Porodice žrtava bombardovanja Televizije Srbije prihvataju javni poziv ministra odbrane g. Dragana Šutanovca, od 14. septembra, da se hitno sastanu ne bi li rešili problem transkripata razgovora natovskog pilota koji je bombardovao Televiziju aprila 1999.
Porodice tvrde, pozivajući se na dokumente, da je u prislušnom vojnom centru u Podgorici, u noći između 22. i 23. aprila 1999, presretnut razgovor sa bazom natovskog pilota koji je upravo krenuo da bombarduje sedište Televizije Srbije. Transkript je iz Podgorice smesta poslat u Beograd: Miloševićev vojni vrh, dakle, unapred je znao da će Televizija biti bombardovana, ali su ljudi svejedno ostavljeni u zgradi.
Porodice žrtava i šest nevladinih organizacija zatražile su od novopostavljenog ministra odbrane g. Šutanovca da objavi sve spise iz predmeta broj 466 iz 2001, u kojima se citiraju pomenuti transkripti, uključujući i službene beleške u okviru tog predmeta.
Umesto toga, Ministarstvo odbrane 13. septembra objavljuje faksimile dva relativno nevažna uvodna spisa u taj predmet, tvrdeći da osim ta dva nikakvi drugi spisi i ne postoje.
Ta poslednja tvrdnja je potpuna neistina. Predmet broj 466 od 2001. sadrži dvadesetak dokumenata, uključujući dve službene beleške nadležnog vojnog tužioca i tri međusobno nezavisne službene beleške obaveštajnih oficira; u svih tih pet beležaka transkript se ili pominje ili se njegovi delovi izričito citiraju. Barem dve od tih pet službenih beležaka nose oznake da moraju da budu trajno arhivirane.
Tvrdnja ministarstva odbrane, da traženi dokumenti o kojima je reč zapravo ne postoje, i dokazivanje te neistine falsifikatima delovodnika, očito otvaraju suštinski važnu temu uništavanja kompromitujućih vojnih dokumenata nakon rušenja Miloševića 5. oktobra 2000.
Uzgred budi rečeno, Ministarstvo odbrane je u četvrtak, 13. septembra 2007, objavilo samo one faksimile iz predmeta 466/01 koje su tom istom ministarstvu dostavile same porodice žtrtava.
U ime porodica,
Žanka Stojanović,
učiteljica u penziji