Rasista sam. Jos odavno. Kad sam bio u osnovnoj skoli, nedaleko je bio studentski dom Lola, gde je u to vreme bilo mnooogo crnaca i Arapa. E, oni su redovno igrali fudbal u mom skolskom dvoristu, nikada nije bilo slobodnog termina za nas. Tad sam to klinacki povezao, i to je nekako ostalo u mojoj glavi do danas…
Kazu Srbi za sebe da nisu rasisti. Potpuna zabluda. Mi to jesmo, ali nismo imali puno prilike da to saznamo. Pogotovo novije generacije. Oni su strance vidjali samo na TV ekranima. Sve do pre desetak godina i najezde Kineza…tad je doslo do male promene svesti. Odjednom se pojavio neko ko se nametnuo na trzistu rada, ko je postao konkurencija nasem zaposlenom coveku. I odjednom mrznja. Rasizam. Napadi na “zutace”.
Zatim su dosli crnci, najpre u sportske kolektive. Svega je tu bilo, naravno, najupecatljivije je ispustanje majmunskih urlika kad doticni stranac primi loptu. Nekoliko kazni od strane evropskih asocijacija, i stvari su se malo primirile…sto samo znaci da se rasizam naplacuje, a ne iskorenjuje…
Danas imamo situaciju da je ljudi druge boje koze sve vise kod nas. Nasi su sugradjani. Ali opet…gradjani drugog reda. I ne verujem da ce se to promeniti u bliskoj buducnosti. Cest je slucaj da cujem nekoga kako kaze da nema nista protiv njih, ali da bi svoju cerku ubio da se uda za nekoga od pomenutih…rasizam? Naravno…
Imam trideset i jednu godinu. Svestan sam sta je ispravno a sta nije. Za sebe govorim da ljude ocenjujem prema onome sta su, a ne prema boji koze ili prema veri…a opet…pre mesec dana nisam hteo da udjem u WC u firmi iza crnca…a bilo mi je prigustilo…bas
Dakle…tuzna istina…rasista sam, i zao mi je zbog toga…ali barem priznajem, valjda me to cini za nijansu boljim covekom