Beograd, Vaseljena i Sve ostalo...

brka_bg RSS / 16.03.2009. u 00:58

Bio sam nedavno u jednom malom gradu u srcu Srbije. Otišao sam na par dana jer mi je bio potreban odmor. Odmor ne toliko od rada, koliko od atmosfere koju osećam ne znam ni sam već koliko dugo u gradu u kome sam rođen i živim ceo svoj dosadašnji život. Odmor od Beograda.

Nisam verovao da ću ikada osetiti takav odnos prema Beogradu. Sve svoje vrednosti uspeo sam da izgradim živeći u njemu i nikada nisam dovodio u pitanje činjenicu da živim u gradu koji ima toliko toga kvalitetnog da pruži, samo ako se prepustiš njegovom duhu i ljudima koji te u njemu okružuju. Ali stvari su počele radikalno da se menjaju…na gore.

Početkom devedesetih, sećam se jedne večeri kad su se završili časovi u poslepodnevnoj smeni, ortak i ja nismo znali šta ćemo da radimo i kako da ubijemo vreme. Setili smo se da Leb i Sol sviraju u Centru Sava i nismo previše razmišljali. Seli smo u tramvaj i otišli na koncert. Te ili sledeće godine (nije toliko ni bitno), glavni događaj pred Novu godinu bio je Đoletov koncert (takođe u Centru Sava). Negde na proleće ‘94. Bajaga je svirao u Domu Sindikata, povodom 10 godina karijere. Stajao je na ulazu i lično dočekivao posetioce. Te iste godine, dobili smo tu čast da posedujemo ključeve od sobe sa razglasom u gimnaziji. Kakvi su to veliki odmori bili uz Čorbu, EKV, Azru…Posle časova znali smo da pikamo basket ili popijemo neko piće u kafani koja, naravno, više ne postoji, sa jednim prilično cool likom, koji je tad bio, još uvek, samo profesor. Danas je mnogo bitnija faca, svima, osim nama koji ga znamo koliki je zaista šmeker bio…

Jednog podneva, tih godina, dok sam išao peške do škole, slučajno sam se mimoišao na ulici sa Milanom Mladenovićem. U tih par sekundi koliko nam se susreo pogled, shvatio sam da su mu sve pesme izašle pravo iz srca. Sledeći put sam prošao pored njega na Novom Groblju. Već tada je bilo jasno da se sve menja.

Pre par godina, u gradu koji sam spomenuo na početku, otišao sam na jednu svadbu. Par meseci posle toga, ženio mi se relativno dobar drugar u Beogradu. Utisak je bio neuporediv. Toliko bahatosti, pijančenja, izigravanja veličine i lečenja kompleksa nisam mogao ni da pretpostavim da može da bude na jednom mestu. Naravno, mislim na beogradsko veselje mladog bračnog para. U “provinciji” sam dočekan kulturno, gosti su znali šta je red i kako da ispoštuju onoga ko ih je pozvao.

Pre par meseci, u sasvim običnom i mirnom lokalu, neki nesrećni konobar je rekao neku nesrećnu reč koja se nije svidela individui koja se u tom momentu tu našla i nastao je pravi fijasko. Gomila pretećih reči, izrečena namerno pojačanim naglaskom “bratskog” naroda, začinjena sa nekoliko izvežbanih udaraca glavom bila je tako normalna za svakoga ko je prisustvovao sceni. Skoro svakog.

Postoji sve manje stvari u ovom gradu koje se mogu nazvati beogradskim a da nemaju negativnu konotaciju. Vrlo malo ljudi, par čudom sačuvanih mesta i previše sećanja na neke ljude i događaje koji su oblikovali beogradsku svest i način života. Ali oni su već davno nestali sa ovih ulica. Odjednom mi se čini da nema ko da ih nasledi. Jedan stih, iz sredine osamdesetih, lepo nas je upozoravao sve ove godine na to…

…I sve je više varvara, a sve je manje Rimljana…

 



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana