Ljuske od zmaja sto ljutih trava lastin rep ...

boky87psiho RSS / 11.03.2009. u 00:18

Ako ti je za tvoje bolje sutra potrebno moje loše danas onda imaš problem sa našim juče...

 U kori mog okcipitalnog režnja igra jedan nervni impuls, skakuce u ritmu tvojih patika... i ja se smešim, bezrazložno, duboko u to verujem... umesto da mislim o danas ja se sećam juče i prelistavam one isečke od sećanja u svojoj glavi, tražim izgubljeni momenat u rubu tvojih usana i reči što su prošle kroz atom vremena... zadrhtale su mi ruke umorne od čekanja... eto u jednom sasvim običnom danu, onom bez očekivanja i perspektive da se bilo šta desi... i stojimo tu u okviru od vrata znanja i naše misli stoje, naš dodir je slučajno nameran, i u očima pronalazimo čutanje koje krijemo od samih sebe... čudim se istini koju znam o tebi... o tom bolu što se širi u zenicama umesto crnila... uplašeni sopstvenim predosećajem branimo se ludilom... zahvaljujem ti danas... zahvaljujem za jedno novo juče... jer uvek je tu bio on... otrgnut od svega što smo bili stvoren mojim mislima da me prati... i ja nisam mogla dalje, zato što sam se sama vezala za prošlost...kroz oluju ja sam gazila bosa, i branila se od očaja osmehom koji je najviše lagao mene samu... moja su jutra bila obojena unutrašnjim sivilom...i koliko god dana brojala u kalendaru i koliko god stepenika prešla od juče ka sutra ostala bih zarobljena na pola...obavijena plaštom uspomena ja sam spavala nemirno u svojoj zabludi... praštala i lomila u sebi onu dušu razorenu odavno, igrala se sa svojim postojanjem kao sa klikerima, ne birajuci uloge i mareći jedino za pobedu koja je samo iluzija... prestati je najteže... kad nada isčezne kao dim poslednje cigarete, organizmu je potrebna najjaca doza nikotina... bespuće kao svakodnevnica... potreba za promenom koje nema... molitva za jedan iskren osmeh...elekto šok za srce u zastoju... dupla doza serotonina da ubije stres... u danima koji su prolazili nisam nalazila baš nikakav razlog da zaboravim... i ovu prvu misao posvećujem njemu... a tebi što si ušao u moj svet lagano, prilagodjavajući se haosu koji vlada nadmnom, i puštajući me da budem ono što jesam bez pitanja, posvetiću osmeh... iskren, pun nade, kakav vidjen odavno na mom licu nije... stvaramo zajedno kreativni haos i govorimo reči koje niko osim nas ne razume... prelazimo svoje granice i otkrivamo neke druge horizonte... zajedno mi razumemo suštinu i bez objašnjenja... i ja opet vidim sunčana jutra, i verujem u proleća... 



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana