Baskijat (Basquiat) je umro 1988. godine, još nije bio napunio tridesetu. U dvadeset i trećoj je već bio cenjen umetnik, smatran čudom, zaista velikim talentom. Bio je umetnik, ali ona vrsta umetnika koji nastaju rođenjem, ne obrazovanjem. Lagao bih kada bih rekao da u potpunosti shvatam njegovu umetnost, ali me ona uznemirava i meni je to sasvim dovoljno. Kada kažem uznemirava, mislim to na najbolji mogući način: bacim pogled na Baskijatov rad i obuzme me nekakva anksioznost. Rekao je da svaka linija nešto znači, a na njegovim radovima ima previše linija, previše informacija.
Ne znam da li se može ovako govoriti o umetnosti, ali ja ću to ipak učiniti: Baskijatova dela imaju mnogo toga da kažu i zbog toga su nervozna. Dok je slikao, on nije mislio o umetnosti već o životu, i baš zato što je život potpuno sjeban i težak, čak i kad je lagan, umetnost koja nastaje na takav način mora biti nedokučiva i komplikovana do granice šizofrenosti. Iz Baskijata ne izviru ideje već energija, čitava jedna konfuzija slika i reči, istovremeno i komplikovana istorija njegovog nasleđa pomešana sa nečim jedinstvenim, samo njegovim. Nečim što u nedostatku bolje reči nazivamo talentom. Nečim besnim i naivnim istovremeno.
Rođen je u Njujorku, u Bruklinu, jedinom gradu na svetu gde mogu da ga zamislim. Odrastao je, dakle, u gradu u koji su svi odnekud došli, gde se na ulici može svakoga dana čuti sjaset egzotičnih jezika, u gradu koji je melting pot where nothing melted, da citiram Tonija Kušnera. Čitao je na španskom, francuskom i engleskom, o svemu onome što se doticalo njegovog života, a to je pre svega kultura Haitija, odakle je poticao njegov otac i Portorika, odakle mu je bila majka. Znao je mnogo toga, ali je njegovo znanje o svemu bilo fragmentarno. Nedorečeno. To je možda i posledica toga što je njegovo obrazovanje u potpunosti proizvoljno: srednju školu nikada nije završio, fakultet ga takođe nije interesovao. Čitao je ono što je želeo da čita, onda kada je želeo da čita i onoliko koliko je želeo da čita.
Počeo je da stvara još u srednjoj školi. Kao platna su mu tada slušile fasade zgrada. Baskijat i njegovi prijatelji potpisivali su se kao SAMO, što je skraćeno od: same old shit. Njihovi radovi bili su praćeni često veoma eksplicitno sarkastičnim porukama, što će kasnije postati karakteristika i njegovog samostalnog rada. Neki od ovih grafita i danas postoje, neke sam video uživo. Sećam se da me je prijatelj vodio u jednu galeriju u Sohou i zastao je odjednom i kazao mi: to je radio Baskijat, i ja sam im odgovorio - dobro. Sada, kad sam konačno otkrio Baskijata, žao mi je što nisam zastao malo duže, što nisam fotografisao taj zid, što se nisam podrobnije zagledao.
SAMO©... 4 THE SO-CALLED AVANT-GARDE
SAMO© SAVES IDIOTS AND GONZOIDS...
SAMO©... 4
THE INDIRECTLY INVOLVED,
THE EASILY CONVINCED
& THE BAFFLED...
Čega nema u Baskijatovim delima? Nema stvarnog sveta, i zato je meni jako teško da se pronađem u njima. Možda mi zato tako teško pada da ih gledam. Ne znam da li je to posledica njegovog karaktera, nezainteresovanosti za stvarnost, straha od suočavanja sa njom, da li je to zbog suštinskog nerazumevanja onoga što se događalo oko njega. Njegove slike često podsećaju na crteže i zabeleške koje bi srednjoškolci pravili na marginama sveske tokom dosadnog časa geografije. On ne skriva svoje uticaje: gotovo da plagira one umetnike koji mu se dopadaju, međutim, ja u tome ne vidim nekakvu idejnu krađu. Baskijata očara linija, forma, i on je uzme za sebe i to je skoro pa naivno. Poput nekog deteta.