Danas sam u "Večernjim Novostima" pročitao da je Rade Šerbedžija bio, zajedno sa suprugom Lenkom Udovički, u jednodnevoj poseti Srbiji. Došao je da vidi predstavu u "Zvezdara teatru" koju je režirao njegov deklarisani prijatelj Ljubiša Ristić, a gde mu igra zet Filip Gajić. Suočen sa nezgodnim pitanjima o prijateljstvu sa Ljubišom Ristićem, Rade nije davao baš jasne odgovore, ali je bilo belodano da gaji prijateljstvo naspram Ristića, a da mu je važna i zetova uloga.
Naravno, Rade Šerbedžija je veliko ime, veliki umetnik i veliki laf. Bio bi to bez Ljubiše Ristića, zeta Filipa, i bilo koga ko ga okružuje. Prosto, takvim je stvoren.Takav mu je odraz i tako zrači. Jači je i od sebe kad to hoće. Svojim životom, radom i svojim božanskim talentom. Priroda mu je to dala, dala talenat, harizmu i neko čudo što drugi nemaju. To čudo je prenosio i još uvek prenosi na druge ljude.. Bože, koliko sam devojčica svojevremno odlučujeće pridobio kopirajuči način na koji je on recitovao "Ines" ili "Barbaru". Zato verujem da su i najgore "Đure" u zlo vreme oprostile njemu ono što drugima nisu. I da najgori "Vračarac", "Wu" Maljković ili "Vasa" za njega imaju razumevanja i tada kad im "dužnost" i pamet "serbstvistujušćeg"nalaže da kunu ili bar relativizuju, kažu - "svaka čast majstore."Magija ima svoj učinak, definitivno.
Kad je za vreme prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, početkom 1990.godine, podigao svih deset prstiju u vazduh i rekao -podržavam svet rada, što sam i sam podržavao znajući kao i on da je ta opcija bez izgleda, propaganda u Srbiji jedino njega nije svrstala u izdajnike među brojnim Srbima koji su dospeli u tu grupaciju a bili"deseteroprstašima".Bio je veći od propagande i propagandisti su znali da im to ne ide u korist. Nećete naći, ma koliko prevrtali, da je Brana Crnćenić obraćajući se "sinovcu" nešto ružno o njemu napisao. Nećete to videti ni kod Noga, Đoga, Kapora, Vučele, Grubača, Lazanskoga, Mile Štule, kod nikoga.
Radeta Šerbedžiju sam upoznao negde, početkom osamdesetih godina. Upoznao nas je Duško Arežina, tadašnji urednik kulturne rubrike na zagrebačkoj televiziji. Sedeli smo u kafani, mislim da je bila "Opera" na 17. spratu Interkontinentala ali više nisam ni u to siguran. Možda je bilo neko drugo mesto. No to nije bitno. Znam o čemu smo razgovarali. Znam da je govorio kako je njemu mala i ona Jugoslavija u kojoj smo živeli, a kamo li neki mikrolokaklitet. I to, prvenstveno, kulturološki mala. A voleo je i pričao sa puno ljubavi o selu gde se rodio njegov otac ili majka. O Debelom Brdu i Buniću između Korenice i Udbine. I da sa toliko poetike može pričati o mestu gde je samo povremeno dolazio ( otac mu je bio oficir na službi u Vinkovcima), a on sam čak igrao i fudbal u lokalnom Dinamu koji se danas zove Cibalija. Zvučalo je nestvarno, a iskreno.
Radeta nikada kasnije nisam video. Bilo je nekoliko prilika da ga sretnem, čak sam to pokušao jer poznajem njegovu blisku rođaku (Nevenku), ali se to uvek zbog nekoga razloga nije desilo.
Danas čitam da njegov sin Danilo snima film o Lici. O sadržaju filma ne govori ni Rade, ali verujem da on u tome ima svoj "prst". U ćudljivoj, divljoj i prelepoj Lici skoro i da nema ljudi. Naseljena je otprilike kao i Sahara. Ali, kad se Rade ili neko njegov i blizak tamo vraća, pa taman samo da snima film, ima izgleda da se život vrati i u Liku..Da život bude život samo...
Lep mi je dan, možda samo zbog ove vesti...