Autor: Rodoljub Šabić
Naša zemlja praktično poslednja u Evropi, nema savremen zakon o klasifikaciji tajnih podataka. To nije apstraktan već ozbiljan realan problem. Kao Poverenik za informacije godinama sam upozoravao na štetu koju zbog toga trpimo i na moralnom i na materijalnom planu, kao i na neophodnost donošenja tog zakona. Taj problem bio je apostrofiran u praktično svim izveštajima koje sam podnosio Narodnoj skupštini, a uz njega, uvek sam ukazivao i na problem nekoliko loših rešenja u Zakonu o slobodnom pristupu informacijama, čijim korigovanjem bi se obezbedila znatno kvalitetnija primena zakona. I mada su ti Izveštaji redovno, bez ijednog glasa protiv, dobijali podršku u matičnom odboru našeg Parlamenta, to je nažalost, ostalo bez rezultata. Ni Vlada ni neka poslanička grupa, ni poslanik pojedinac, nisu predložili ni Zakon o zaštiti podataka o ličnosti ni Zakon o izmenama Zakona o slobodnom pristupu informacijama . Doduše, što nije uradila „politička elita", pokušao je civilni sektor. Koalicija više NVO formirala je ekspertsku grupu koja je izradila ove zakone. I sam sam, ne kao Poverenik za informacije, već ad personam, sa zadovoljstvom uzeo učešće u radu ekspertske grupe. A aktivisti NVO su u više gradova prikupili desetine hiljada, preko 72.000, potpisa podrške i predlozi dva zakona su, u skladu sa Ustavom, u decembru 2007. podneti Narodnoj skupštini.
Predlozi su se jedno vreme nalazili „u proceduri". Bili su i na veb sajtu Skupštine, u rubrici „Zakoni u proceduri", a onda su prosto nestali, propali u „crnu rupu". Nakon dugog, upornog nastojanja da saznaju šta se sa predlozima zakona dogodilo podnosioci inicijative su konačno dobili informaciju da se nalaze u „MUP-u radi provere potpisa". O tome šta se zapravo dešava tražili su informacije i od MUP-a i nisu dobili nikakav odgovor. Žalili su se Povereniku za informacije koji je naložio MUP-u da građanima da informacije koje će objasniti o čemu se radi. Iako je nalog Poverenika za MUP obavezujući, „ćutanje" se nastavilo. Građani, podnosioci inicijative, smatrajući da je nepostupanje MUP-a po obavezujućoj odluci nadležnog organa tipičan primer „loše uprave", obratili su se za pomoć i Ombudsmanu, Zaštitniku građana. Ombudsman se odazvao na poziv za pomoć i njegova intervencija dala je rezultat i objasnila razloge „ćutnje". Tek nakon te intervencije, MUP se upustio u potragu za nestalim zakonima i nedavno je obavestio Ombudsmana da je „pronašao zagubljeni spisak 72.000 građana".
Sad je februar 2009. Od decembra 2007. proteklo je više od godinu dana, a volja, želja i rad više hiljada ljudi nisu dali rezultat. Doduše, u međuvremenu se nešto ipak promenilo. Dobili smo novi Zakon o zaštiti podataka o ličnosti i novi organ koji po zakonu tu zaštitu treba da obezbeđuje. Poverenik za informacije je postao i Poverenik za zaštitu podataka o ličnosti. I moraće, u tom svojstvu upozoriti MUP da je za svaku obradu podataka o ličnosti potreban izričit osnov u zakonu. I da takav osnov za „proveru potpisa" podnosioca građanske inicijative ne postoji niti je ikad postojao.
Možemo li iz ovog besmislenog vrzinog kola izvući bar nekakvu korist? Možda, ako bude povod da odgovorni razmisle o tome šta je minimum korektnog odnosa koji demokratsko društvo duguje inicijativi više desetina hiljada građana. Ili o tome da umesto da pothranjujemo iluzije o „našim visokim administrativnim kapacitetima", moramo mnogo više raditi da te kapacitete stvarno unapredimo.
A iako možda tako izgleda, građanska inicijativa nije ostala bez efekta. Ona i „gužva" oko nje izvesno su doprineli tome da će Srbija izvesno dobiti Zakon o klasifikaciji podataka mnogo pre nego što bi ga inače dobila.