Kultura| Umetnost| Život

Svaka linija nešto znači (Umetnost koja uznemirava #1)

antonacci RSS / 15.03.2009. u 18:28

 

self-portrait-basquiat-1982.jpg

 

          Baskijat (Basquiat) je umro 1988. godine, još nije bio napunio tridesetu. U dvadeset i trećoj je već bio cenjen umetnik, smatran čudom, zaista velikim talentom. Bio je umetnik, ali ona vrsta umetnika koji nastaju rođenjem, ne obrazovanjem. Lagao bih kada bih rekao da u potpunosti shvatam njegovu umetnost, ali me ona uznemirava i meni je to sasvim dovoljno. Kada kažem uznemirava, mislim to na najbolji mogući način: bacim pogled na Baskijatov rad i obuzme me nekakva anksioznost. Rekao je da svaka linija nešto znači, a na njegovim radovima ima previše linija, previše informacija.

           Ne znam da li se može ovako govoriti o umetnosti, ali ja ću to ipak učiniti: Baskijatova dela imaju mnogo toga da kažu i zbog toga su nervozna. Dok je slikao, on nije mislio o umetnosti već o životu, i baš zato što je život potpuno sjeban i težak, čak i kad je lagan, umetnost koja nastaje na takav način mora biti nedokučiva i komplikovana do granice šizofrenosti. Iz Baskijata ne izviru ideje već energija, čitava jedna konfuzija slika i reči, istovremeno i komplikovana istorija njegovog nasleđa pomešana sa nečim jedinstvenim, samo njegovim. Nečim što u nedostatku bolje reči nazivamo talentom. Nečim besnim i naivnim istovremeno.


           Rođen je u Njujorku, u Bruklinu, jedinom gradu na svetu gde mogu da ga zamislim. Odrastao je, dakle, u gradu u koji su svi odnekud došli, gde se na ulici može svakoga dana čuti sjaset egzotičnih jezika, u gradu koji je melting pot where nothing melted, da citiram Tonija Kušnera. Čitao je na španskom, francuskom i engleskom, o svemu onome što se doticalo njegovog života, a to je pre svega kultura Haitija, odakle je poticao njegov otac i Portorika, odakle mu je bila majka. Znao je mnogo toga, ali je njegovo znanje o svemu bilo fragmentarno. Nedorečeno. To je možda i posledica toga što je njegovo obrazovanje u potpunosti proizvoljno: srednju školu nikada nije završio, fakultet ga takođe nije interesovao. Čitao je ono što je želeo da čita, onda kada je želeo da čita i onoliko koliko je želeo da čita. 

 

fa_basquiat2.jpg

 

           Počeo je da stvara još u srednjoj školi. Kao platna su mu tada slušile fasade zgrada. Baskijat i njegovi prijatelji potpisivali su se kao SAMO, što je skraćeno od: same old shit. Njihovi radovi bili su praćeni često veoma eksplicitno sarkastičnim porukama, što će kasnije postati karakteristika i njegovog samostalnog rada. Neki od ovih grafita i danas postoje, neke sam video uživo. Sećam se da me je prijatelj vodio u jednu galeriju u Sohou i zastao je odjednom i kazao mi: to je radio Baskijat, i ja sam im odgovorio - dobro. Sada, kad sam konačno otkrio Baskijata, žao mi je što nisam zastao malo duže, što nisam fotografisao taj zid, što se nisam podrobnije zagledao.

SAMO©... 4 THE SO-CALLED AVANT-GARDE

SAMO© SAVES IDIOTS AND GONZOIDS...

SAMO©... 4
THE INDIRECTLY INVOLVED,
THE EASILY CONVINCED
& THE BAFFLED...

 

basquiat-untitled_1981_jpg.jpg


           Kada je postao poznat, Baskijat je negirao bilo kakvu političku poruku ili značaj ovih grafita, međutim, malo ko mu je poverovao. Pre će biti da je reč o umetniku koji je sazreo i koji se sada stidi svojih ranih radova, jer ih doživljava kao naivne i nedovršene. Možda je Baskijat bio veliki umetnik, ali je to osobina malog deteta.

          Ako se veliki umetnici mogu uopšte klasifikovati, onda je Baskijat deo neoekspresionističkog pokreta koji se polako izdvaja tih godina („radnja" njegovog života se dešava krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih). Kao to obično biva u ljudskoj istoriji, oscilira se iz krajnosti u krajnost, pa je ovaj stil nastao kao svojevrsna reakcija na umetnički minimalizam sedamdesetih godina. Posle početnih neuspeha, njegova je karijera relativno brzo postala primer astronomskog uspeha. Pretpostavljam da je Baskijatova autodestruktivnost bila jedan od važnijih faktora njegovog uspeha, iako se ne usuđujem da to proglasim isključivim razlogom. Ali umetnička scena kao da neprestano vapi za sirotim, izgubljenim, autodestruktivnim umetnicima.
          (Uvredljiva je ta glad umetničkog tržišta za uništenim umetničkim životima. Ni Polok ni Baskijat nisu bili klovnovi.)

 

          Čega nema u Baskijatovim delima? Nema stvarnog sveta, i zato je meni jako teško da se pronađem u njima. Možda mi zato tako teško pada da ih gledam. Ne znam da li je to posledica njegovog karaktera, nezainteresovanosti za stvarnost, straha od suočavanja sa njom, da li je to zbog suštinskog nerazumevanja onoga što se događalo oko njega. Njegove slike često podsećaju na crteže i zabeleške koje bi srednjoškolci pravili na marginama sveske tokom dosadnog časa geografije. On ne skriva svoje uticaje: gotovo da plagira one umetnike koji mu se dopadaju, međutim, ja u tome ne vidim nekakvu idejnu krađu. Baskijata očara linija, forma, i on je uzme za sebe i to je skoro pa naivno. Poput nekog deteta.

 

300px-untitled_acrylic_and_mixed_media_on_canvas_by_-jean-michel_basquiat-_1984.jpg


          Veoma je verovatno da Baskijat nikada nije bio potpuno normalan. Na svu sreću nije bio potpuno normalan, jer inače nikada ne bi bio Baskijat. Kada se njegova karijera tek zaukavala, rešio je da zaposli asistenta, nekog ko bi se brinuo o praktičnim stvarima, za koje Baskijat nije imao ni vremena ni interesa. Unajmio je jednog mladića koji će i sam kasnije postati umetnik. Kada se asistent prvi dan pojavio na poslu, kucao je na vratima Baskijatovog studija, ali niko nije otvarao. Kada je već bio spreman da ode, umetnik je ipak otvorio vrata. Asistent je imao šta i da vidi: Baskijat je stajao potpuno nag. Uveo ga je u atelje i počeo da mu objašnjava od čega će se sastojati njegov budući posao. Hodao je go unaokolo, potpuno nesvestan toga da je go. Kada mu je asistent na to skrenuo pažnju, on se ogrnuo nekom krpom. On je ustao iz kreveta i započeo svoj dan, ali se nije setio da se obuče.

          Umetnički talenat je neosporan, međutim, za život nije imao ni trunke talenta. Kažu: slomio se pod teretom slave i utehu je pronašao u drogama, i to ga je koštalo života. Mislim da ipak nije tako. Postoje ljudi koji naprosto ne znaju da žive, bili slavni ili ne.
 
          I, na kraju, šta je to što me uznemirava kod ovog čoveka? On je toliko uznemiren da svoju nervozu projektuje kroz dela. Naravno, to i jeste odlika velikog umetnika: da nas natera da osetimo to što on oseća. Dalje? Odsečen je od realnosti. Čini mi se da je bio zatvoren u svojoj konzervi i da je u njoj bio nesrećan. Ali svet koji je upoznao kada je postao slavan, nije bio svet u kom bi on mogao živeti. I u njemu je bio jednako nesrećan. Mislim da je Baskijat bio sasvim svestan da neće dugo živeti, jer je znao da to ne ume da radi dobro. On nije bio za ljude. Bio je za samog sebe. A možda ni za samoga sebe. I to je prelepo i tužno, istovremeno.
 
          A njegova umetnost? To nisu slike, to su košmari. On je živeo u tom svetu. Svaka linija nešto znači. Možete li zamisliti nešto što uznemirava više od toga?
 
