Literatura

Mišima i ja, čemu? (III)

vladimir petrovic RSS / 20.03.2009. u 15:43

              Dobro  je  napustiti  život  kad  sve  imaš, kad  si srećan materijalno i duhovno, i ništa ti nije potrebno (Plutarh -  Πλούταρχος)

Opet nova žrtva, i opet je sudska medicina došla do zaključka da je reč o ludaku! Jer ti doktori nikako ne mogu da pretpostave da je čovek u stanju da se i pri zdravom razumu odluči na samoubistvo... Tu je uzrok realizam, a ne ludilo (F. M. Dostojevski - Ф. М. Достое́вский)

            Jukio Mišima je završio svoj život po uzoru grčkih klasika: umro je kao slobodan čovek, a to znači na način i u vreme kako je on lično to hteo. Naime, smrt nije došla njemu, on joj je svesno (čak i rado) pošao u susret, onda kada je bio u punoj fizičkoj i stvaralačkoj snazi, u svojoj 45. godini.  

            Makoliko to nekima može izgledati kontradiktorno, Mišima je duboko verovao u život, i zato je bio spreman da ga se odrekne, shodno tzv. teoriji svesnog žrtvovanja; naime, on kao da je znao za reči Oldosa Hakslija (Aldous Huxley): «Ko bi da spase svoj život, mora ga izgubiti; to je, zaista verovanje u život; njegova vera je toliko jaka da je spreman da izgubi život, u uverenju da će steći nov i bolji».

            Mišima je od onih jakih ljudi koji do kraja ostaju odani svojoj - jakoj ideji, a ideja samoubistva se sigurno može takvom okarakterisati. Jer, ona je svakako proizvod snažne volje. S tim u vezi, u pravu je Artur Šopenhauer (Arthur Schopenhauer) kada kaže da je samoubistvo daleko od toga da bude negacija volje, ono je pre izraz  snažne afirmacije volje. Takav je slučaj Mišimin. Naime, on je još rano u svom životu saznao da onaj ko nema razloga da umre, nema razloga - ni da živi. Drugim rečima, čovek ne živi istinski sve dok mu ne postane potpuno nevažno da li će živeti ili umreti.Tek kada je spreman da izgubi sopstveni život - tada ga istinski živi.

            Za neke ljude postoje stvari koje su neizbežne, od kojih se ne mogu sakriti, pesnički rečeno, «ni na vrhu najviše planine, ni na dnu najdubljeg mora» - a za Mišimu je to bilo samoubistvo.    

            Da li je Mišimino samubistvo bilo čudan i neobjašnjiv ćef? Mislim da nije. Ja sam pre sklon da verujem da se njegovo samoubistvo može videti kao ostvarena umetnost. Čini mi se da je njegov slučaj tipičan primer onoga što je Alber Kami (Albert Camus) imao u vidu kada je rekao: «Samoubistvo se priprema u tišini srca, kao veliko umetničko delo». Mišima je upravo tako postupio, svoju smrt pripremao je studiozno, u potaji, radeći taj posao pažljivo i precizno, kao kakva usedelica, jer je porodicu bio potpuno isključio iz toga. On se, dakle, istinski trudio da svoj odlazak iz života pripremi kao veliko umetničko delo, ma šta to moglo da znači. Činilo mu se da mu je, posle svega što je postigao u životu, preostajalo još samo to grandiozno delo - samovoljna smrt. Kao da je osećao da onaj ko se istinski opredeli da živi umetnički život, treba da doživi i umetničku smrt, makoliko to bila  l'art macabre, kako bi bio zaista kompletan umetnik.

            Verujem da je trenutak vršenja samoubistva (Japanci koriste dva izraza: sepuku i hara-kiri) bio najuzvišeniji trenutak njegovog kompleksnog bića - tada je bio najbliži samom sebi. S druge strane, čovek je slobodan da razume ili ne razume Mišimino samoubistvo, kao što ne razume baš sva velika dela koja dolaze od velikih ljudi (a kaže se da neretko čovek velikog uma biva pomalo i - šizofrenik).

            Ceo Mišimin život, svojevrsna povesnica muškosti, istkan romantičnim zanosima i jakom odlučnošću, tekao je ka savršenoj smrti, smrti koju je njegov um prihvatio i vodio prema njenom uspešnom izvršenju, shodno japanskoj tradiciji; naime, mnoge knjige o samurajima i bušidu (bušido, kao kodeks časti i ponašanja samuraja, zahteva da ‘Ratnik stalno ima na umu sliku sopstvene smrti i da se domogne prve prilike da umre'), kao i Hagakure ('Onaj koji  je  samuraj mora pre svega da konstantno ima na umu  činjenicu  da mora da umre'), poručuju jasno, uostalom, da nije tako teško umreti, odnosno ubiti se. Imponuje ta njegova strastvena želja da ide do kraja sebe samoga. Stoga čvrsto verujem da je on u taj poslednji korak ka smrti krenuo - sa nepoljuljanom odlučnošću i čak sa zadovoljstvom. Viva la muerte!

            A opet, ubedjujem sebe da ne smemo sve u vezi sa Mišiminim samoubistvom previše shvatati razumom, već nekom vrstom paskalovske iracionalne intuicije, koja treba da nam pomogne da u Mišimi samome posebno otkrijemo ono «sveto», ono uzvišeno koje ga je vodilo napred, napred ka ništavilu. Makoliko se može shvatiti da se to uzvišeno graničilo sa - ludošću! U svakom slučaju, da parafraziram Svetlanu Velmar-Janković, shvatam da Mišiminom samoubistvu ne sme prilaziti onaj ko je nevin zbog neukosti, jer on mnogo razumeti neće.

            Pokušavam da uprošćeno shvatim njegove poslednje časove. Osećajući jaku potrebu da ode sa ovoga sveta, on se već neko duže vreme nalazio na kapiji smrti (Atrium mortis). I onda je taj veliki dan došao. Nasmešio se sebi kada se ujutru probudio i veselo krenuo u kupatilo da se obrije. Dva puta se obrijao, jer je želeo da lepo izgleda. A još prethodne večeri, gledao je svoju divnu i stamenu suprugu Joko i razdraganu, prelepu dečicu u kući (kćerka Noriko ima 11, sin Ičiro 9 godina). Posetio je i svoju majku i dugo je posmatrao nežno, majku koju je do smrti mnogo voleo. Opraštao se od njih svih pojedinačno, u tišini, bez izgovorenih reči. Reči, čemu?

            I kao što je španski slikar Goja (Francisco Goya), slikajući grozne scene ratnih zverstava, ispod jedne ispisao reči: No se puede saber porque (Ne može se znati zašto), tako se nikada neće, makoliko to mi pokušavali, potpuno shvatiti zašto je veliki Mišima uradio sa svojim izvanrednim krajem to što je uradio.                                                      

            Ljudi koji su ga bolje poznavali kažu da se on četiri-pet godina municiozno pripremao za smrt. Naravno, radili su to i mnogi drugi umetnici-samoubice, neki kraće neki duže, neki veštije neki trapavije. Ali u Mišiminim pisanim tekstovima (ako ostavimo po strani «čitanje izmedju redova») to se nije moglo izravno naslutiti, jer oni, makoliko to čudno izgledalo, uglavnom govore o njegovom čvrstom opredeljenju za sam život. On nije unapred pisao o svojoj sahrani, kao što je, na primer, činila Marina Cvetajeva (Мари́на Ива́новна Цвета́ева), ruska pesnikinja-samoubica:

«Poći ću ulicama napuštene Moskve,

i poći ćete vi za mnom,

i mnogi će uz put zaostati;

i prvi grumen zemlje udariće u poklopac sanduka,

i najzad će biti dozvoljen egoistički, usamljeni san....

Oprosti, Gospode, umrloj gospodji Marini,

koja je propala od oholosti... «.

            Ako je gospodja Marina Cvetajeva propala od oholosti, kako sama kaže, čini mi se da je umnogome takav slučaj i sa gospodinom Jukijom Mišimom. Pada mi na pamet da je F. M. Dostojevski negde zapisao «da uzrok samoubilačkog greha leži u gordosti, te da spas od demona samoubistva može biti samo jedan - pobeda nad gordošću». Ali to je za one koji hoće da budu spaseni, u koje Mišima nije spadao!

