Najjednostavnije objašnjenje fenomena ratnog zločinca bilo bi da se on rađa, te da je reč o psihički bolesnim ljudima, sužene moći rasuđivanja i niske inteligencije. Međutim, to nije tako. Postoji opsežna naučna elaboracija koja nedvosmisleno ukazuje da se ratni zločinac ne rađa već nastaje, te da se većina ratnih zločinaca može svrstati u normalne ličnosti.
Teologija i filozofija razmatraju zlo kao najopštiju kategoriju i zato nude samo opšte odgovore. Za odgovorom na pitanje: zašto jedan čovek postaje zločinac, a drugi ne, tragaju psihologija i psihijatrija.
Prve teorije o zlu koje su razvile psihologija i psihijatrija temeljile su se na teološkom i filozofskom promišljanju zla, samo što je termin zlo zamenjen terminom agresija, a kasnije je uveden i pojam destruktivnost.
Jedna od prvih celovitih torija koju je razvila psihologija jeste instinktivistička teorija. Njen začetnik bio je Konrad Lorenc. Po njemu agresivno ponašanje proizlazi iz urođenog instinkta, koji traži rasterećenje i čeka povoljnu situaciju da se izrazi. Dakle,filogenetski je programirano.Skiner, osnivač biheviorističke teorije, nasuprot Lorencu, tvrdi da je čovekova agresivnost izazvana uticajem okoline.
Može se reći da prema instinktivističkoj teoriji čovek živi prošlost svoje vrste, a prema biheviorističkoj teoriji čovek živi sadašnjost svog socijalnog okruženja. Reč je, očito o determinizmu koji je dominantan u teološkim učenjima o pragrehu, radikalnom zlu kod Augustina i u filozofiji kod Šelinga i Šopenhauera.
U svakom slučaju, prema instinktivističkoj i biheviorističkoj teoriji, čovekovo ponašanje je uslovljeno i malo, ili, gotovo ništa ne zavisi od njega samoga. U navedenim teorijama, kao i njima sličnim, poput neobihevijoriističke i frustracione teorije, nema jasnijeg odgovora zašto jedan čovek čini, a drugi ne čini zlo.
Prve pomake učinio je Zigmund Frojd u okviru psihoanalitičke teorije.
Za Frojda instinkt, kao somatski ukorenjeni nagon, pokreće čovekovo ponašanje, ali ga striktno ne determiniše. Borba instinkata; u ranim radovima samoodržanja i seksualnog instinkta, a u kasnijim radovima instinkata života i smrti, uz modifikaciju okoline (koja deluje kroz strukturu libida); određuje čovekovo ponašanje kroz svesne, a češće kroz nesvesne procese.
Najveći Frojdov doprinos je upravo u tome što je otkrio nesvesne aspekte uma i energiju koju nesvesno upotrebljava da bi prikrilo nepoželjne strasti. Nesvesne sile su integrisane u čovekovom karakteru. Iz toga proizlazi da karakter determiniše ponašanje, međutim «princip realnosti» nameće kompromis. Do koje će mere ličnost potisnuti svoje stravstvene žudnje ne zavisi samo od faktora u njemu, već i od okruženja.
Posle Prvog svetskog rata Frojdov pristup razmatranju destruktivnosti bitno se menja i on izvore destrukcije vidi u borbi instikta života (eros) i instikta smrti (tanatos). Instikt smrti suprotan instiktu života deluje u smeru vraćanja živog u prvobitno neorgansko stanje. Libido usmerava taj instinkt prema van i on se na okolinu ispoljava kao destrukcija. Ako ne nađe zadovoljenje u vanjskom svetu, zbog stvorenih prepreka, ispoljava se kao samodestruktivnost. Frojd kaže: Izgleda da je zaista neophodno da uništimo neku drugu osobu, da ne bi uništili sebe, da bi se zaštitili od težnje za samouništenjem. Zaista strašno saznanje.
Frojd je došao do tragične alternative: čovek će radije ubijati druge, nego dozvoliti da bude bolestan. U svom odgovoru Ajnštajnu o pitanju Čemu rat, 1933.godine, Frojd priznaje da su čovekovi impulsii instikta smrti bliži prirodi, dakle jači, nego čovekova otpornost prema njima.
Frojd je uočio tri tipa destruktivnosti. Prvi tip su impulsi okrutnosti utemeljeni na instiktima samoočuvanja – reagovanje na stvarnu opasnost i odbrana. Drugi tip su destruktivni impulsi nastali kombinacijom potisnute seksualne požude i instikta smrti, poznatiji kao sadizam. A treći tip Frojd je definisao kao slepo besnilo destruktivnosti praćeno visokom stepenom narcisoidnog uživanja utemeljeno isključivo na instinktu smrti, koje se ispoljava ili kao samodestruktivnost ili kao destruktivnost prema drugima.
Doprinos Eriha Froma razumevanju ljudskog zla, možda je i ponajveći, a ogleda se kako u proširenju
psihoanalitičke teorije i njenog metoda, tako i u filigranskoj analizi i opisu vrsta i tipova destruktivnosti i karekterološkim studijama ličnosti koje je čovečanstvo upamtilo kao najveće zlotvore.From ukupnu ljudsku agresivnost deli na benignu i malignu.
Benigna agresija kod čoveka je odgovor na ugroženost vitalnih intersea, filogenetski je programirana, defanzivna je i teži uklanjanju ugroženosti ili uklanjanju uzroka ugrožavanja.
