Poštovani čitatelji bloga B92, prenosim vam moj tekst koji je objavljen u jučerašnjoj "Borbi"
Kuda ideš, Srbijo? Pitanje koje se nameće nakon svakodnevnih vesti, koje nam svedoče o sve većem porastu verbalnog i fizičkog nasilja među mladima u našem društvu.
Pre desetak dana centrom prestonice severne srpske pokrajine, bastiona multietničnosti i multikonfesionalnosti, gromoglasno su odzvanjale šovinističke parole koje su na taj način za kratko vreme centar grada pretvorile u uzavrelo grotlo mržnje i netrpeljivosti.
U svojevrsnoj kakofonoji uvreda, psovki i poziva na linč koji su bili usmereni protiv čelnika gradskih vlasti prednjačili su upravo naši mladi naraštaji, predvođeni vođama otačastvenog pokreta „Obraz". Parole poput: „Ubij, zakolji da Šiptar ne postoji", „Srbija Srbima, Šiptarima sekira", „Čanak ustaša", „Čanka pod nož", „Pajtiću, ustašo" i slične tome bile su samo neke, izvučene iz obimnog rečnika uvreda kojima se u ovakvim prilikama služe ti mladi „demonstranti".
Nema ništa sporno u tome da se grupa građana okupi i da mirnim i nenasilnim putem izrazi svoje nezadovoljstvo zbog ocepljenja južne srpske pokrajine. Podrazumeva se, naravno, da to mora biti u skladu sa zakonom i poštovanjem javnog reda i mira. Gorepomenuti protest, nažalost, može se okvalifikovati jedino kao verbalno divljanje i javna sramota jednog grada koji iza sebe ima dugu tradiciju multietničnosti, tolerancije i bogate kulturne tradicije.
Ovakvi izlivi mržnje nisu za čuđenje, budući da se prenosivost obrasca nasilja može videti čak i u prenosima Skupštine, u kojima neretko, umesto konstruktivne diskusije, možemo čuti kletve, uvrede, psovke, pa čak videti fizičko obračunavanje. Tek nekoliko dana nakon što su za govornicom Skupštine Srbije izgovorene teške uvrede i diskvalifikacije na račun ministra Rasima Ljajića, nekom čudnom dijaboličnom dinamikom talas mržnje preneo se na ulice i kulminirao u verbalnom besu jednog broja srednjoškolaca, gotovo još uvek dece koja su očito postala žrtve inverzije vrednosti, moralnih normi i pogrešnih uzora.
Govor mržnje ne može da spada u domen ljudskih prava niti u slobodu izražavanja. On najčešće vodi ka lišavanju slobode osobe od koje dolazi, a neretko eskalira u fizičko nasilje prema drugome. Širi se poput bolesti, zarazan je i svojim otrovnim rečima otuđuje sve one koji ga prihvate i praktikuju. Ovako ostrašćen, frenetični nacionalizam podjednako guši i čoveka i ljudsku ličnost i čovečanstvo u celosti. U ovakvoj objektivaciji snažnih emocija najništavniji čovek oseća se uzvišenim i uzdignutim kroz pripadnost pannacionalnome i „narodnome". I „nacija" i „narod" se na taj način lako preobraćaju u idole.
Porast nasilja među mladima eskalirao je u toku devedesetih godina prošlog veka. Posle 2000. godine uočen je blagi pad i stagnacija, ali se poslednjih godina ponovo beleži rast. Moralna i kulturna degradacija društva, nedovoljna pažnja roditelja, kriminalni uzori s TV ekrana i iz javnog života, nekritičko prihvatanje nacionalističkih ideoloških obrazaca učinili su da verska i etnička netrpeljivost i nasilje među mladima postanu gotovo endemična pojava. U Srbiji je 65 odsto učenika bar jednom bilo žrtva nasilja, a 24 odsto njih je nasilje pretrpelo više puta. Najčešće je zastupljeno verbalno nasilje, vređanje i ponižavanje, a nešto manje od toga je zastupljen fizički oblik nasilja.
S druge strane, testiranje koje je prošle godine sprovedeno kod učenika srednjih škola pokazalo je poražavajuće rezultate. Nivo kulturne svesti i obrazovanja kod mladih danas je daleko ispod zadovoljavajućeg nivoa, pa samim tim nije neobično što upravo kod njih nalazimo najpogodnije tlo za širenje ekstremizma, šovinizma i bunta u kojem sve češće žrtve postaje i nastavno osoblje u školama. Ovakva konstelacija invertovanih vrednosti i osećaja deli učenike po političkom, verskom, nacionalnom i rasnom principu.
Sasvim je jasno da državni organi nisu dovoljno uključeni u rešavanje problema nasilja i netrpeljivosti kod mladih. Nepostojanje adekvatnih programa edukacije, prevencije, nedovoljan institucionalizovani pristup celokupnom problemu ostaju i dalje ključna karika u lancu rešavanja tog kritičnog pitanja.
Na kraju, može se s razlogom postaviti pitanje kuda to Srbija ide, imajući u vidu činjenicu da njenu budućnost predstavljaju isti ti mladi ljudi među kojima je nasilje konstantna pojava, ali isto tako smisleno je i pitanje gde je Srbija danas, budući da se primitivizam i nasilje može videti upravo kod onih ljudi koji vode ovo društvo i koji bi trebalo da predstavljaju uzor. I, zaista, Quo Vadis, Srbijo?