Bez plime

 gošća autorica: Rafaela Božić - Šejić

Ići u Veneciju kao rođeni Zadranin ima sasvim neke druge konotacije nego ako ste Kinez, Japanac, Rus - ili preciznije Peterburžac, da ne kažem Brodski. Odnos s Venecijom uvijek je za Zadar bio odnos s jačim i krvoločnijim i to, ako volite Zadar onoliko koliko ga ja volim, nekako ne uspijevate zaboraviti. Čak i ako je ta okrutna dama ostala bez većine zuba i ako joj lice svake fasade odaje neumitni protok vremena (kao i vode) - koliko god ti se sviđala, divio joj se ili je žalio - ne možeš joj sasvim zaboraviti da je u prošlosti žegla i gazila zadarsko srce. Za mene je, dakle, put u Veneciju  bio višestruko otkrivanje - kakav je to grad koji je Zadar osvajao križarskim mačem i vlastitom "diplomacijom", grad koji već desetljećima osvaja milijune turista, i koji je prije tridesetak godina osvojio i jednog pjesnika pa mu se on vjerno vraćao svake godine, a onda je - prerano doduše - i zauvijek u njemu ostao.

Koncepcija da je Venecija malen grad razbila se već u prvom sudaru vaporetta s valovima lagune - da, Venecija je malena za autore raznoraznih vodiča - tj. za ljude odrasle u Londonima, Moskvama i sličnim grdnim gradinama, ali za onoga tko poznaje istočnu obalu Jadrana i gradove kao što su Poreč, Rovinj, Pula, Rijeka, Zadar, Šibenik, Split, Dubrovnik, Hvar... - Venecija je megapolis. Naši se gradići doimaju kao nakupina lego kockica, gradske minijature - i tek vidjevši Serenissimu (koje prijetvorno ime) postaje jasno kakve su žrtvice naši gradovi predstavljali Veneciji u srednjem vijeku. Da, smazala je ona i masnije gradove nego što je naš jadni Zadar...  

Objasnivši sebi napokon činjenično stanje sa samo jednim pogledom na grad - ono što nije uspio ni jedan  udžbenik iz povijesti, odlučno kročim na Obalu robova (slavena, čitaj hrvata) - s čvrstom nakanom da se zločiniteljici osvetim tako da ću ja, zadranka, hrvatica, slavenka (iranka?) - iskoristiti uvelu ljepoticu i uživati u njezinim dražima besplatno - da ću šarati njezinim ulicama, oskrvnavljivati njezine ljepote svojim pogledom i svojom digitalnom kamerom, da neću piti kave, jesti pizze, plaćati gondoljere i općenito da od mene neće ona imati nikakve koristi, da ću baš za inat i za naplatu patnje svakog Velebitskog hrasta i našeg pretka kojeg je iskoristila sada ja dati svoj mali obol osveti na svoj skroman turistički način - osveta zadranke - turistice bez novca.

  Ali trideset sati kasnije i tristo eura manje - i pila sam kave i kupovala maske, ako i nisam jela pizze, jela sam najskuplji (ali izvrstan) tiramisu, ne znajući kako, razgovarala na talijanskom (koji nisam učila ni jedan jedini školski sat) i svoju robovsku frustraciju liječila time što su trgovci na upit tko smo, nakon odgovora: Croati - spremno izgovarali pokoju riječ na hrvatskom... Šišaju nas i danas, shvatih s pomalo tuge, sjetivši se zadarskog otužnog izbora suvenira i općenito prodaje i pristupa turistima... I rekoh, vladaj kraljice i zaslužila si.

Nije trebalo dugo da sebi priznam - pa i ja bih se vraćala svake godine da mogu. Što je uopće u odluci Brodskog čudno? Kako i ne dolaziti vječno u grad koji napaja sva čula, on bi rekao rupe kroz koje doživljavamo svijet. U doba karnevala čovjek se napoji dobrodušnom naivnošću turista koji s ushićenim licima, poput djece koju su roditelji odveli u lunapark, posrću labirintom uličica, ne znajući da li da gledaju u izloge, vodu, fasade kuća, gondole, murano staklo, blještave maske, mostove, putokaze, druge turiste, potencijalne džepare, vodu, gondole, mostove... a u neka druga doba sve je vjerojatno puno mirnije i nekako, Cvetaeva bi rekla "svojije".

Kako izgleda takva Venecija lako je dokučiti. Dovoljno je zaći u neku od poprečih uličica i u hipu ostati u tišini mediteranskog grada gdje vas tvrdoglavo prati samo rublje što se suši iznad glava. Ili sjesti na vaporetto za San Michele, otok mrtvih, i otići pokloniti se nekoj od veličina koja tamo sniva svoj vječni san. U slučaju Brodskog to doduše nekako kao da nema veze sa snom, ni spavanjem. Na skromnom grobu u gotovo zapuštenom dijelu groblja (ali zato ljepšem, intimnijem) postavljen je uz nadgrobnu ploču poštanski sandučić - i dok u njega stavljaš svoju "pošiljku" (olovku s natpisom Gradska knjižnica Zadar) i pokušavaš vidjeti što su ostavili drugi (nekakva bilježnica, kalendarić...) - nema u tebi ni malo sumnje u to da će Brodski provjeriti sadržaj svog sandučića. U hladovini visokog drveća, u potpunoj samoći, uz glazbenu pratnju dalekog gardelina ili nekog sličnog pjevača, na dvadeset minuta plovidbe od potpune kakofonije maski, pristajanja, otplovljavanja, svih svjetskih jezika, suvenira made in Italy (and China) - lako je naći potpuni mir. 

Dovoljno ne znam talijanski da ne znam mrmljaju li domaći što sebi u brk o dosadnim turistima. Lica su im mirna i strpljivo podnose čete došljaka koji prodiru i na neka samo za njih rezervirana mjesta. Ali baš taj spokoj govori u prilog da znaju da nešto ipak uspješno skrivaju. I da otkrivaju samo onoliko koliko žele. Možda je i ta tajnovitost privlačna, a možda je Brodski dolazio u Veneciju uistinu samo zato što je to originalna Venecija, zrno iz kojeg je nikla sjeverna Venecija, njegov rodni Piter. Da, vjerujem da bi rusi to jako željeli vjerovati. I sigurno u tome ima dio istine. Jer na nekim djelovima Venecija asocira neke, naročito lučke, dijelove Pitera. I sigurno je ta kombinacija rođenog, poznatog i sasvim drugačijeg bila nevjerojatno privlačna. Ali, i bez toga, Venecija je čudo. Jedno od rijetkih, ili možda jedino mjesto koje se otima definiciji, opisu - slično oduševljenje doživjela sam još samo u Grožnjanu, ali razmjeri su, naravno, neusporedivi.

Ostalo je samo reći - I'll be back. Baš kao i on - I'll be back.