          Baskijat je umro mlad, na sreću svih galerista i kolekcionara. Imao je dvadeset i osam godina. Nakon njegove smrti, mnogi ljudi su zaradili mnogo novca. Jer nema ničeg lepšeg od mrtvog umetnika.



Komentari (7)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

edi-va edi-va 20:33 15.03.2009

...

Postoje ljudi koji naprosto ne znaju da žive, bili slavni ili ne.


Ti posedujesh talenat da sa jednom obichnom, jednostavnom rechenicom kazesh sve.
Ne znam za ovog umetnika, ustvari, sad znam, zahvaljujuci ovom tekstu ... ono sto mi se izuzetno dopalo, je sto sam stekla utisak da si ga poznavao.
antonacci antonacci 00:36 16.03.2009

Re: ...

edi-va
Postoje ljudi koji naprosto ne znaju da žive, bili slavni ili ne.


Ti posedujesh talenat da sa jednom obichnom, jednostavnom rechenicom kazesh sve.
Ne znam za ovog umetnika, ustvari, sad znam, zahvaljujuci ovom tekstu ... ono sto mi se izuzetno dopalo, je sto sam stekla utisak da si ga poznavao.


Hvala. (Nikad ne znam kako da primim kompliment, pa je "hvala" jedino sto umem da kazem.) :)

I nisam ga, naravno, poznavao, ali ponekad i sam steknem utisak da jesam. To sve govori dosta o njemu kao umetniku. Govori koliko je to delo autenticno i koliko snazno.
edi-va edi-va 07:34 16.03.2009

Re: ...

Hvala. (Nikad ne znam kako da primim kompliment, pa je "hvala" jedino sto umem da kazem.) :)


Ja ne umem ni to hvala da kazzem, delujue mi uvek nekako bzvz.
mashha mashha 17:49 17.03.2009

antonacci...

iskreno se nadam da će te uredništvo bloga uskoro primetiti jer tvoji tekstovi zaslužuju naslovnu... ja čitam i uživam ali šteta je što tekstovi nisu vidljivi širem krugu ljudi...
Pozdrav
antonacci antonacci 21:08 17.03.2009

Re: antonacci...

mashha
iskreno se nadam da će te uredništvo bloga uskoro primetiti jer tvoji tekstovi zaslužuju naslovnu... ja čitam i uživam ali šteta je što tekstovi nisu vidljivi širem krugu ljudi...
Pozdrav


Ne znam da li zasluzuju, ali bi bilo lepo da se tamo nadju.
vladimir petrovic vladimir petrovic 13:40 18.03.2009

Omaž

Lep omaž (hommage) Baskijatu. (Neću pitati gde se njega seti, jer volim kada se neko seti nekoga na koga ja povremeno mislim).
U nastavku dajem nekoliko tvojih opaski, koje su mi posebno pale za oko:
Lagao bih kada bih rekao da u potpunosti shvatam njegovu umetnost, ali me ona uznemirava i meni je to sasvim dovoljno. Kada kažem uznemirava, mislim to na najbolji mogući način: bacim pogled na Baskijatov rad i obuzme me nekakva anksioznost. Rekao je da svaka linija nešto znači, a na njegovim radovima ima previše linija, previše informacija.

Kažu da umetnost nije potrebno shvatiti da bi se volela. Ponekad je čak i bolje ne insistirati previše na razumevanju.
Zar nije, u običnom životu, najbolje ono stanje kada smo u nekoga zaljubljeni - a ne umemo sebi da objasnimo zašto.
Znao je mnogo toga, ali je njegovo znanje o svemu bilo fragmentarno. Nedorečeno. To je možda i posledica toga što je njegovo obrazovanje u potpunosti proizvoljno: srednju školu nikada nije završio, fakultet ga takođe nije interesovao. Čitao je ono što je želeo da čita, onda kada je želeo da čita i onoliko koliko je želeo da čita.

Njegov život, a time i njegova umetnost, bili su baš takvi zato što je on bio takav kakav je bio (nedorečen, nedovršen).
Možda je Baskijat bio veliki umetnik, ali je to osobina malog deteta.

Ne znam da li se može kvalifikovati kao veliki umetnik, ali bio je umetnička duša, pa time i svojevrstan umetnik. A time i voleko malo dete, kao mnogi drugi umetnici.

