Gledam novinske naslove, slušam trijumfalističke izjave ko se, kako, preko koga i mimo koga zalegao da Filaret, za koga postoje ozbiljne indicije da pomaže haške begunce, ipak uđe u Crnu Goru. Muka mi je. Ne mogu da se ne pitam šta bi bilo sa svim nerešenim slučajevima pobijenih vojnika, za koje opet postoje ozbiljne indicije du su pobijeni jer su nešto znali o kretanju haških begunaca, da su isti ti toliko zalegli i da se misterije njihovih smrti reše. Toliko dugo već poznajem porodice: Ivanović, Kostić, Žarković, Jakovljević pa i Milovanović, znam skoro na dnevnoj osnovi šta rade, koje pragove obijaju, koliko su vrata poljubili, koliko lažnih obećanja i od političara i vrha države i NGO i advokata dobili. Zbunjuje me koliko su malo pažnje "perjanica našeg istraživačkog novinarstva" ti slučajevi uspeli da privuku. I skoro ništa i dalje. Jedino što su nekima, konačno, stigle dugo tražene vojne knjižice, zahvaljujući razumevanju ljudi iz Generalštaba.
Možda je situacija takva zato što je lakše uticati na drugu državu, makar i diplomatski i koordinirano, nego da država krene na samu sebe. Iznutra.