            Kod njega je, kao što je poznato, uvek postojala neka fiksacija koju obično poseduju inteligentne i po mnogo čemu drukčije osobe; u početku to je lepota (zar se ne kaže da «imati razvijen smisao za lepo znači biti nesrećan»?), kako u opštem smislu tako i u specifičnom - kroz muškost; a zatim, stalno i do kraja, to je - smrt. Muška smrt! Naravno, neizbežni eros je sve vreme bio itekako prisutan, kao medjusastojak, čak bi se moglo reći kao nuzproizvod traganja za smrću, jer se kaže da lepota proizvodi eros, a eros vodi - tanatosu (smrti), pošto preveliko uživanje u lepoti (kao i u erosu) nije moguće za dugo; uostalom, smrt u takvim situacijama zato i postoji - da izvrši potrebno okončanje.

            Uostalom, i njegovo preobilje u pisanju (i u stvaranju uopšte) moralo je za posledicu imati rano okončanje, jer on nije mogao toliko izgarati i dozvoliti sebi da živi vek od, recimo, 85. ili 90. godina. To je verovatno jedan od razloga zašto je otišao u 45. godini.

           

Neko mi je nedavno ispričao za jedan običaj u staroj Srbiji - da se nad poginulim ratnikom ne plače. Tako meni, dok ovo pišem, ne može nijedna suza iz oka da kane nad umrlim Mišimom. Jer, on je umro kao čovek koji je sebe video kao stalnog ratnika-samuraja u poratnom Japanu, koji hrabro gine kada vidi da ne može više da utiče na ljude i stvari oko sebe, kao ni da dalje uskladjuje svoja htenja i mogućnosti. Ujedno, baš tim činom pravi poslednji upečatljiv i nezaboravan utisak. Ko ne može da shvati, neka ne shvata.

             Evo nekih konsideracija za bolje sagledavanje slike opšte situacije koja je vodila samookončanju Mišiminom:

            U njegovoj porodici nije bilo duševnih bolesnika, alkoholičara, narkomana niti bilo kog oblika defektnog ponašanja; dakle, on nije vukao poreklo iz nefunkcionalne i razorene porodice, odnosno iz porodice gde je već bilo samoubica. Kod njega nemamo slučaj spora izmedju čoveka umornog od nesreća i njegove sopstvene duše. Nema ni zasićenosti životom (taedium vitae). On je bio daleko od toga da bude čovek čije su telo rastrzali bolesni živci, a još manje da u smrti vidi izlaz iz nekakve naizgled bezizlazne situacije, kao čovek koji je u kladionici prokockao celu svoju imovinu pa pao u dubok očaj, ili neko ko iznenadno otkrije da je neizlečivo bolestan. Za njega, dakle, samoubistvo nikako nije «dostojan izlaz iz nedostojne situacije». On nije bio ni, kako bi to rekao F. M. Dostojevski, agnec koje je suviše nemoćno da se suprostavi svojim mučiteljima. A nije njegovo samoubistvo bilo ni jedno od tzv. apsurdnih samoubistava, kao slučaj Kirilova u «Zlim dusima», koji je tražio «potpunu istinu po pitanju da li ima smisla živeti u ovakvom svetu kakav objektivno postoji, koji zapravo život čini besmislenim», kako se to obično tumači. Bio je i daleko od toga da bude sumoran, nedruževan i nesrećan čovek, kakvim se često zamišljaju samoubice. On nije bio ni od onih ljudi, kakvih naročito ima medju mladjima, koji vrše samoubistvo kada osete da u njihovim životima nema krupnih i važnih dogadjanja. U Mišiminom životu bilo je i krupnih i važnih dogadjaja, pa ipak, a možda baš zato, rešio je da se ubije. Još manje je u njemu reagovao «čovek koji se obesio za - inat selu». Kada se veoma približio dan u kome će izvršiti samoubistvo, nije pokazivao nervnu napetost koja ruši zdravlje, donosi nesanicu, stalni umor. On je suvereno vladao sobom, znao je šta radi. Vodio je normalan porodičan život, a istovremeno se družio, samo za svoju dušu, sa lepuškastim Moritom, kadetom iz «Društva štita», s kojim će poći u smrt (mladjani Morita je trebalo da ima izuzetnu čast da Mišimi sabljom odrubi glavu nakon što on izvrši rasporivanje stomaka, pa zatim da sam sebe ubije); nešto kasnije, povremeno se vidja i sa još trojicom «svojih kadeta», koji će imati čast da prisustvuju njegovom zadnjem, spektakularnom činu.

