MERA PATRIOTIZMA U SRBIJI DANAS
Umesto šovinistickog laskanja narodnoj taštini, treba oštrom
kritikom proceniti sposobnost, prava i moć svoje države i svoga naroda.
Jovan Cvijić, 1921.[1]
Direktan izliv patriotizma na mozak koji poslednjih nedelja, poput kakvog zlokobnog virusa prenetog iz devedesetih, opseda mnoge glave u Srbiji alarm je za uzbunu svega onog i svih onih koji još uvek veruju u to da Srbija ─ uprkos svemu ─ i dalje može da bude: građanska, uljuđena, pristojna i sređena zemlja.
Šta su i koji su, dakle, nacionalni interesi Srbije danas?
Da li kolektivizujuće predstave naciona kao ujedinjenog ludila koje kao svoje najviše vrednosti umesto čoveka i pojedinca afirmišu amorfno telo nacionalnog kolektiviteta ─ uprkos iskustvu koje imamo ─ još uvek mogu da deluju omamno prosečnom srpskom biraču!?
Da li su svi koji pozivaju na nacionalni konsenzus, i koji nam poslednjih nedelja nude: antizapadnjaštvo, konfrontaciju sa NATO paktom, izolaciju, neonacističke marševe,... uopšte svesni mogućih posledica vlastitih izjava i postupaka?! I da li ih njihova besvesnost čini manje odgovornim tj. može li ih abolirati od štete koju takvim činjenjem nanose?! Da li više nego mlake reakcije vlasti (ili pak izostanak reakcija) znače prećutno solidarisanje s ludilom u naletu?!
Granice slobode su granice odgovornosti ─ a krajnja instanca svega, naravno, jeste vlastita savest: odgovorni ljudi, odgovaraju (i snose posledice) za vlastite postupke! Baš kao što je i svaki čovek odgovoran za način na koji se nad njime vlada!... Smisao političke odgovornosti jeste upravo u tome što ona nikome ne dopušta uzmak![2]
Zato je neophodno reći jasno i glasno: pojedinac mora da bude ispred društva, građanin je ispred nacije, ljudski život ispred svake mitomanije!
Patriotizam = individualizam!