Mislite li, zaista, da slika o Jugoslaviji zavisi od mog jednog filma. Ako tako stvarno mislite, onda se zabrinite za sudbinu
Jugoslavije. Dušan Makavejev
Bavim se filmom od sredine šezdesetih godina i uvek su okolnosti za nas bile loše. I to je nešto što je sasvim prirodno. Međutim, ako neko udara glavom o zid i ako to čini dovoljno dugo, napraviće udubljenje u zidu. Želimir Žilnik
Kao svojevrstan odgovor amaterizaciji i populizaciji jugoslovenske umetnosti početkom 1960-ih, u jeku klime prividne liberalizacije javnog života SFRJ, najpre u književnosti a potom i na filmu javljaju se tendencije koje jugoslovensku stvarnost počinju da prikazuju u realističnijem obliku. Nastajali pod većim uticajem zapadnih kultura, kao inicijalni oblik kritičke kulture u SFRJ Crni talas[1] bio je direktan odgovor na diletantizam i patetične izlive umetnika pripadajućih klimi socijalističkog estetizma. Nasuprot zvanično proklamovanim vizijama ubrzanog napretka i opšteg blagostanja socijalističkog čoveka, knjige i filmovi Crnog talasa obeleženi izuzetno pesimističnom, na momente čak morbidnom atmosferom, jugoslovensku javnost prvi put suočavaju sa realnim životnim problemima i egzistencijalnom bedom socijalno ugroženi(ji)h slojeva stanovništva. U književnosti Crnog talasa, oličenoj u noveli Dragoslava Mihailovića Kad su cvetale tikve (1968) te romanima Slobodana Selenića Memoari Pere bogalja (1968) i Glava-pismo (1970) prvi put otkrivaju se i strahote golootočkog gulaga.
Kad su cvetale tikve priča je o tragičnim sudbinama ljudi koji su bez ikakve stvarne krivice preživeli golgotu Golog otoka, da bi potom i oni i njihove porodice ostali doživotni društveni izopštenici. Sve je delovalo utoliko uverljivije ima li se u vidu da je i sam Dragoslav Mihailović u svojim ranim dvadesetim godinama 15 meseci proveo kao golootočki sužanj. Sama knjiga i pozorišna predstava postavljena u Jugoslovenskom dramskom pozorištu 1969.godinedoživele su vanrednu popularnost. Već nakon nekoliko izvođenja predstavu je kao neprijateljsku označio lično predsednik Tito – ista je odmah skinuta sa repertoara a u medijima je započela orkestrirana hajka na Mihailovića i režisera predstave Boru Draškovića. Koliko je ova tema bila nepoželjna pokazuje se i 1970.godine povlačenjem iz štampe i uništavanjem romana Glava-pismo Slobodana Selenića koji golootočku tragediju obrađuje na nešto direktniji način.
Nigde jugoslovenska komunistička stvarnost nije bila opisana na tako brutalan i direktan način koliko je to bio slučaj u crnotalasnom filmu. Po osnovnim intencijama novolevičarska, bez ulepšavanja prikazana stvarnost filma Crnog talasa (s psihološki rascepljenim likovima, egzistencijalnom bedom, scenama punim seksa, pijanstava, nasilja, tuča, ubistava, grotesknim humorom sa mnoštvom psovki i političkih aluzija) za dežurne čuvare javnog morala delovala je utoliko šokantnije. Primera radi, reagujući na njenu pojavu, reditelj partizanskih epopeja drug Veljko Bulajić, ponosno ističući vlastiti udarnički staž u izgradnji morala socijalističkog čoveka, primetiće sledeće: Boreći se protiv navale stihije u našem filmu, protiv svakojakih upliva malograđanštine, protiv komercijalizma, protiv politikantskog šunda, danas možemo zaključiti da su neki autori, koji su izdržali u toj borbi, bili u stvari, ostavljeni na brisanom prostoru, kao mete beskrupuloznog obračuna ’crnih snajperista’.
Najdosledniji u socijalno-političko-dokumentarnom filmu bio je Želimir Žilnik. U svom prvom igranom filmu Rani radovi za koji dobija Zlatnog medveda, glavnu nagradu berlinskog filmskog festivala, on obrađuje temu studentskih protesta:
Osnovna ideja filma bila je da su političke pobune uvek samo delimično uspešne, jer ih ubrzo hvata rđa, budući da se protagonisti, po prirodi stvari, umaraju i posustaju[2].
