Ne volim nedelju. Nedelja je dan kada sam gubila najdraže osobe.
Sećam se...
Jul, neke davne devedesete. Mama dane provodi pored tatine bolesničke postelje. Bolnica sterilno čista, miriše na lekove.
Spavale smo sestra i ja kod tetke tih dana, znali smo da je kraj blizu.
Mama je želela da nas poštedi prvog šoka.
Nedelja. Telefon u tetkinom stanu zvoni jednom, dva puta. Tetka se javlja. Čujemo samo njeno " dobro ", spušta slušalicu i počinje da plače.
" Deco, vodim vas kući...vaš tata je umro jutros u šest..."
U šoku sam. Nesposobna da govorim, da plačem. Izgubljena sam. Sestra plače zajedno sa tetkom.
Stižemo prvim taksijem kući. Vidim mamu i obe bake i dedu i rođake i komšinice kako plaču.
Prilazim mami, grlim je i ćutim.
Dolazi i moje društvo, svi mi nešto govore, ne čujem ih.
Zatim dolaze tatine kolege sa posla. Tek tada počinjem da plačem. Plačem dugo. Ne mogu da me smire.
Osećam se bespomoćno, više nego tužno, izgubljeno, sve gubi smisao u mom životu te nedelje.
*******
Treći oktobar one godine kada je bilo bombardovanje Srbije. Siv i kišan dan. Nedelja.
Kum i kuma piju kafu kod nas, zatim odlaze i vraćaju se brzo. Vrište oboje.
Saznajem da je poginuo na Ibarskoj moj najbolji prijatelj, čovek koga sam volela kao starijeg brata.
Ponovo se osećam izgubljeno i bespomoćno. Ne govorim, ne mogu da plačem.
Počinjem da plačem kada u dvorištu kuće mog prijatelja vidim njegove male kćerkice i njegovu ženu.Plačem dugo, predugo.
********
I dan danas ne volim nedelju. Sve su mi nedelje ispunjene sećanjima.
Vreme prolazi, ali ja pamtim ljude koje sam najviše volela. Bila je nedelja kada sam ih zauvek izgubila.
*******
Još malo pa počinje ponedeljak. Dobro je.
NE VOLIM NEDELJU :((((