Pretpostavljam da je Baskijatova autodestruktivnost bila jedan od važnijih faktora njegovog uspeha, iako se ne usuđujem da to proglasim isključivim razlogom. Ali umetnička scena kao da neprestano vapi za sirotim, izgubljenim, autodestruktivnim umetnicima.

Slažem se da autodestruktivnost može biti faktor uspeha. Zar Bakunjin nije govorio da i "samouništenje predstavlja kreativni čin".
(Uvredljiva je ta glad umetničkog tržišta za uništenim umetničkim životima. Ni Polok ni Baskijat nisu bili klovnovi.)

Nije. Odnosno, ne mora da bude. Zašto bi glad za delima umetnika koji su imali fine, male živote bila normalna? (Ovih dana baš čitam Knjigu o Mikelnadjelu Miloša Crnjanskog; diveći se veličini Mikelnadjela, on donekle ponižava Rafaela, za koga navodi da je"prerano umro zbog suviše čestih koita sa Fornarinom". Drugim rečima, za razliku od Mikelnadjela, Rafael je sve vreme imao ugodan, fini život, sa mnogo jebačina).

Nije mi baš jasno zašto pominješ Poloka u vezi sa Baskijatom.
Veoma je verovatno da Baskijat nikada nije bio potpuno normalan. Na svu sreću nije bio potpuno normalan, jer inače nikada ne bi bio Baskijat

Nikada nije bio normalan? Čemu to pitanje? Pogotovu da ga postavljaš ti koji si nedavno pisao tekst na temu potrebne nenormalnosti, stavljajući to u svoj slučaj, he, he, he... Naravno da Baskijat ne bi bio to što je bio da je bio potpuno normalan, u klasičnom smislu.
Postoje ljudi koji naprosto ne znaju da žive, bili slavni ili ne.

Da, postoje i dobro je što takvi postoje. Srećom ili nesrećom, oni drugi čine mnoštvo, pa nije šteta što mali broj umetnika ne insistira na "običnom, punom življenju".
Jer nema ničeg lepšeg od mrtvog umetnika.

Postoji jedan hrvatski film sa naslovom "Fine, mrtve devojke". Svideo mi se.
Preporuka.
antonacci antonacci 15:23 18.03.2009

Re: Omaž

Korak po korak... :)

vladimir petrovic

Kažu da umetnost nije potrebno shvatiti da bi se volela. Ponekad je čak i bolje ne insistirati previše na razumevanju.
Zar nije, u običnom životu, najbolje ono stanje kada smo u nekoga zaljubljeni - a ne umemo sebi da objasnimo zašto.


To je tacno. I dugo, dugo vremena ja mogu da uzivam u necemu, a da to nesto u potpunosti ne shvatim. Medjutim, u nekom trenutku ta "zaljubljenost" prolazi i ja imam potrebu da sliku ili pesmu ili knjigu rastavim u najsitnije delice i proucim njihovu arhitektoniku.


Slažem se da autodestruktivnost može biti faktor uspeha. Zar Bakunjin nije govorio da i "samouništenje predstavlja kreativni čin".


Samounistenje jeste (tj. moze biti) kreativan cin. Ali meni je bljutavo koriscenje tog "kreativnog cina" u marketinske svrhe.


Nije mi baš jasno zašto pominješ Poloka u vezi sa Baskijatom.


Zato sto je i Polokova popularnost naprasno porasla kada je sleteo s puta. I da je to bilo obicna saobracajna nesreca, verovatno da ne bi bilo toliko zanimljivo. Polok se sistematski samounistavao gotovo ceo svoj zivot. Nije umeo sa ljudima, cesto je delovao autisticno. I kad je umro, na njega je prosiren taj mit o izmucenom umetniku i to je ucinilo pravo cudo: cene njegovih slika su astronomski skocile. (Jedna odlicna knjiga u Poloku koju sam davno citao ima podnaslov: An American Tragedy.)



Naravno da Baskijat ne bi bio to što je bio da je bio potpuno normalan, u klasičnom smislu.


My point exactly. :)

Tek da ponovim da je bezveze biti normalan. :)


Postoji jedan hrvatski film sa naslovom "Fine, mrtve devojke". Svideo mi se.


Ne film. Filmcina.

I meni se veoma dopao.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana