Literatura

[09] BULEVAR BORISLAVA PEKIĆA

bojan ljubomir jugovic RSS / 09.03.2009. u 15:59

 LUCIDA INTERVALLA: BULEVAR BORISLAVA PEKIĆA

5420_1195653287474_1112714589_30643227_1731425_n.jpg     Da sam se ljetos, dok sam bio u krizi, ubio – praktično onog trenutka kada je moja do sada najteža depresivna epizoda dosegla vrhunac - nikada ne bih posetio 52. međunarodni sajam knjiga u srpskoj prestonici niti bih ikada razgovarao sa svojim velikim herojem iz detinstva, akademikom Pavićem. Sećam se, ruke su mi se tresle, kroz čitavo telo i ekstremitete prolazili su mi žmarci, glava mi je trnula od bola – ali mislio sam: lekovi će pomoći, vredi i dalje živeti, sve će naposletku ispasti dobro...     Pošto sam toga dana ispod podesta jednog od stepeništa što vode na galeriju sćućuren za stolom popio kafu čitajući Politiku, koju su u lepim belim kesama besplatno delili posetiocima na ulazu u Pantovićevo zdanje (Milorad Pantović) – iscepao sam, presavio i položio u novčanik interesantan tekst male Minje Bogavac o mizoginiji.

     Ista ta Politikina kesa na moju veliku radost bila je sada prepuna raznovrsne literature: “High Fidelity” Nicka Hornby-ja, “Kieślowski on Kieślowski” DanusjeStok, Черевићанове “Печалбаде“ Svetislava Stojanovića, “Sebi pod kožu“ Igora Mandića, “Les particules élémentires” Uelbeka (Michel Houellbecque) i „Prozac nation“ Vercelove (Elizabeth Wurtzel) - dok sam pod miškom nosio “Nove drame” Biljane Srbljanović prelepih plavih korica sa panoramom New York-a na naslovnici, iz koje su s vremena na vreme, malo po malo ispadali svi bezobrazni dijalozi njenih likova kao da su znali kakav ih je čistunac upravo kupio.

 -   “Jebi se.” (“Amerika, drugi deo”, Danijel, strana 18., Otkrovenje Beograd 2004.)

 -  Molim? – zaprepašteno me je pogledala prodavačica na štandu dok se njena koleginica na tu istu psovku simpatično nasmejala.

 -  “Šta se ti smeješ, krmačo!”(“Supermarket, soap opera”, Mali, strana 139.)

 - Kako se usuđujete?! – odmah se uozbiljila i druga.

- “Što si tako nadrkana? Imaš neki problem?”(“Supermarket, soap opera”, Mali, strana 139.)

     Sa venca Danila Kiša sišao sam na bulevarBorislava Pekića i na štandu Derete spazio prosedog književnika kako sedi za stolom i svojim vernim čitaocima drhtavim rukopisom sedamdesetdevetogodišnjaka parafira primerke vlastitih knjiga.

- Pavić, brka mu i lule! – uzbudih se i poželeh da priđem malo bliže da osmotrim situaciju, eventualno kupim knjigu i dobijem potpis sa posvetom ali ispod miške Biljanina drama glasno prosikta: 

- “Ti si budala.”(“Amerika, drugi deo”, Irena, strana 56.)

Akademik se okrenu. Gledao je u mom pravcu.

- “Ti si jadna, nesigurna, nesrećna budala.”(“Amerika, drugi deo”, Irena, ista strana)dobaci mu.

O nebesa! Zagledao sam se u čuvenu prošupljenu ljuskastu tavanicu:

 

-

 

     Molio sam Boga da u svom onom metežu sajma nije čuo. To je bio čovek na čijim sam pričama odrastao, pročitavši “Mali noćni roman” poželeo sam da postanem romanopisac, ali to se nije ispunilo.

      Pošto videh da sa Srbljanovićkinim tekstovima nema šale, polagano se udaljih od štanda za kojim je sedeo Pavić i počeh da pravim mesto u kesi da odložim “problematičnu” knjigu. 

 - “Pičko! Stvarno si pička!”  (“Supermarket, soap opera”, Diana, strana 158.) – prozrela je moju nameru i počela da se dernja.

      Tada mi je prekipelo. Silovito zveknuh knjigu preko korica, pa onda još jednom, pa još jednom... Ljudi u prolazu počeše da se okreću i gledaju me sa čuđenjem.  Neki čak davahu komentare.

“Prekini. Praviš budalu od sebe.”(“Amerika, drugi deo”, Danijel, strana 23.) – ponovo mi se obrati.

- Umukni više! – procedih, nekako strpah drame u kesu sa ostalim knjigama i zavezah dupli čvor od ručki kese. Potom se vratih na štand Derete odlučan da pazarim što sam naumio.  

- Kome da napišem posvetu? – upitao me stari Hazar par minuta kasnije.

- Meni.

- Dobro. Kako se zovete? 

- Zar me ne prepoznajete, gospodine Paviću?

- Mi se znamo?

- Dabome, mislim da smo i u izvesnom srodstvu, ja sam...  – predstavio sam se. Čim je čuo moje ime, pružio mi je ruku i nasmešio se:

- Pa dobro, gde ste Vi celo ovo vreme? Kažite, kako vam je gospođa mati?

- U onome stanju u kakvom ste ju ostavili. Puno Vas pozdravlja. – našalio sam se.

Hemijska olovka pravila mu je izvesne probleme.

- Dakle, vi ste napisali ‘Čoveka koji jede knjige'?

- Da. – odgovorih kratko.

Mučio se oko potpisa. Sad je bilo sasvim jasno da nešto nije u redu sa pisaljkom. Istrošila se.

- I? Da li Vam se film dopao? – upitah ga pošto je nekako uspeo da praznom hemijskom potpiše knjigu.

- A šta Vi mislite, gospodičiću?

- Iskreno se nadam da jeste. U suprotnom - propao mi je posao... bez obzira šta drugi mislili o tome.

- Znate kako mladiću, veoma mi se dopao ali da budem potpuno iskren, scena sa kasapljenjem „Predela slikanog čajem“ – nije. Čak šta više, uznemirila me je. Znate li Vi uopšte koliko vremena je potrebno da se napiše roman? I to takav bestseler?!

- “Puši kurac!”  (“Supermarket, soap opera”, Diana, strana 165.) – sasvim razgovetno začulo se iz moje kese.

Stajao sam kao potpuni tikvan i crvenio se.

- Molim? Ne čuh. Šta ste rekli?  

- Rekoh, to je mali omaž profesore... – krenuh da spašavam stvar.

- Pobogu, kakav je to omaž? Tako brutalno iseći knjigu, potom ju ispržiti u sosu na laganoj vatri i servirati sa kriškama paradajza u francuski hleb! Šta ste uopšte hteli time da kažete?

- Da glavni lik konzumira dobru literaturu. 

 

[B]

 


Atačmenti

  • 2.jpg / 440.2 / KB image/jpeg
  • 3.jpg / 114.29 / KB image/jpeg


Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana