Ono malo čitalaca koji su čitali moje tekstove iz doba potpalublja će možda prepoznati ime dr Stivena Kala (Steven Kull), na čije sam se istraživanje i svedočenje pred američkim kogresom oslonio pišući tekst O antiamerikanizmu (koji eno ga tamo čami pročitan od svega 68 ljudi dok ovo pišem).
Elem, dr Stiven Kal i organizacija kojom predsedava (World Public Opinion) je nedavno objavila rezultate novog istraživanja javnog mnjenja obavljenog u zemljama sa većinskom muslimanskom populacijom. Naslov članka o studiji je baš rečit: Muslim Publics Oppose Al Qaeda's Terrorism, But Agree With Its Goal of Driving US Forces Out
Ja bih celu tu studiju nazvao konstatovanje očiglednog. Međutim, s obzirom na razlike u percepcijama koje proizilaze iz razlika u informacijama mora se prvo objasniti šta su ciljevi Al Kaide i "džihadiste" br. 1. Osame bin Ladena. Za razliku od predstave koju zapadni političari i mejnstrim mediji uporno (gebelsovski) šire i koja je veoma, da kažem, uopštena ako ne i maglovita (uništenje zapadne civilizacije, demokratije, "our way of life" i sl.), narečeni ima veoma precizne i jasne ciljeve, koji u malopre pomenutoj galami teško dolaze do prosečnog konzumenta vesti.
Bilo je i ima mnogo ljudi koji su ukazivali na te ciljeve, ali ja bih izdvojio Majkla Šojera (Michael Scheuer), bivšeg šefa analitičkog odeljenja CIA koje se bavilo ObL-om (ukinuto ubrzo posle 11.09.2001.!?!?!?) koji u svojim radovima vrlo precizno piše o tim ciljevima. Oni se pre svega svode na oslobođenje muslimanskih zemalja od američkih trupa (pre svega sa Arabijskog poluostrva), što bi doprinelo padu režima u muslimanskim zemljama koji opstaju zahvaljujući američkoj podršci i time otvorilo put ka islamizaciji tih zemalja. Bin Laden has never been focused at all on Western civilization, as such. His ability to rally Muslims to his side is dependent almost solely on the perception in the Islamic world that Western foreign policy is an attack on Islam and the followers of Islam... ... But we just don't have leaders with the courage to stand up and understand that it's our presence more than anything else in the Islamic world that motivates the enemy... Tako je govorio Šojer dve godine pre nego što je ova studija to (statistički) potvrdila.
Digresija » Vrhunac nadrealizma u obraćanju Osame bin Ladena američkoj naciji, tempiranom za šestu godišnjicu terorističkih napada na Njujork i Pentagon, je Ladenovo veličanje Majkla Šojera. U istoj toj tiradi je veličao i Noama Čomskog.
Koliko je ObL bio odsečen od informacija još 1997. u Avganistanu beleži Robert Fisk u knjizi The Great War for Civilisation – The Conquest of the Middle East (str. 35), opisujući kako je Laden zgrabio libanske novine (stare oko 2 nedelje) koje je primetio da vire iz Fiskovog ranca i iz njih saznao da je tadašnji ministar inostranih poslova Irana, Ali Akbar Velajati, posetio njegovu otadžbinu (Saudijsku Arabiju) prvi put posle tri godine. Nema nikakvih razloga da se veruje da se njegova informisanost poboljšala u gudurama Vaziristana, a čak i da je na lečenju bubrega u bolnici u Dubajiu (kako neki veruju) ili nekom drugom mestu teško je zamisliti da mu je razbibriga čitanje Šojera i Čomskog. Pa otkud onda oni u njegovom govoru od pre godinu i kusur dana? Poznavaoci veruju da je pisac bin Ladenovih (i Zavahirijevih) govora izvesni Adam Gadan (Gadahn), koj se još vika Azam Al Amriki iliti Azam Amerikanac. Gospodin Azam Amerikanac je (bivši) američki državljanin koji navodno vodi al-Sahab – medijsko krilo Al Kaide. « kraj digresije
No, da se vratim dr Kalu i njegovoj studiji. Evo šta kaže uvod:
Da bi se suprotstavile pretnji grupa koje koriste terorističke metode protiv Amerikanaca, posebno Al Kaide, SAD su suočene sa više od problemom koje predstavljaju same grupe. Te grupe operišu u društvu koje im do nekog stepena pruža podršku – dovoljnu da one opstaju. Cilj ove studije je da se dublje razume priroda i veličina ove podrške, kao i da se utvrdi njen razvoj. To ukazuje na dijapazon pitanja.
Akti terorizma (definisani ovde kao napadi na civile od strane ne-državnih (substate) izvršilaca sa namerom da se ostvari politički cilj) su jedinstveni po tome da su oni suprotni normama koje su prihvaćene u svetu, uključujući i muslimanski svet. Ipak da bi grupe koje se služe terorizmom operisale moraju biti viđene kao legitimne od nekog segmenta društva. Koliki je taj segment? Postoje li razlozi da se veruje da se neke nove norme uspostavljaju koje prihvataju takve metode?
Decenijama SAD imaju vojno prisustvo u brojnim muslimanskim zemljama i proklamovani cilj Al Kaide je da otera američke trupe iz njih. Međutim, odgovor SAD je povećanje vojnog prisustva i fokusi napada Al Kaide već nekoliko godina je bio više na američke vojnike nego na američke civile. Kako ljudi ovih regija gledaju na vojno prisustvo SAD-a i Al Kaidin cilj da se američke trupe oteraju? Kako ljudi u ovim muslimanskim zemljama gledaju na napade na američke vojnike bazirane tamo? Da li je taj pogled različit od pogleda na napade na civile?
Odnos prema američkim vojnim snagama je, naravno, usađen u širi okvir percepcija o ciljevima SAD-a prema muslimanskom svetu. Al Kaida i drugi optužuju SAD da se ne bori protiv terorizma nego da hoće da potkopa sam islam, kao i da traži dominaciju nad resursima Bliskog istoka. Da li ljudi nalaze ove optužbe ubedljivima? Ili su im ubedljivi američke tvrdnje da su ciljevi zaštita muslimana od ekstremista, promocija demokratije, stvaranje palestinske države, kao i sprečavanje novih terorističkih napada na SAD?
Ove percepcije su pak usađene u širi odnos prema vladi SAD i viđenju kako ona operiše u svetu. Da li muslimani percipiraju američku vojnu silu kao ograničenu međunarodnim zakonima ili da li SAD koriste tu snagu na način koji je fer? Da li se američka kultura smatra pretnjom?
Jednom kad razumemo kompleksne odnose o američkoj ulozi i metode koje koriste grupe poput Al Kaide protiv Amerike, moćemo se okrenuti pitanjima šta ljudi u muslimanskim zemljama osećaju o Al Kaidi i drugim grupama koje napadaju Amerikance. Da bismo razumeli ovo u svo kompleksnosti moramo praviti razliku između toga šta ljudi osećaju prema različitim ciljevima Al Kaide u odnosu na SAD i njenih različitih metoda za postizanje tih ciljeva.
Važan cilj Al Kaide je da napravi muslimanska društva više 'islamističkim' i.e. više oslonjena na tradicionalne interpretacije islama i šarije. Kako ljudi u muslimanskim društvima gledaju na taj cilj? Kako interpretiraju značenje davanje veće uloge šariji? Ključna kontroverza je da li dozvoliti grupama sa takvim ciljevima učestvovanje u političkom procesu tako što bi osnivale partije i nudile kandidate na izborima ili ih treba isključiti kao bazično nedemokratične.
Na kraju, verovatno ne postoji važnija tačka sukoba al kaide i SAD nego je to položaj vlada u muslimanskom svetu koje SAD podržava: naime, Saudijska Arabija, Egipat, Jordan i Pakistan. Al Kaida tvrdi da vlade ovih zemalja nisu dovoljno islamističke, i da su zbog njihovog oslonca na SAD nelegitimne i kao takve ih smatraju njihove populacije. Međutim, da li ljudi u muslimanskom svetu prihvataju ovu interpretaciju?
***
To bi bio najvažniji deo uvoda koji objašnjava ciljeve studije. Neka pitanja, na primer "Ili su im ubedljivi američke tvrdnje da su ciljevi zaštita muslimana od ekstremista, promocija demokratije, stvaranje palestinske države, kao i sprečavanje novih terorističkih napada na SAD?", se meni čini skoro kao pitati: Da li muslimani kolektivno boluju od deluzije (amnezija se podrazumeva)?
Ispitivanje je bilo deo tekuće studije Egipta, Pakistana i Indonezije sa dodatnim ispitivanjima javnog mnjenja u Jordanu, Azerbejdžanu, Turskoj, Nigeriji (samo među muslimanskim stanovništvom), Maroku i palestinskim teritorijama. Marža greške je –/+ 3-4%, što jeste prilično veliko, ali većina rezultata je toliko decidna da je jasno da ni ta moguća greška ne menja ništa/mnogo.
Ključni nalazi analize su:
1. Odbacivanje napada na američke civile
Velike većine odbacuju napade na američke civile, bez obzira da li se dešavaju u Americi ili muslimanskoj zemlji, iako ima "omekšavanja" u broju onih koji čvrsto drže do tog mišljenja. Većina odbija argument da su takvi napadi jedini način da se SAD netera da sluša islamiste i rastući je procenat onih koji ih smatraju neefektivnim metodom za postizanje političkih ciljeva. Kao opšti princip velike većine odbacuju nasilne metode kao što su bombaški napadi i atentati za ostvarenje političkih ciljeva
2. Protivljenje prisustvu američkih vojnih snaga u muslimanskim zemljama
Velike većine prihvataju Al Kaidin cilj primoravanja SAD da povuče sve svoje vojne snage iz muslimanskih zemalja i protiv su prisustva ratne mornarice SAD u Persijskom zalivu. Čak i kada su vlade tražile prisustvo američkih snaga, većine ili veći delovi se protive njihovom prisustvu. Ako bi se SAD povukle iz Iraka veoma mali proj pretpostavlja da bi to povećalo mogućnost napada na tlu Amerike.
3. Napadi na američke vojnike u muslimanskim zemljama
Značajan broj – u nekim zemljama većine – odobravaju napade na američke vojnike bazirane u muslimanskim zemljama, verovatno kao način da se primeni pritisak za njihovo povlačenje.
4. Percepcija ciljeva SAD prema muslimanskom svetu
Opozicija prisutnosti američkih vojnih snaga je izgleda povezana sa uglavnom negativnim mišljenjima a ciljevima SAD prema muslimanskom svetu. Većina vidi da SAD teži da oslabi i podeli islam i održi kontrolu nad Bliskim istokom. Manje od polovine vidi SAD kao zaštitnika protiv ekstremista ili kao stvarnog promotera demokratije. Što se tiče Izraela većina smatra da SAD teže ekspanziji Izraela, dok su mišljenja različita da li SAD želi stvaranje palestinske države. Većine takođe smatraju da SAD želi da spreči nove terorističke napade protiv svojih interesa.
5. Opšte mišljenje o SAD
Mišljenje o vladi SAD je i dalje prilično negativno. Rasprostranjen je stav da su SAD licemerne u nepoštovanju međunarodnih zakona, ne ispunjavaju ulogu koju treba da imaju u svetu, da ne poštuju muslimanski narod i da koriste svoju moć radi prinude i na nefer način. Na SAD se gleda kao na silu koja ima neverovatnu moć nad dešavanjima u svetu, dok su mišljenja o tome koliko se vlade u muslimanskim zemljama prilagođavaju SAD. Mišljenja o Amerikancima nisu toliko negativna koliko su negativna o američkoj vladi, ali su još uvek uglavnom negativna.
