Ovo nije blog o nogometu, mada moram fudbalom da počnem.
Završi se još jedno veče uz Ligu šampiona. I sinoćna i večerašnja utakmica bile su lepe za gledanje - pravi primer zašto je LŠ tako privlačna. Jedan mali detalj, koji je verovatno mnogima promakao, ponukao me je da napišem ovaj tekst.
Naš fudbaler, izuzetni odbrambeni igrač Nemanja Vidić, postigao je gol za Mančester Junajted već u četvrtom meču jednog od derbija ove faze takmičenja, u utakmici u kojoj je iz daljeg takmičenja izbačen jedan od jakih timova - Inter iz Milana.
Ono što mi je odmah privuklo pažnju je da je na ekranu prezime našeg internacionalca bilo napisano u izvornom obliku - Vidić. Ono naše zaguljeno Ć nije bilo C, kako to olako mnogi često promene. Ljudi iz UEFE potrudili su se da ispoštuju Nemanjin integritet. Verujem da to nije samo zbog toga što je on trenutno najbolji odbrambeni igrač na svetu!
Ovaj svet je pun raznolikosti. To se posebno vidi kod jezika kojim ljudska bića govore. Ima ih nebrojeno. Jeste li uopšte čuli za Alsatianski, Amhasrki, Aramajski, Aromanski, Bislamski, Cebuanski, Korniški, Davanski, Eve, Fulani, Inukitutski, Papiamentu, Tamašečki, Ujgurski ... da ne ređam više. Nažalost, po podacima UNESCO-a, između 5 i 6 hilјada (!) jezika je pred nestajanjem, tako da ni ovih par novonastalih ne može da nadoknadi taj gubitak.
Da sada ne ulazim u razne finese i jezičke nedoumice, samo bih naglasio da je veoma teško govoriti na način na koji to rade oni kojima je dotični jezik maternji. No, ne mogu da ne budem razočaran ignorancijom kojim neki narodi ne žele da ispoštuju druge. Očit primer su francuzi i francuski. Da iskoristim fudbalsko iskuistvo: jedan od boljih holandskih igrača je Snejder (tako se i piše ovim prilično fonetskim jezikom), koga francuski komentatori istrajno krste u Šnežder.
Mnogi jezici pišu se na specifičan način. Sem ako nismo odande, teško ćemo razumeti šta znači الندوة الكشفية العالمية العاشرة للشباب ili बनाना ili 구결/口訣 ili Ամբողջ երկիրը մէ՛կ լեզուMi Balkanci (da se sad ne razvrstavamo), imamo svoj način pisanja (opet da se ne ubedjujemo ko ga je izmislio). Sva ta naša č, ć, š, đ џ nisu razumljiva za one koji koriste 20-i-nešto slova koja se u upotrebi u skoro svakom latiničnom pismu. Da ne govorimo o њ, љ, ш, ђ, ч, ћ, ж.
Ipak, jezik je jezik, pismo je pismo, i svačija posebnost treba da se poštuje. Ako ja već sebe istrenirah da pišem imena João, Møller, Amélie, Kristián, Gonçalves, Kačergyte, Gylfadóttir, Père ili Wikström, što ne bi svi oni mogli da moje prezime napišu na način na koji to ono zaslužuje: Milošević? Čak ni prezimena kao što je ono Ane-sa-prezimenom-previše-teškim-za-pORN ili mojih kolega Atanackovića i Bajraktarova nisu toliko problematična za pisanje, ako su već teška za izgovor. Како ли тек страни коментатори изговарају Троицки или Кавик, или не дај боже Цекрдзик?
Ovo nije nikakav problem. Današnji razvoj računarske tehnike dozvoljava korišćenje skoro svakog alfabeta. Da ne govorimo o našem koji je "govori sprski da te ceo svet razume". Jednostavnim izborom u postavkama skoro svakog savremenog računara jednostavno je odabrati mogućnost da se čita ili piše našim jezikom sa svim onim kukicama i kvačicama. Moje kolege sve to već koriste. Hvala im puno.U stvari, shvatio sam da je možda najvažnije da mi sami istrajemo da pišemo svojim pismom. Naši prijatelji su dovoljno pristojni da će poštovati našu osobenost.
Imate li vi latinični alfabet na svom računaru. А и ћирилични, што да не. Нисмо ли писали један писмени ћирилицом а наредни латиницом?Ako vaš kоmpjuter nije prepoznao pola ovih hijeroglifa nema veze, to se dešava mnogima.