Pod optužbama da vređaju javni moral i loše utiču na vaspitanje omladine, Rani radovi su zabranjeni. Pored bavljenja pričama sa socijalnog dna posebna karakteristika Žilnikovih filmova je u angažovanju velikog broja glumaca naturščika što je tumačeno kao direktan udar na proklamovanu sliku o umetničkoj ozbiljnosti komunističkog filma. Nakon donošenja novog zakona o kinematografiji koji predviđa pravno gonjenje filmova koji se neprimereno kritički odnose prema jugoslovenskoj stvarnosti, kao i bunkerisanja filma Sloboda ili strip Žilnik 1973.godine emigrira u Nemačku.
Obračun sa crnim talasom u svoju poslednju fazu ušao je 1971.godine kada, nakon novosadske premijere filma WR Misterije orga(ni)zma, na zahtev Udruženja boraca Vojvodine, opet uz orkestriranu hajku u medijima, javni tužilac donosi odluku o zabrani filma Dušana Makavejeva[3]. O atmosferi ove hajke u tekstu Imago Makavejev [4] Raša Popov svedoči:
Ovim filmom, taj Makavejev uvredio je druga Staljina! Nedopustivo! Tako je usred diskusione hajke u novosadskom bioskopu Arena, 1971-ve, ocenio delo W.R... jedan ljubitelj bacanja umetničkih filmova u bunker.
Film WR Misterije orga(ni)zma bavi se sudbinom i delom frojdovog sledbenika dr Vilhema Rajha, osnivača učenja o lepoti orgazma i Organizacije za seksualno oslobođenje proleterske omladine SEKSPOL u vreme pred Hitlerov dolazak na vlast. Priča o Rajhu kombinovana je s pričom o tragično završenoj ljubavi i snažnoj erotskoj vezi bivše partizanke Milene (Milena Dravić) i sovjetskog klizača na ledu (Ivica Vidović). Kolažirajući različite igrane i dokumentarne scene, nakon inserta s mladom američkom vajarkom koja miluje penis koji je u punoj erekciji Makavejev u kadar uvodi vođu sovjetske socijalističke revolucije okićenog ordenjem. Rehabilitovani Staljin opet je probudio dežurne čuvare javnog morala. Posebno žučne bile su reakcije na scene u kojim se propagira uživanje u neinhibiranom seksu. Za komunistički moral nedopustivo opasne bile su replike poput: Ja sam Aleksandra Kolontaj! Jebite se slobodno!, On je pravi crveni fašista (Milena Dravić) ili Ček da vidiš kako jebe JNA (Miodrag Andrić – Ljuba Moljac). Film W.R. bio je zabranjen punih 16 godina, njegova zabrana Makavejeva je 1973. dovela do odluke o tajnom odlasku iz zemlje.
Kritički film šizofrenost režima doveo je do kulminacijske faze. Najdrastični primer progona dogodio se 1972.godine zabranom diplomskog filma Plastični Isus i hapšenjem njegovog reditelja Lazara Stojanovića. U vreme početka obračuna autor se nalazio na odsluženju vojnog roka. Poznat kao saradnik Studenta, potom i urednik časopisa Vidici, tokom odsluženja vojnog roka Stojanović je bio pod prismotrom. U to vreme aktuelno je Brozovo pismo kojim najavljuje obračune sa nepodobnima u srpskom rukovodstvu. Hajka na njega započeta je nakon razgovora sa mladim kapetanom JNA zaduženim za MPV (Moralno-političko vaspitanje) Vukom Obradovićem[5]. O samom razgovoru, kao i onom što je usledilo Stojanović piše:
Pređemo na famozno pismo... Kao članovi partije mi smo, bajagi, ravnopravni i sve može da se kaže, te ja njemu još svašta kažem, ali mirno, činjenično, pazeći da ne uvredim neposredno ni Broza, ni partiju, ni vojsku, ni nekog oficira, ponajmanje njega lično. Otrpi Vuk sve to, otpusti nas... Moja se groznica istog dana razvila u teško obostrano zapaljenje pluća i isti onaj lekarski pomoćnik smesti me u stacionar... Onda se pojavi komandant puka sa glavnim lekarom, utvrde da mi se zdravlje bitno popravilo, te me, po prijavi kapetana Obradovića, kazne sa nedelju dana zatvora, jer sam se, navodno, pogrdno izražavao o vojsci. Zatim me izbace iz partije... Onda su me uveče spakovali u džip i odvezli u Beograd, u zatvor Vojnog suda, uz obaveštenje da sa mnom hoće da razgovara istražni sudija. Umesto njega, sutradan su se pojavili neki KOS-ovci i krenuli da mi prete suđenjem za špijunažu. Toga sam se stvarno prepao, jer od te vrste optužbi teško je braniti se, suđenja su tajna, kazne su visoke, a javnost po pravilu misli da tu mora da je nečeg stvarno bilo. Laknulo mi je kad je istražni sudija pokrenuo postupak zbog navodne neprijateljske propagande. Krunsko delo bio je razgovor s Vukom Obradovićem, spakovan u otrovnu formu, sa izjavama istrgnutim iz konteksta, bizarnim montažama i raznim prigodnim ukrasima. Pošto su mi pretresli stan... izvukli su moj film »Plastični Isus« koji nije bio ni podnet komisiji za pregled filmova, a kamoli pušten u javnost, jer je producent, još nakon Karađorđeva, odlučio da je pogoršanje političkih prilika takvo da je bolje sačekati i ja sam se s tim složio. Film se pretvorio u glavnu stvar na suđenju[6].
Ishod je bio kazna od godinu dana. Tokom Stojanovićevog izdržavanja kazne, pred Okružnim sudom u Beogradu pokrenuta je nova optužnica - da apsurd bude potpun povod je ponovo bio film Plastični Isus:
Iznenađenje je stiglo u vidu civilnog istražnog sudije koji me je obavestio da se otvara nova istraga protiv mene ponovo za delo neprijateljske propagande i to za film »Plastični Isus«. Odbio sam da razgovaram, obavestivši ga da je taj film već bio predmet postupka protiv mene, a dva puta da se sudi za istu stvar, to ni u jugoslovenskom pravosuđu nije uobičajeno... Dok je trajala istraga, teška artiljerija medija pripremala je teren za monstr-proces. Nikad nisam ni video sve te tekstove... Naime, pod izgovorom da bi tokom istrage bilo nepoželjno, štetno po istragu, da osumnjičeni bude upoznat sa reakcijama u javnosti, sve tekstove koji su se ticali »Plastičnog Isusa« ili mene, zatvorske vlasti, islednik ili neko treći, uredno su isecali iz novina na koje sam u zatvoru bio pretplaćen. Prema broju i veličini tih rupa u novinama mogao sam da zaključim koliko rđavo stoji moja stvar.
U ponovljenom postupku, Stojanović je za isto krivično delo drugi put osuđen na još godinu i po dana. Kao gest dobre volje jugoslovenskog pravosuđa, spajanjem sa prethodnom, kazna je svedena na dve godine. U metastazi vlastoljublja na vrhuncu ovaj slučaj, naravno, ima i svoj nastavak:
Žalio sam se protiv te presude, kao i moji advokati. Valjano smo osporili njihove prilično traljave argumente i brojne prekršaje postupka. Žalio se i tužilac. Pošto, valjda, poručioci te predstave nisu bili zadovoljni visinom kazne, Vrhovni sud Srbije odbio je naše žalbe, a usvojio tužiočevu, te mi je povisio kaznu za godinu dana, na ukupno tri godine.
Formalni kraj crnog talasa označili su komunisti filmske kuće Neoplanta[7] u Novom Sadu koji su odlukom iz 1972.godine, za svaki slučaj, samoinicijativno povukli (bunkerisali) više od 20 filmova, uprkos činjenici da ih zvanična državna cenzorska komisija nije zabranila. U pozadini obračuna sa novim filmom, nezavisnom štampom (posebno se ističe slučaj lista Student), potom i srpskim liberalima u samoj partiji, bio je trenutak pojave MASPOKA u Hrvatskoj. Po oprobanom receptu, u trenucima kada bi se osetila ugroženom, partija je htela da dokaže vlastitu budnost upravo traženjem, tj. proizvođenjem novih neprijatelja te nepokolebivim obračunima sa njima. Ipak, deset godina istorije crnog talasa smeštenih između filmova Dvoje Aleksandra Petrovića iz 1961. pa do 1971. godine i zabrane filmova WR – Misterije orga(ni)zma Dušana Makavejeva i Sloboda ili strip Želimira Žilnika, jugoslovenski film izbacile su u centar pažnje međunarodne kinematografske javnosti[8]. Nagrađivani i rado viđeni na svetskim festivalima, Dušan Makavejev, Aleksandar Petrović, Živojin Pavlović, Želimir Žilnik i Lazar Stojanović postali su prve istinske međunarodne zvezde domaćeg filma.
Napomena: Tekst Jugoslovenski kritički film – obračun sa Crnim talasom u verziji pred vama premijerno je štampan u okviru moje autorske studije Kratak pregled nasilja nad duhom (Ideologije, utopije, simulakrumi slobode 1945-2005) u okviru knjige ZVEZDA I NJENA SENKA, Muzej savremene umetnosti Vojvodine, Novi Sad, 2006. godine. Obimniji i sistematičniji pregled Crnog filma pripremam za drugo izdanje knjige (za sada pod radnim naslovom: Nasilje nad duhom: primeri intelektualnog beščašća u komunističkoj i postkomunističkoj Srbiji 1945-2005)