            Da li je Mišimu možda mučio nekakav sotona? Svakako da jeste, premda sotona manje-više muči i druge velike ljude, pa se oni uglavnom ne ubijaju. Njegov sotona je, ipak, bio drukčiji; borba Mišimina sa njim je teža nego što je to slučaj kod većine  drugih. Bio je daleko i od slabašnog Šopena (Chopin), tog genijalnog muzičara koga je voleo i rado slušao, za koga su priča «da je umirao celog života». Just the opposite, Mišima je jaka ličnost i uživao je svaki trenutak svog življenja da bi onda neočekivano, a opet očekivano, dokrajčio svoj život u visokom stilu.

            A spreman sam da verujem da nisu (bar ne potpuno) u pravu ni oni koji uopšteno objašnjavaju Mišimino samoubistvo kao egzibicionističku i političku manifestaciju.

            Priča se da se Mišimin zemljak i kolega po profesiji Rjunosuke Akutogava (Ryunosuke Akutogawa) čitavog svog života plašio dveju stvari - ludila (pošto je njegova majka bila duševni bolesnik) i stvaralačke nemoći. Mišima nije bio u takvoj situaciji, daleko od toga da se plašio ludila, premda je ova druga mogućnost (dolazak stvaralačke nemoći) diskutabilna. Ipak, ja sam na strani onih koji veruju da se za njega, velikog književnog stvaraoca, ne može reći da ga je bio uhvatio strah od «stvaralačke iscprljenosti», da je, kao neki drugi umetnici u istoriji, «prestao da stvara i umro onda kada kreativni izraz više nije nalazio  svoj  put;jednostavno se - ugasio». Nasuprot, Mišima se ubija kada je u usponu književne snage, i radi «kao mašina». (Naravno, ako bismo hteli da filozofiramo malo na tu temu, mogli bismo reći da svaki pravi stvaralac nailazi na granice, i to na granice svog rodjenoga metoda. Preći ih - ne može. Zapravo, ako pokuša da ih predje preti mu - ludilo. Otuda veliki strah u njemu. Da li je tog straha bilo u Mišimi? Teško je to proceniti, ali ako ga je u manjoj meri i bilo, siguran sam da on nije pošao u smrt - samo zbog toga). A kada sam već pomenuo Akutagavu, za razliku od njega koji je pribegao «ženskom» načinu odlaženja iz života (uzimanje smrtonosne doze veronala), Mišima je ludački bio opsednut najmuškijim, kako on veruje, načinom odlaženja: da raspori mačem svoj stomak i sebi prospe utrobu, da bi mu potom, neko njemu blizak, sabljom muževno odrubio glavu.

            Da ponovim da se Mišimina hrabrost da se ubije nije rodila ni iz očajanja, koje je umnogome svojstveno ljudima koji su propali u životu; njegova hrabrost je došla iz jake volje, a to su dve različite stvari; da čovek padne u očajanje, nije potreban nikakav poseban napor, a da ima jaku volju, mnogo mora da radi sa samim sobom, jer je to težak posao.

            Dragocenu misao o samoubistvu Mišima je počeo nositi sa sobom veoma rano i nje više nije bilo moguće da je se oslobodi. Čak i da su se dogodile promene koje je on priželjkivao i tražio na nivou japanskog društva, on bi se opet ubio, jer je deep inside znao da mora - da se ubije. Izgleda da je on bio od onih retkih ljudi na koje bliskost smrti deluje oplemenjujuće.

            Mišima se nije pitao da li ima smisla životu oduzimati svaki smisao, praviti ga uzaludnim, nepotrebnim. On je zapravo smatrao besmislenim da čovek svoj život prvo učini uzaludnim i nepotrebnim pa da se tek onda, kao gubitnik, ubije. Čemu onda? Nasuprot tome, čovek treba da se ubije onda kada učini sve da njegov život postane egzemplarno umetničko delo, kako na duhovnom tako i na telesnom planu. Kada je najkreativniji i najzdraviji. Jer, on je svoj sveukupni život učinio toliko bogatim i punim da je pred tom punoćom shvatio da ništavilo smrti ništa ne znači.

            On zna i da kriminalci, kao i nevaljali i ništavni ljudi, ne dižu ruke na sebe.

