Retko idem na koncerte bendova čije lik i delo slabo poznajem, ali kad dobijem besplatne karte, što da ne (muž, te večeri u svojstvu vozača, ljubitelj HC-a : E, vala, na Pusiket dols, ni mrtav!). Preskočiću mlade nade Operacije trijumf (muž, cinik: Jel oni misle da je Bonžovi rok?) i odmah prelazim na...publiku. O Dz. Blantu - kasnije.
Dakle, publika. Divna, da bolja ne može biti. Nikog mlađeg od 20 godina, pa sve do kasnih četrdesetih. U Expo centar se ulazi na jedna jedina vrata, nema svađe, guranja, histerije. Red se otegao 200 metara, a svi nasmejani i strpljivi. Iznenađujuće puno muškaraca (muž: Sve su to vozači, a i svaki treći nosi naočare), više parova nego pojedinaca. Znaju sve reči i pevaju sve u šesnest (muž - To su oni što su platili karte), kad on tiho i oni tiho, kad on ruke gore i oni ruke gore. Kad on priča, svi ćute i slušaju - epizoda kad je bio mlađan vojnik na Kosovu, pa tamo stekao puno srpskih prijatelja civila (muž - Mora da u Prištini priča o albanskim prijateljima civilima). A kad je, na kraju, zapevao onu jedinu što je ja znam, a publika urlala, pa eksplodirale konfete...mnogo mi bilo lepo i drago. Beogradska publika može da bude vrlo dosadna i blazirana, da se probudi tek na trećem bisu, ali ovoga puta (kad to najmanje očekuješ) su bili još jedan muzičar na bini. Ej, bre, Blant nema nijednu brzu pesmu, stajali smo od 8 do 23 (a većina nas je bila u godinama za fastum gel), niko me nije polio pivom i očepio čukalj i još su me ubedili da mi se sviđa muzika. Bravo, majstori!
A Dzejms Blant? Izgleda kao mlađi brat onog Erika iz Monti Pajtonovaca, ima neku sačuvajmebože i sakloni plavu (doduše čistu) fudbalersku frizuru i odelce sa belom košuljom i tankom crnom kravatom (muž: Ko li mu je stilista? Sigurno nije Ašok Murti!). Dz. B. je pravi engleski gentlmen, trubadur, malo svira akustičnu gitaru, malo klavijature, osećajan je (sve ga dira:od nepravde u svetu do bivše devojke), savršeno peva svojim unjkavim stilom i voli to što radi. I voli to da podeli sa publikom...a sad je dobio divnu publiku. Na pola koncerta je strčao sa glavne bine, protrčao kroz zblanutu publiku i popeo se na improvizovanu binu na drugom kraju. Tu je seo za klavir i otpevao neke dve balade (jednu prilažem naknadno), pa se desio onaj divni trenutak ljubavi između izvođača i publike mu. Došlo mi da se ljubim sa sopstvenim mužem, toliko je bilo jako.
Nikad više neću otići na koncert Dz. Blanta, ali ovaj će mi ostati u prijatnom sećanju.
Muž : Sviđa mi se ovaj, blesav je. Ali jedni su Belle & Sebastian!