Danas je Haški tribunal izrekao presude pojedincima iz nekadašnjeg državnog i vojnog vrha Srbije i Jugoslavije za ratne zločine na Kosovu. Ako i kada presude sudskog veća postanu pravosnažne, to će biti prvi slučaj u ovom veku, a drugi u istoriji, da se deo državnog i vojnog vrha jedne evropske države osudi za ratne zločine. Presuda iz Haga je samo povod za ovaj tekst.
Ratni zločin je vrlo stari fenomen. Tačnije, od kada se vode ratovi, od tada postoje i ratni zločini. Bez obzira na starost ratnog zločina kao pojave, i njegovu masovnost, lčnost ratnog zločinca ostao je nedovoljno poznat i nedovoljno istražen socijalno-psihološki fenomen. O žrtvama i dimenzijama ratnih zločina znatno se više zna. Razlog je jednostavan – tragovi ostaju, preživele žrtve govore, a zločinci ćute.
Iako ljudska rasa umnogome počva na ubijanju, na stranu svi eufemizmi, ubijanje ljudi je tabu. I pored svi tabua ljudi se stalno međusobno ubijaju. Za razliku od životinje, koja ubija instinktivno, čovek ubija svesno, jer jedino on zna, ili misli da zna, šta je smrt. Zbog toga je homicid jedno od najvećih i večitih pitanja etike, religije, psihologije, prava i drugih naučnih disciplina.
U našoj civilizaciji čovekoubistvo je najčešće legalno u odbrani trećih lica, u nužnoj samoodbrani, kao posledica slučaja, u vršenju specifičnih dužnosti (javna i druga bezbednost, egzekucija nad osuđenikom na smrt) i, naravno, u ratu. Ponegde i ponekad mogu biti razumljivi, iako ne prihvatljivi i legalni, i razlozi za ubistvo drugog čoveka u odbrani časti i dostojanstva, osveta i eutanazija.
Nije teško zaključiti da je čovek spreman da ubija, i da bude ubijen, uglavnom onda kada su ugroženi njegovi vitalni (egzistencijalni) interesi. Za razliku od životinja, sfera čovekovih vitalnih interesa je vrlo široka. Pored fizičke egzistencije, čovekovi vitalni interesi jesu sloboda, ideali i vrednosne orjentacije.
Način postupanja u slučaju fizičke ugroženosti vlastitog života određuje pojedinac. Međutim, odluku o tome da li je ugrožena sloboda nacije i države i način njene odbrane, u ime svih donosi državni vrh, a vrlo često – vođe i očevi nacije samostalno. Upravo tu se i kriju koreni masovnih ratnih zločina izvršenih u ime nacije i države, u ime krvi i tla.
U ratu i ratnik i ratni zločinac ubijaju. Razlike između njih su, ipak, vrlo velike. U ratu je legalno, i za borca moralno prihvatljivo, ubiti u jeku borbe, i to isključivo naoružanog neprijatelja koji dejstvuje. Borac ne ubija žene, decu, stare i nemoćne, ranjenike i ratne zarobljenike. Ratni zločinac se od ratnika razlikuje ne samo po tome koga ubija, već i po tome zašto ubija, kako ubija i šta oseća dok ubija. Zločinac ubija zbog iživljavanja nagomilanih strasti (ideoloških, šovinističkih...), svoja zlodela najrađe čini nožem ili maljem i pri tom ne oseća nikakvo gađenje, a mnogi u tome i uživaju. Naznačeno se odnosi na ratnog zločinca direktnog izvršioca. Međutim, ništa manje destruktivne nisu ni ostale kategorije ratnih zločinaca koji svoja zlodela izvršavaju bez direktnog kontakta sa žrtvama. To su indirektni izvršioci, direktni i indirektni naredbodavci.
Indirektni izvršilac iz aviona, raketnih rampi i sličnih razornih borbenih sistema otvara vatru na civilno stanovništvo po naseljima, na bolnice, na kolone izbeglica, zbegove.... .
Direktni naredbodavac najčešće pripada srednjem i visokom komandnom kadru. On naređuje destrukciju koju sprovode direktni i indirektni izvršioci.
Najčešća psihološka racionalizacija kojoj pribegavaju ratni zločinci, izvršioci i naredbodavci, vrlo je jednostavna i funkcionalna. Ona glasi: Ja sam samo vršio svoju dužnost. Većina ratnih zločinaca kojima je do sada suđeno branila se tvrdeći da su vršili svoju dužnost, tj. da su bili primorani da čine to što su činili. Kad se ubija iz dužnosti, krivica se prenosi na sve, a umesto osećaja krivice čak se javlja osećaj zadovoljstva, jer je dužnost izvršena. Pravi primer je Adolf Ajhman. On se, tokom suđenja u Jerusalimu, držao kao birokrata čija je dužnost da na najbolji način obavi svoj posao, a posao mu je bio da ubije stotine hiljada Jevreja. Zato Hana Arent, koja je pratila suđenje, kasnije i piše O banalnosti zla.
Posebne pažjne su vredni ratni zločinci indirektni naredbodavci.
