Prva poseta... davno je to bilo. Zamislite adolescenta u vozu koji se sporo, najsporije na svetu kreće ka granici. Granici koja vodi iz musave Srbije negde. Napolje. U svetlost, valjda. Posle prelaska granice i menjanja lokomotive, voz je počeo da se kreće mnogo brže. Činilo mi se da smo uleteli u warp 9. Slike su se smenjivale, žedno sam blenula kroz prozor sva ushićena i konačno... Vienna! Da li je moguće?!?
Na stanici me je sačekala tetka, k’o koferče me uvukla u tramvaj, potom ubacila u gajbu, raspitala se malo o familiji, uvalila mi fin plan grada na engleskom, dala džeparac (prim. aut. i to kakav džeparac!) i rekla:
- A sad, marš napolje! Uživaj. Za 3-4 dana imaću malo slobodnog vremena, pa možemo i zajedno da prošetamo, ako budeš htela.
Naoružana planom grada, informacijama o Beču koje sam sakupljala mesecima pre puta krenuh napolje. Bilo je predveče. Kuda sada? Na koju stranu? Šta prvo videti? Odluka je pala - Kartner Strasse. Pre nego li sam zašla u ovu ulicu, morala sam da prođem preko Stephansplatz-a. A tamo me sačekala najlepš katedrala koju sam do tada videla (prim. aut. a i kasnije) – Stephansdom ili katedrala svetog Stefana.
Bilo je predveče, a ona onako ogromna, prelepa... Ostala sam bez daha. Stajala sam i gledala, gledala... Jedva sam se odvažila da uđem unutra: unutrašnjost me fascinirala gotovo više nego spoljašnjost. Odmah su mi za oko zapale orgulje. Ogromne su bile. Imala sam sreću da kad sam upala unutra da se održavalo i neko takmičenje crkvenih horova (kasnije sam saznala da se to dešava često). Nisam znala gde pre da pogledam: levo, desmo, gore dole... Samo sam blenula, bez teksta, bez daha... Vrtelo mi se u glavi od lepote. Sutradan sam se vratila, opet, ovom mestu i priključila turističkoj grupici. Turistički vodič nam je ispričao gotovo sve o ovoj katedrali: sazidana u 12. veku, najlepša građevina Beča, videla sam i vizantijsku ikonu Bogorodice sa Hristom, uspentrala se uz sve one stepenike na vrh kule i uživala u prelepom pogledu... Ni tada, a ni sada, turistička tura nije puno koštala (prim. aut. prošle godine je bilo potrebno platiti oko 4 €).
Dalje, od Stephansplatz-a se proteže Kartner Strasse.
Pa, šta da vam kažem o ovoj ulici? Slična je Knez Mihajlovoj. Prepuna je mondenskih butika (u kojima su cene mahom znatno niže nego kod nas), arhitektura je, takođe, lepa... Na samom početku ove ulice možete unajmiti vožnju kočijom. Tu su na red poređani kočijaši sa kočijama i prelepim konjima. Kočije zaista izgledaju fascinantno i kad se popneš u njih, kao da se vratiš u neko drugo vreme... Međutim, vožnja kočijama i nije baš jeftina, ali, s druge strane, stvarno vredi svaku paru.
Zanimljivo za Kartner Strasse je i to što skoro na svakom koraku možete čuti neki jezik sa našeg govornog područja (prim. aut. srpski, hrvatski, bošnjački...). Doduše, ni japanski ni kineski ne zaostaju mnogo za njima.
Dalje sam obišla i Kaisergruft.
To je carska grobnica. Koliko god morbidno zvučalo, lepše sarkofage nisam videla. Sarkofazi su ogromni. Kad kažem ogromni, mislim ogromni. Neki su i pozlaćeni.
U ovoj grobnici se nalaze tela 12 vladara i 18 vladarki. Ovde počiva i Zita of Bourbon-Parma – poslednja carica. Ona je ujedno i doživela najdublju starost od cele familije – umrla je u 97. godini. Mnogi plemići koji su ovde sahranjeni su umrli na rođenju, pre 10. godine ili u nekim srednjim godinama. Pored nje, ovde počivaju i Maria Theresa, Ferdinand I...
