosti, ignorisanja ili pak potrebe za minimiziranjem bola i patnji koje su u naše ime nanete drugom ─ kako to da ne postoji svest da se time otvara prostor da se isto zlo, u svojim podvarijantama sruči i na nas same: na naše institucije, ulice, stadione ili porodice... Gde su uzroci nemoći da se ovom vrtlogu zla stane na put? Otkud mazohistička "potreba" i upornost da tu svoju ružnu, neprevladanu prošlost, svakodnevno proživljavamo iznova? Kako to da užasnom nizu poniženja i svakodnevnih, unutrašnjih mentalnih smrti nažalost ne vidimo kraj?
Početni uzrok, naravno, mogao bi biti nesproveden proces lustracije ljudi koji su činili teške zloupotrebe svojih javnih ili političkih funkcija – samim tim bili uzročnici svih posledica proizašlih iz takvog njihovog činjenja (ili nečinjenja, svejedno). Duboko podeljeno unutrašnjim rascepom unutar vladajuće koalicije sukobom premijera Đinđića i predsednika Koštunice, nakon petog oktobra odavde je još jednom poslata poruka o isplativosti zločina. Sudbina dva glavna aktera ovog dramatičnog civilizacijskog rascepa unutar našeg društva ─ zastupnicima takve loše prošlosti dala je za pravo. Njen novi zaštitnik i pokrovitelj, Koštunica doktor Vojislav nagrađen je dupliranim premijerskim mandatom. Zoran Đinđić ubijen ─ kao primer kako u ovoj zemlji prolaze oni koji imaju intelektualnog poštenja i lične hrabrosti da zagaze i pokušaju da čiste to krvavo balkansko blato. Svaki put kad se nađe na večitoj istorijskoj klackalici između prošlosti i budućnosti ─ ovo društvo na kraju ipak prevagne na svoju mračniju i(li) tamniju stranu. Tako je bilo uvek ─ tako je i sad. Tada nizu s početka ovog teksta, prirodno, dodajemo i to da svako štrajkuje u svojoj radnoj uniformi, da se ne priča o obijenoj trafici dok Hilandar gori, da se ništa ne pita na slavi, ..., pa sve do toga da ne može da se priča o autonomiji Vojvodine dok traje borba za Kosovo i Metohiju, i tsl, itd. U istom istorijskom mraku iz kog nam se izgleda ipak ne izlazi, i dalje je sve dozvoljeno: od proglašavanja ordinarnog ološa za nacionalne heroje pa do veličanja ili ignorisanja genocida. Tako brutalno izrugivanje žrtvama i prkošenje pravu i pravdi u svom krajnjem ishodu neminovno vraća se kao bumerang. Danas u obliku kabadahija poput Uroša Mišića, Miladina Kovačevića, Vjerice Radete, mr Srboljuba Živanovića, Aleksandra Tijanića ili Velimira Ilića ─ već koliko sutra na scenu stupiće i kandidati za neke nove Mladiće, Karadžiće, i ostale Ražnatoviće... Upravo u ovakvoj klimi, ti novi klinci i neke nove klinke odrastaju tu, pored nas, i skoro ih je sasvim moguće već prepoznati među onima koji u školama prebijaju profesore ili školske drugove, dok menjaju Kosovo za patike ili pale strane ambasade... Gajeći istu nadu da će i iza njihovih tuča, polomljenih vilica i noseva sutra kao pokrovitelj stati država ─ kao što to danas čini i sa skupštinskim hodočasnikom, kolosom iz Vrbasa. Ukoliko je danas dozvoljeno i oprošteno njemu ─ zašto bi sutra kažnjavali njih? Još jednom, veličanje i nekažnjavanje prestupa "sanacija" je terena za njegovo ponavljanje u mnogo gorem obliku i formi. Ukoliko samozvani hrišćani koji tako besomučno mrze, ili pijane kvazipatriote koje ništa toliko ne blate koliko svoju zemlju danas sede u Skupštini ─ zašto ih onda, samo u mnogo većem broju, sutra ne bi bilo i na bilo kom drugom mestu?!
Zato one koji se danas tako licemerno i neučinkovito zgražavaju nad rečima i postupcima Velimira Ilića ─ valja podsetiti da imenovanom đuvegiji ovo nije prvi incident takve vrste. Egzekutor je, dakle, isti, oružje je isto ─ samo se mete menjaju: danas, to je Rasim Ljajić, juče (tj. 2002.godine) bio je Miroljub Labus. Isti taj Ilić magistar Velimir tada je, licitirajući na temu "nesrpskog prezimena" predsedničkog kandidata Labusa, izjavio da "na čelu nase pravoslavne države ne može da bude ni Mađar, ni Hrvat, ni Musliman"...
Posle ovog inicijalnog incidenta narečeni Velimir postao je ministar u Vladi.
Pitanje je, dakle: za šta se to Ilić danas kandiduje!?!