Iako malobrojna, ova kategorija je izuzetno opasna i za ratne zločine, u suštini, najodgovornija. Ratni zločinci indirektni naredbodavci jesu oni politički, državni i nacioanalni lideri koji su, svesno ili nesvesno, kreirali takve državne i nacionalne političke i vojne ciljeve, čija realizacija neminovno dovodi do masovnih ratnih zločina ili genocida, jer su na bilo koji drugi načina apsolutno neostvarivi. Bez obzira na masovnost žrtava i dimenzije razaranja, oni takvu politiku uporno sprovode sve do svog ličnog pada ili konačnog poraza države na čijem su čelu. Svoja zlodela pred vlastitom savešću i sudom uvek pravdaju višim državnim i nacioanalnim ciljevima, političkim okolnostima i istorijskim razlozima.
Najjednostavnije objašnjenje fenomena ratnog zločinca bilo bi da se on rađa, te da je reč o psihički bolesnim ljudima, sužene moći rasuđivanja i niske inteligencije. Međutim, to nije tačno. Postoji opsežna naučna elaboracija koja nedvosmisleno ukazuje da se ratni zločinac ne rađa – već nastaje, te da je većina ratnih zločinaca svrstava u normalne ličnosti. Teza da je reč o ljudima niske ineligencije, generalno gledano, također ne stoji. Sudski psiholog G.M. Gilbert, testirao je ineligenciju ratnih zločinaca kojima je suđeno u Nirnbergu. Rezultati su pokazali da većina ima nadprosečnu inteligenciju: Kalterbruner 113, Jodl 127, fon Širah 130, Frank 130, Denic 138, Gering 138, Šaht 143.
Šta utiče, odnosno koje su pretpostavke da normalna ličnost postane ratni zločinac i čini monstruozna zlodela?
Na širem društvenom planu presudan uticaj imaju sredinski faktori – odgovarajuća ideologija, organizacija i socijalna situacija, a na užem, individualno psihološkom, planu određene karakteristike ličnosti.
Bitne komponente ideologije koja priprema ratni zločin jeste dehumanizacija i satanizacija neprijatelja. Odabrani neprijatelj se prikazuje kao nečovek čije uništenje je nužno radi vlastitog opstanka. Odgovarajuća organizacija podrazumeva političke partije koje zagovaraju adekvatne političke ciljeve i formiraju specijalne, «elitne» jedinice za njihovu realizaciju. Odgovarajuća socijalna situacija se stvara sistematskom propagandom sve dok se većina vlastitog naroda ne uveri da je u opasnosti, da su ugroženi njegovi vitalni interesi i da mu preti uništenje od odabranih nacionalnih, verskih ili političkih protivnika.
Formiranjem takve socijalne situacije stvoreni su svi preduslovi za buduće ratne zločine. Ipak, čak ni u takvim uslovima ne postaju svi učesnici rata ratni zločinc, već samo pojedinci.
Karakter je čovekova sudbina, citira Erih From Heraklita, istražujući anatomiju ljudske destruktivnosti. Radeći detaljne karakterološke studije Kerna, fon Salomona, Staljina, Himlera i Hitlera, From zaključuje da su ljudi sa sa manje ili više izraženim nekrofilnom, sadističkom, autoritarnom ili konformističkom crtom u karakteru potencijalni zločinci, teroristi i mučitelji. Fromovim nalazima moglo bi se dodati da se ratni zločinci regrutuju iz redova izrazito sugestibilnih i frustriranih pojedinaca, bez obzira na sklop crta ličnosti, kao i iz redova ličnih osvetnika.
Na ključno je pitanje, da li je moguće i kako sprečiti ratne zločince i njihova monstruozna zlodela, odgovor je jednostavan - borba protiv ratnih zločina može biti uspešna jedino kao borba protiv rata.
.....................................
Beleške na margini:
U predvečerje jugoslovenske katastrofe za beogradski nedeljnik Inervju napisao sam nevelik prilog pod naslovom Zločinci ante portas. U zaključku sam istakao, da neraščišćeni odnosi iz skorije prošlosti i socijalna klima devedesetih, daju dosta osnove za pretpostavku da građanski rat u SFRJ, ukoliko do njega dođe, ni ovoga puta neće proći bez ratnih zločina, te da će taj rat, pored drugih specifičnosti, obeležiti zastrašujuća svirepost jednog broja njegovoh učesnika. Nažalost, ove i slične pretpostavke su se obistinile. Pogrešio sam samo u jednom: nisam mogao ni predpostaviti da pred našim vratima čeka baš toliki broj svirepih zločinaca.
Već u toku rata bilo je jasno da su granice međunarodnog humanitarnog prava probijene. Statut Međunarodnog vojnog suda u Nirbnergu, koji je verifikovala generalna skupština OUN Rezolucijom od 11.12.1946.g. kao ratni zločin kvalifikuje: ubistva, zlostavljanje ili deportaciju civilnog stanovništva, ubistva ili zlostavljanje ratnih zarobljenika, ubijanje talaca, pljačkanje javne i privatne imovine, namerno razaranje gradova i sela, ili pustošenja koja nisu opravdana vojnim potrebama.
Bilo je, također, jasno da ratne zločine čine sve sukobljene strane. Međutim, i na primeru ratova u bivšoj Jugoslaviji potvrdilo se staro, nepisano pravilo: poraženima se sudi kao ratnim zločincima, a na pobedničkoj strani pojedinci se za ista dela proglašavaju herojima.