Poštovani čitatelji bloga B92, prenosim vam moj tekst koji je objavljen u jučerašnjoj "Borbi"
Kuda ideš, Srbijo? Pitanje koje se nameće nakon svakodnevnih vesti, koje nam svedoče o sve većem porastu verbalnog i fizičkog nasilja među mladima u našem društvu.
Pre desetak dana centrom prestonice severne srpske pokrajine, bastiona multietničnosti i multikonfesionalnosti, gromoglasno su odzvanjale šovinističke parole koje su na taj način za kratko vreme centar grada pretvorile u uzavrelo grotlo mržnje i netrpeljivosti.
U svojevrsnoj kakofonoji uvreda, psovki i poziva na linč koji su bili usmereni protiv čelnika gradskih vlasti prednjačili su upravo naši mladi naraštaji, predvođeni vođama otačastvenog pokreta „Obraz". Parole poput: „Ubij, zakolji da Šiptar ne postoji", „Srbija Srbima, Šiptarima sekira", „Čanak ustaša", „Čanka pod nož", „Pajtiću, ustašo" i slične tome bile su samo neke, izvučene iz obimnog rečnika uvreda kojima se u ovakvim prilikama služe ti mladi „demonstranti".
Nema ništa sporno u tome da se grupa građana okupi i da mirnim i nenasilnim putem izrazi svoje nezadovoljstvo zbog ocepljenja južne srpske pokrajine. Podrazumeva se, naravno, da to mora biti u skladu sa zakonom i poštovanjem javnog reda i mira. Gorepomenuti protest, nažalost, može se okvalifikovati jedino kao verbalno divljanje i javna sramota jednog grada koji iza sebe ima dugu tradiciju multietničnosti, tolerancije i bogate kulturne tradicije.
Ovakvi izlivi mržnje nisu za čuđenje, budući da se prenosivost obrasca nasilja može videti čak i u prenosima Skupštine, u kojima neretko, umesto konstruktivne diskusije, možemo čuti kletve, uvrede, psovke, pa čak videti fizičko obračunavanje. Tek nekoliko dana nakon što su za govornicom Skupštine Srbije izgovorene teške uvrede i diskvalifikacije na račun ministra Rasima Ljajića, nekom čudnom dijaboličnom dinamikom talas mržnje preneo se na ulice i kulminirao u verbalnom besu jednog broja srednjoškolaca, gotovo još uvek dece koja su očito postala žrtve inverzije vrednosti, moralnih normi i pogrešnih uzora.
Govor mržnje ne može da spada u domen ljudskih prava niti u slobodu izražavanja. On najčešće vodi ka lišavanju slobode osobe od koje dolazi, a neretko eskalira u fizičko nasilje prema drugome. Širi se poput bolesti, zarazan je i svojim otrovnim rečima otuđuje sve one koji ga prihvate i praktikuju. Ovako ostrašćen, frenetični nacionalizam podjednako guši i čoveka i ljudsku ličnost i čovečanstvo u celosti. U ovakvoj objektivaciji snažnih emocija najništavniji čovek oseća se uzvišenim i uzdignutim kroz pripadnost pannacionalnome i „narodnome". I „nacija" i „narod" se na taj način lako preobraćaju u idole.
Porast nasilja među mladima eskalirao je u toku devedesetih godina prošlog veka. Posle 2000. godine uočen je blagi pad i stagnacija, ali se poslednjih godina ponovo beleži rast. Moralna i kulturna degradacija društva, nedovoljna pažnja roditelja, kriminalni uzori s TV ekrana i iz javnog života, nekritičko prihvatanje nacionalističkih ideoloških obrazaca učinili su da verska i etnička netrpeljivost i nasilje među mladima postanu gotovo endemična pojava. U Srbiji je 65 odsto učenika bar jednom bilo žrtva nasilja, a 24 odsto njih je nasilje pretrpelo više puta. Najčešće je zastupljeno verbalno nasilje, vređanje i ponižavanje, a nešto manje od toga je zastupljen fizički oblik nasilja.
S druge strane, testiranje koje je prošle godine sprovedeno kod učenika srednjih škola pokazalo je poražavajuće rezultate. Nivo kulturne svesti i obrazovanja kod mladih danas je daleko ispod zadovoljavajućeg nivoa, pa samim tim nije neobično što upravo kod njih nalazimo najpogodnije tlo za širenje ekstremizma, šovinizma i bunta u kojem sve češće žrtve postaje i nastavno osoblje u školama. Ovakva konstelacija invertovanih vrednosti i osećaja deli učenike po političkom, verskom, nacionalnom i rasnom principu.
Sasvim je jasno da državni organi nisu dovoljno uključeni u rešavanje problema nasilja i netrpeljivosti kod mladih. Nepostojanje adekvatnih programa edukacije, prevencije, nedovoljan institucionalizovani pristup celokupnom problemu ostaju i dalje ključna karika u lancu rešavanja tog kritičnog pitanja.
Na kraju, može se s razlogom postaviti pitanje kuda to Srbija ide, imajući u vidu činjenicu da njenu budućnost predstavljaju isti ti mladi ljudi među kojima je nasilje konstantna pojava, ali isto tako smisleno je i pitanje gde je Srbija danas, budući da se primitivizam i nasilje može videti upravo kod onih ljudi koji vode ovo društvo i koji bi trebalo da predstavljaju uzor. I, zaista, Quo Vadis, Srbijo?
Hakerska grupa Anonimusi srušili su sajt američke tajne službe CIA, u znak osvete zbog gašenja jednog od najvećeg sajta...
Nekadašnji levi bek Borac iz Čačka Dragiša Pejović rekao je za „Večernje novosti“ da je meč između Partizana...
Reditelj Branko Baletić filmom „Lokalni vampir“ vratio se režiranju igranih filmova nakon više od dve decenije,...
Grčki premijer Lukas Papademos obećao je da će "učiniti sve što je neophodno" kako bi spasao međunarodni paket pomochi...
The Serbian men's national tennis team is up 2-0 against Sweden after day one of the Davis Cup World Group first round tie...
Iz “Beograd puta” saopštavaju da ekipe njihove Zimske službe nastavljaju da rade punim kapacitetom i da se...
Poslednja istraživanja pokazala su da jedna od pet devojaka smatra da je Fejsbuk bolji od seksa. Iako su mnogi bili šokirani...
Dan zaljubljenih je doba godine kada trošite malo bogatstvo na cveće i romantične vikende; možda je najbolji način da...