Maligna agresija ili destruktivnost nije filogenetski programirana, isključiva je karakteristika čoveka. Nije instinkt, ali je ljudski potencijal razvijen u čovekovom karakteru. Karakter je samo ljudski fenomen, životinje ga nemaju. Čovek je uspeo stvoriti odgovarajuću zamenu za izgubljene instinkte i da nije razvio karakter bio bi biološki promašaj.
Frojd i klasični psihoanalitičari su smatrali da se razvoj karaktera završava oko pete godine. From, na osnovu svojih istraživanja, tvrdi da je ta koncpcija neodrživa, jer je mehanicistička i proces življenja, a time i karaktera ne smatra razvojnim sistemom.
Destruktivnost se najčešće ispoljava kao sadizam i nekrofilija i to samo kod onih ljudi u čijem karakternom sistemu ove strasti predstavljaju dominantnu crtu.
Sadizam je strast za posedovanjem apsolutne i neograničene vlasti nad drugim bićima - biti Bog drugom biću transformacijom nemoći u doživljaj svemoći. Pod sadizmom se ne podrazumeva samo seksualni sadizam, iako ime duguje Markizu de Sadu, već daleko češći i rasprostranjeniji oblik mentalnog i daleko opasniji oblik fizičkog sadizma.
Nekrofilija, u karakterološkom smislu, je strasna sklonost svemu što je mrtvo, težnja ka pretvaranju živog u neživo, težnja destrukciji radi nje same.
From navodi da je ponašanje J.V.Staljina školski oblik mentalnog sadizma. On je, od početka revolucije, prvi naredio mučenje političkih zatvorenika, a metode mučenja koje je primenjivala NKVD u vreme Staljina nadmašile su u okrutnosti sve o čemu je carska policija mogla i pomišljati. Iako je i sam izdavao naređenja o vrstama fizičkog mučenja, Staljin je lično uglavnom praktikovao mentalni sadizam. Posebno je uživao da uveri svoje bliske saradnike u naklonost prema njima, što je podrazumevalo njihovu ličnu sigurnost, da bi samo dan ili dva kasnije izdavao naređenje za njihovo hapšenje.
Karakterološka studija Hajnriha Himlera, prema Fromu, je pravi klinički slučaj i odličan primer sadističkog karaktera obogaćenog ekstremnim crtama pokvarenog autoritarnog birokrate.
Na primeru Adolfa Hitlera, kliničkog slučaja nekrofilije, From je na najbolji način demonstrirao svoj metod u mnogome različit od klasične frojdovske psihoanalitičke metode.
U psihobiografskoj studiji Hitlera pokazao je koje su ga pokretačke snage, odnosno koje strasti, motivisale na destrukciju nezabeleženu u novijoj istoriji; i koji su uslovi, unutrašnji i spoljni, odgovorni za razvoj nekrofilije kao dominantne crte u njegovom karakteru.
Najvažnije uticaje na dete vrši karakter roditelja, ali ti uticaji su daleko od simplificističke formule, po kojojoj je loš razvoj deteta proporcionalan okrutnosti roditelja u ranim godinama života. Proučavanje karaktera Hitlerovih roditelja, majke Klare i oca Alojza, pokazali su da su oboje, prema poznatim podacima, bili stabilni, dobronamerni i nedestruktivni ljudi.
Radeći karakterološke studije Hitlera, Himlera, Staljina i sličnih velikih destruktora, From navodi čitave grupe faktora koji dovode do destruktivnosti.
Na individualnom planu to su: konstitucionalne dispozicije ličnosti, idiosinkrazije porodičnog života, izuzetni događaji u životu ličnosti, osećaji nemoći i praznine, stanje psihičke oskudice koja izaziva nedostatak osećanja i hladnu ravnodušnost, a na društvenom planu: nedostatak nezavisnosti, integriteta i produktivnosti, pasivnost i lenjost.
Svi veliki destruktori i zločinci koje je From analizirao imali su u svom karakteru sadističku ili nekrofilnu karakternu crtu kao preovlađujuću, a Hitleri nekrofilnu I narcisoidnu crtu.
From je, također, došao do zaključka da zle, destruktivne osobe najčešće pokazuju ljubazno lice, ljubav za porodicu, decu i životinje i time, kao fasadom, prikrivaju svoju zlu prirodu. Na hiljade sličnih Hitleru žive i danas svoj život prosečnog građanina i opasni su samo u svom užem krugu. Međutim, kada sile destrukcije i mržnje ovladaju na širem društvenom planu, takvi ljudi postaju opasnost za čovečanstvo.
…………………….
Dr Erih From (1900-1980) spada među najznačajnije predstavnike humanizma XX veka. Čvrsta vera u zivot i u čoveka, okosnica je celokupnog Fromovog dela, a izražena je i u Anatomiji ljudske destruktivnosti, knjizi napisanoj na osnovu Fromovih istaživanja ljudskog zla.
Za dva dana, 18. marta, napuniće se dvadeset i devet godina od Fromove smrti. Bio je prijatelj Jugoslavije. Da je živ, možda bi nam pojasnio otkud među nama toliko nagomilanog zla, koje nas je preplavilo u ratovima devedesetih i kakvi su, u stvari, bili oni koji su tolike ratne zločine počinili.