6. Pogledi na al kaidu
Pogledi na Al Kaidu su komleksni. Većine se slažu sa skoro svim Al Kaidinim ciljevima – promena ponašanja SAD u muslimanskom svetu, promocija islamističkih vlada, očuvanje i potvrđivanje islamskog identiteta. Međutim, konzistentno sa opštim odbacivanjem napada na civile, samo manjine kažu da odobravaju Al Kaidine napade na Amerikance i Al Kaidine ciljeve, što ukazuje da mnogi imaju ambivalentna osećanja. U skladu sa tom mogućom ambivalencijom mišljenja o Osami bin Ladenu su pomešana. Tenzija između podrške Al Kaidinim ciljevima i nelagoda prema napadima na civile možda doprinosi rasprostranjenom negiranju da je Al Kaida stajala iza napada 11. septembra (broj onih koji taj događaj vide kao negativan za muslimanski svet se povećava).
7. Pogledi na grupe koje napadju Amerikance
Što se tiče pogleda na generičku kategoriju grupa koje napadaju Amerikance pogledi su podeljeni. Samo mali broj u svim zemljama kaže da bi govorili pozitivno o takvim grupama ili odobrili pripadnost člana familije takvim grupama. Međutim, značajan broj kaže da ima u najmanju ruku pomešana osećanja prema pripadnosti člana familije takvoj grupi, a više izražava odobravanje od onih koji izražavaju neodobravanje.
8. Islamističke grupe i šarija
Većine kažu da islamističkim grupama treba omogućiti da učestvuju u političkom procesu, time što bi osnivale partije i nudile kandidate na izborima i odbacuju argument da takve grupe treba isključiti zato što one nisu zaista demokratske. Islamistički cilj davanja šariji veću ulogu u islamskim društvima je viđeno kao pozitivno. Mišljenja su različita, međutim, na veću ulogu šarije u sopstvenim zemljama i među onima koji su za veću ulogu da li bi naglasak bio na nametanju tradicija ili socijale dobrobiti.
9. Pogledi na vlade Saudiske Arabije, Jordana, Egipta i Pakistana
Nasuprot Al Kaidinim tvrdnjama da nisu islamističke, da su podržane od SAD – posebno Saudiske Arabije, Jordana, Egipta i Pakistana – te da ih sopstveni narodi vide kao nelegitimne, većina ili veći delovi mislimanskog sveta pretpostavljaju da populacije tih zemalja vide njihove vlade kao legitimne. Pogledi su različiti na to da li vlade Saudijske Arabije i Jordana treba da primaju vojnu pomoć od SAD.
***
Slično studiji o kojoj sam pisao u gorepomenutom tekstu O antiamerikanizmu, koja je pokazala da većina sveta nalazi da su američke (proklamovane) vrednosti OK i prihvatljive, te da je uzrok rasta antiameričkih osećanja američka spoljna politika, tako i ova studija pokazuje da razlozi prihvatanja Al Kaidine "ideologije" u muslimanskom svetu uglavnom leže u istim razlozima. No, (srećom) studija primećuje razliku između prihvatanja ideja i metoda.
Ono što, čini mi se, potvrđuje da je islam nemoguće (kao što to uostalom nije moguće nijednu religiju) posmatrati kao monolitni blok su odgovori i tumačenje rezultata o pitanjima šarije i talibanskog poretka. E sad, znam da mnogi doživljavaju epileptične napade pri pomenu šarije, čak mogu reći da to smatram sasvim normalnim s obzirom na količinu negativne propagande, jer taj sistem zakona prosečan Zapadnjak povezuje isključivo sa kamenovanjem, odsecanjem glava i drugih delova tela. Međutim, pre nego što se 1,7 milijardi ljudi ubaci u kutiju sa etiketom "varvari" ljudi (onaj misleći deo) bi trebali da probaju da se upoznaju barem sa nekim svetonazorima te "šačice". U tom smislu je ovo istraživanje iako mu ta tema nije bila cilj, pa... informativno.
