...zena Sunca i Meseca...

boky87psiho RSS / 08.03.2009. u 02:02

Trag duboko skriven iza prkosnog lica, tuga pronikla u zenicama bezbojnih ociju, i oziljci zatoceni ispod koze i reci skrivene u tudjim mislima...sedi na klupi u javnom parku i pusi necije izgubljene cigarete dok dim prekriva pogled ka reci kojom protice smece,barem se smrad stapa sa smradom...i onaj golub na grani poludrhtavo krece ka korici hleba staroj tri dana sto ga ni ulicni besni psi nece...tuzna vrba povija svoje mlitave grane ka prasnjavom keju i sapuce nesto stepenicama umornim od preteskih nogu putnika sto nesto jure sto se stici ne moze i psuje u vetar da ih malo brze ponese jer zeli samocu...i ona tu tako sedi zamotana u staro tatino cebe,sa bakinim iskrzalim sesirom na glavi i maminim slomljenim stiklama...jedan mali prokleti uobrazeni pekinezer je gleda i rezi iz dosade...on danas nece ostati gladan pomisli zeludac u njoj i uzvrati rezanje...niko je ne gleda kao da sedi duh a ne ljudsko bice,niko se ne okrece i svi negde zure...plavetnilo neba polako osvaja suton i ljubi prkosne oblake obmotavajuci ih u svoje purpuraste ruke i igrajuci se sa valovima plavo teget boje dok ih potpuno ne zarobi i povuce u smiraj noci...uziva da gleda kako dan sa nocu ljubav vodi i kako se vesto zavode tu na ivici horizonta ispustajuci poslednje krike ludosti kroz nestajuce sunce...kako se samo ti ljubavnici svaki dan jure i uvek jedno drugom okrecu ledja a onda izjutra ili uvece stope ljube...smesi se kao devojcica ta zena u parku,ruku spustenih na slomnjena nedra i usana sto ih samo kisa ljubi...pomalo crvenilo neba oblaci svoje najlepse tamne nijanse i pali po neku zvezdu u susret Mesecu...vreme je da krene...krhkim koracima nalazi put do kuce u joj nikog nema,i prazan krevet ceka hladno telo usamljene zene...leze u postelju,i grli jastuk koji ce i nocas upiti jecajuce suze i primiti zagljaj umesto nekog drugog,pokriva svoje mrsavo telo posteljom od svile koju joj je darovao on i vodi ljubav sa njenim ivicama kao njegovim rukama,miluje je i dodiruje kao njegove obraze i ispucale usne od vetra i njenih poljubaca...kako je volela da ga ljubi po kisi i mazi po vratu,da sklopi ruke u njegovim prstima i osmehom mu daruje snove,da prica sa njim o sitnicama,o kosmosu i praznom listu papira,samo da bi uzivala u njegovom glasu...secanja ulaze u nju kao jedan novi zivot i ona gubi svest,opet odlazi tamo gde mu pripada i gde mu sve daje..tamo ih ceka topla kuca,vecera na stolu,dok na radiju svira njihova pesma i sobom se siri miris svece,dok klinci spavaju...plesu celu noc i smeju se kao deca,jure i ljube do iznemoglosti i padaju na pod zeljni jedno drugog,sve do jutra...kada sunce dodje i otera noc...kroz zavese nestale od prasine sunja se poneki zracak prvog sunca,trazi njene obraze da ih ucini rumenim...ali ovog jutra su ostali bledi...danima ga je trazila i cekala na keju,kraj stare vrbe...nije dosao...a onda je ona otisla njemu... jos jedan dan je cekao iznad prkosnog grada...i svi su se zapitali gde,podsmesljivo i sazaljivo rekli da je umrla od tuge...samo se sunce radovalo i sijalo jace nego ikada pre...jer ih je videlo dok se sa noci igralo...



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana