Autor: Rodoljub Šabić
„Svako ima pravo da mu se informacija od javnog značaja učini dostupnom tako što će mu se omogućiti uvid u dokument koji sadrži informaciju od javnog značaja, pravo na kopiju tog dokumenta, kao i pravo da mu se, na zahtev, kopija dokumenta uputi poštom, faksom, elektronskom poštom ili na drugi način."
Tako stoji u st. 2 člana 5. Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja. I u st. 2 člana 51 Ustava stoji slično - „Svako ima pravo na pristup podacima koji su u posedu državnih organa i organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, u skladu sa zakonom."
Polazeći od navedenog M.S. iz Kragujevca nedavno je pokušao da sazna koliko je koštala oprema za izradu novih biometrijskih dokumenata, kao i to na koji način se formira cena koju građani moraju da plate da bi dobili te nove, biometrijske dokumente.
Tražene informacije nije dobio uz obrazloženje da su „službena tajna" jer su „strogo poverljive". Na pitanje zašto su strogo poverljive dobio je odgovor da je to tako predviđeno Pravilnikom o službenoj i državnoj tajni i načinu izdavanja i oslobađanja od čuvanja službene i državne tajne. Na pitanje gde može da vidi pomenuti Pravilnik dobio je odgovor da ne može da ga vidi, da je i sam Pravilnik „strogo poverljiv".
Član 9. Zakona o slobodnom pristupu informacijama zaista ostavlja mogućnost da se tražiocu informacije uskrati ostvarivanje prava ako je reč o informaciji ili dokumentu koji su označeni kao državna, službena, poslovna ili druga tajna, ali ne automatski, već uz dodatni uslov, da se radi o informacijama „zbog čijeg bi odavanja mogle nastupiti teške pravne ili druge posledice po interese zaštićene zakonom koji pretežu nad interesom za pristup informaciji".
I zato se M.S. nije pomirio sa „strogo poverljivim" obrazloženjem i podneo je žalbu meni, zapravo Povereniku za informacije od javnog značaja.
Ono što on nije mogao da vidi, ja sam kao Poverenik, po njegovoj žalbi morao da vidim. I to me dovelo u priliku da se sretnem sa dinosaurusom. Upoznavanje sa sadržinom „opšteg pravnog akta", pod gore citiranim imenom od 17 reči, neminovno me je asociralo na tog velikog, nezgrapnog i trapavog, u savremene uslove neuklopivog prepotopskog stvora. Ta sadržina je, najblaže rečeno, krajnje „zanimljiva". Ustvari jedina njena prepoznatljiva vrednost je - muzejska. Pravilnik je donet pre više od 32 godine, daleke 1976., godinama pre smrti J.B. Tita. Sadržina Pravilnika zato neminovno evocira uspomene na neke već odavno zaboravljene stvari, počev od „našeg socijalističkog samoupravnog društva" pa na dalje. Završna odredba Pravilnika naročito je „interesantna" jer predviđa da se on „neće objavljivati u Službenom glasniku Socijalističke Republike Srbije".
Neshvatljivo je da se danas i ovde primenjuje ovaj i ovakav „Pravilnik" i da po nečijem mišljenju on može i sme biti prepreka za ostvarivanje prava građana. Zar naš Ustav ne jemči, u skladu sa zakonom, pravo građana na slobodan pristup informacijama i dokumentima u posedu vlasti? Zar, po Ustavu, objavljivanje propisa nije bitan, prethodni uslov za njihovo važenje i primenu? Apsurd da se „prepotopski" Pravilnik, i pored nespornih odgovora na ova pitanja, ipak primenjuje govori o jednom suficitu i jednom deficitu. Ni jedan od njih ne bi se smeo potcenjivati, a na žalost potcenjuju se oba. Imamo suficit sejanja nerealnog optimizma i iluzija o „visokim administrativnim kapacitetima" i „velikim rezultatima" na polju unapređenja ljudskih prava i sloboda. I imamo deficit upornog i konkretnog rada na stvarnom usvajanju afirmisanih standarda demokratskog sveta i osposobljavanju naše uprave da obezbedi ostvarivanje tih standarda. A prvi korak ka uspostavljanju nekakvog balansa je da se nešto učini nespornim. Npr. to da se ljudska prava i kad je to uopšte dopušteno, mogu ograničavati samo iz razloga predviđenim zakonom, samo kad je neophodno i samo u meri koja je neophodna. A tajnim propisima baš nikad i nikako.