Tačka 8 u ključnim nalazima deluje malo misleading, naime, detaljnija analiza kaže da je to slučaj u tri zemlje: Islamistički cilj davanja šariji veću ulogu u islamskom društvu je viđena pozitivno u Egiptu, Pakistanu i Indoneziji, istovremeno je veoma poznato da je to cilj Al Kaide. Međutim, podrška za promovisanje šarije generalno u islamskom svetu je jača, nego podrška davanju šariji veće uloge u upravljanju soptvenom zemljom. (ovo me pomalo podseća na "volim i ja pozorište, ali ne u mojoj kući"). Dublje ispitivanje koje to aspekte primene šarije žele (pitani su o socijalnim, moralnim i kaznenim aspektima šarije) pokazuje da su socijalni aspekti najvažniji u Indoneziji i Pakistanu dok su se Egipćani pokazali kao najtvrđi (64% – tradicionalne kazne kao što je kamenovanje preljubnika, 62% kontrola ženskog koda oblačenja i 59% obezbeđivanje pomoći siromašnima).
To me dovodi do mog zaključka o ovoj studiji, koji se svodi da između ostalog ova studija pokazuje da što je društvo pritisnutije to je radikalizovanije (Egipat i Pakistan se ističu po dosta pitanja, kao i Palestinci). Kakvi bi bili rezultati u Saudijskoj Arabiji (gde je nemoguće sprovesti ovakvo ispitivanje) ne smem ni da mislim.
Nevezano za studiju mislim da obe strane savršeno dobro koriste Geringov metod. Nit je napadnuta Zapadna civilizacija (Western civilisation? It would be a good idea, Mahatma Gandi), niti islam, no ideolozi na obe strane rade dosta "dobar posao". E sad, ko i šta je "napadnutije" bi se moglo dosta objektivno utvrditi, pa podrška ideologiji/ideologijama i ne iznenađuje.
*******************
Beleške na margini
U jednom krajnje pozitivnom članku o zemlji o čijem društvenom uređenju se malo šta pozitivno ima reći – Saudijskoj Arabiji (National Geographic, October 2003) – izvesni Frank Viviano dotiče pitanje šarije. Priča o čoveku osuđenom na smrt čiju egzekuciju je sprečila oštećena familija (sin ubijenog i njegov stric) jednostavnim činom oprosta, rekao bih namerno navodi na razmišljanje o nemogućnosti takvog mehanizma na Zapadu, odnosno otuđenosti procesa i nemogućnosti oštećenih da utiču na kaznu počinioca. Nije mi teško (znajući neke ovdašnje primere iz prve ruke) da zamislim da neki muslimani sprovođenje pravde u kome oštećeni nema uticaja na kaznu smatra "surovim". Molim da se ovo ne shvati kao apologetski stav prema (bilo kakvom) religioznom pravnom sistemu, nego jednostavno kao mišljenje out of box.
––
Prijatelj, snimatelj koji se nasnimao raznoraznih ratova i konflikata diljem planete je svojevremeno imao jedno veoma zanimljivo predavanje o snimanju rat(ov)a. Čini mi se da je poruka prevazilazila ratove i govorila uopšte o ulozi kamere u medijima. Parafraziram početak tog predavanja. Ako snimim artiljerijsku bateriju kako ispaljuje plotun uokvirio sam sliku tog rata na tom detalju. Međutim, rotirajući kameru za samo 40-tak stepeni mogu da snimim grupu vojnika koji sede piju pivo i puše – i oni koji ispaljuju plotune i ovi koji piju pivo učestvuju u istom događaju, ali će slika koju ja snimim odrediti karakter tog događaja.
Kakve to veze ima? Pa... ovo uvek treba imati na umu kad se primaju slike iz kutije – uvek ih neko bira... Rađe čitam studije javnog mnjenja nego što gledam TV.