Dalje, moj obilazak Beča me je odveo i, naravno, u Shembrun. Ljudi, to je sinonim za palatu, verujte! Nažalost, nije kompletna palata bila otvorena za posetu (ja sam htela da vidim tamnicu, al’ su mi rekli da ne može), ali i ono što sam videla ostaće mi urezano u sećanje doživotno. Toliko prelepih umetničkih dela na jednom mestu, prelep nameštaj.
Najveći dojam na mene su ostavile dvorana ogledala (soba ogledala) i crveni salon. Dvorana ogledala je ispunjena kristalnim ogledalima koja daju totalno neverovatne refleksije.
Vrtovi koji okružuju ovaj dvorac su uređeni i spojeni u jednu celinu. Treba li da kažem da su, takođe, fascinatni? A tek letnjikovac... Da ne pričam... Ovde se nalazi i mini zoološki vrt. Stare konjušnice su mahom prerađene u lokale. Tu sam se najela saher torte (prave saher torte)...
Dalje, moje putešestvije me navelo i na Danube isle. Danube isle je sličan Adi Ciganliji. Sličan u smislu da tu Bečlije leti provode dosta vremena u kupanju i drugim aktivnostima. E, pa ova blogerka je imala nesvakidašnju čast i zadovoljstvo da bude jurena od labuda. To je stvarno bila nadrealna scena: u jednom trenutku brat i ja vozimo pedolino i uživamo u vodi, suncu, pogledu, a u sledećem nešto belo iz daljine juriša na nas. Koliko brzo mogu da vrtim pedale saznala sam tada. Čak su nam u pomoć priskočili i čuvari (prim. aut. valjda su čuvari) u čamcima koji su mrežom uhvatili u odsudnom trenutku pomahnitalog labuda. Kasnije su nam ispričali da mu je ženka uginula i da se od tad taj labud ponaša malo čudno (malo, rotkve strugane, dobro sam izvukla živu glavu). Posle ovog nesvakidašnjeg iskustva okrepili smo se u obližnjem lokalu...
Mesto koje nikako ne smem zaboraviti da pomenem je Rosa Lila Villa.
Ova je jedna lepa građevina roze boje. Inače je i pansion i okupljalište gay populacije. Ovo mesto nije skupo, meni je pristojan (prim. aut. mnogo bolji od menija nekih naših popularnih restorana, a i jeftiniji), osoblje više nego ljubazno, a gosti prijateljski nastrojeni. Bašta je vrlo prijatna.
Bio bi greh nepomenuti i kafe Hawelka.
To je jedan od najstarijih kafea u Beču. Posećivala su ga velika umetnička imena. Kada uđete unutra, kao da je vreme stalo. Možete da namirišete istoriju koju ovaj lokal nosi sa sobom... A tek što mirišu kolači – da vam ne pričam. Svako ko je posetio Beč, a nije ovaj lokal – kao i da nije bio u Beču.
Naravno, ni Prater mi nije promakao. Šta da vam kažem – dete u meni ne miruje. Vozala sam se na svakakvim skalamerijama i stvarno uživala...
Šta još mogu da kažem o Beču? Pa, recimo da gradski prevoz ne može da se poredi sa našim: u svakom vozilu postoji automat koji obaveštava putnike na koju stanicu pristižu, koja vozila sa te stanice dalje voze u koje delove grada... Vozila su besprekorno čista i tačna, možete voziti i ljubimca sa sobom... Shoping molovi su ogromni i vrlo povoljni. Obavezno probajte kobasice! I, ako se odlučite na posetu Beču, posetite ga pred katolički Božić. Tada je Beč najlepši, verujte mi na reč. Plus, možete uživati u punču na svakom koraku. U to vreme u Beču se otvaraju Božićne pijace na kojima možete da kupite liciderska srca, razne novogodišnje ukrase i ostale džidžabidže i da se, naravno, okrepite šoljom punča. Najpoznatija Božićna pijaca (ili Christkindlmarkt) je na Rathausplatz-u.
Beč je grad u kome bih volela da živim. Spoj modernog i starog. Stalno mu se vraćam i uvek nađem nešto novo što me očara. Ima još stvari koje treba videti u ovom gradu, ali tekst bi zaista bio predugačak ako bih i o tome pisala (izostavila sam muzeje, neke trgove, fontane...), a, opet, ostavljam i vama prostora da odete i otkrijete nešto novo...