            Iako je Mišima imao urodjeni smisao za teatralnost, ne mogu da poverujem ni da se u njegovom slučaju radilo o onome što Alberto Moravija, u svom delu «1934», naziva «ubijanjem iz estetskih razloga, a ne iz očajanja», s tim što se  pod estetskim razlozima, kako ja razumem, prvenstveno podrazumeva teatralnost onoga ko hoće da odglumi odredjenu ulogu do kraja. Mišima zna da svaka akcija ima svoj razlog i cilj. On zna šta radi, a ostalom svetu ostavlja da ga razume kako mu je volja, pa i da ga (eventualno) pogrešno shvati.

            Na kraju, Mišimino samoubistvo je daleko i od toga da bude ono što je Andre Žid (Gide) video kao «bezrazložni čin» (l‘acte gratuit), jer je u njegovom slučaju to baš obrnuto: čin s razlogom. Velikim razlogom.   

            Pa zašto se onda Jukio Mišima ubio?

            Dok ovo pišem slušam jednu staru pesmicu američke rok-grupe «Velvets», sa rečima: "He was really saying something". To me tera da pomislim da je Mišima «stvarno hteo nešto da kaže» sa svojim izvanrednim krajem. Sigurno je u pitanju bilo nešto više od objašnjenja koje ponekad čujemo da je Mišima izvršio samoubistvo kao svoj omaž (hommage) samurajskom kodeksu, sa kojim se toliko bavio.

            Da li je njegova životna tuga, koja će kulminirati samoubistvom, izazvana nemogućnošću da imaginarni život učini stvarnim? Ne verujem. Mišima je svestan da se ljudsko savršenstvo sreće samo u poeziji, koja se ne može dovoditi u vezu sa mogućnostima stvarnog života.

            Drago mi što vidim da on nije od onih ljudi koje duboko zbunjuje neka mala protivurečnost u njihovim sopstvenim životima, a čini mi se i da nije ni od ljudi kojima je lična sreća milija od svega na svetu. Stoga žele da žive po svaku cenu.

            Ta njegova hrabrost bila je potpuno dorasla njegovom delovanju, jer on nije ni za trenutak oklevao kada je krenuo da se ubije na izuzetno tragičan način; pritom moramo biti svesni (uz poneko ponavljanje) da sva samoubistva nisu ista; naime, nije isto progutati pregršt tableta za spavanje pa otići u krevet sa željom da zaspiš i da se više ne probudiš i surovo rasecanje svog abdomena mačem oštrim kao brijač, uz naručivanje da ti neko najbliži potom odrubi glavu sabljom, sa jednim jedinim udarcem.

            Sam Mišima je jednom rekao: «Ako tako visoko procenjujemo dignitet života, kako možemo da ne vrednujemo isto tako visoko dignitet smrti? Nijedna smrt nije uzaludna». Dakle, smrt je dostojanstvena u meri koliko je  to i sam život.

            U svetlu ove izjave, a i šire, naravno, mnogi (uključujući i mene) nastoje da se pozabave Mišiminim krajem, lepotom i tragičnošću tog dogadjaja, ako u dobrovoljnoj smrti uopšte može biti tragike. A lepote i uzvišenosti svakako ima. Naime, ubedjen da je smrt važan čin u životu, Mišima je s pravom smatrao da ona mora imati lep oblik.

            Ali za to što je njemu bilo lepo mnoge druge samoubice, makoliko težile lepoti, naprosto ne bi imale snage. Jer Mišima je bio do ludosti hrabar. Kako bi rekli Englezi: «He had balls to disembowel himself». Imao je, dakle, petlju da raspori  samog sebe.

            I još nešto. Odavno već shvatam da me privlači Mišimina naglašena posvećenost njemu samome. Kroz Mišimu ne samo da volim ljude koji znaju  ko su, i znaju kako da žive, već volim i one koji znaju - i da se ubiju, jer su to jedni isti ljudi. Samo oni koji umeju istinski da žive umeju i da se ubiju; drugim rečima, oni koji ne znaju šta je pravi život užasno se boje smrti - jadne im duše! Stoga, ponovo kažem, da imam utisak da je Mišima baš u trenutku izvršenja samoubistva bio najbliži sebi samom. A to je veliko ovozemaljsko dostignuće jednog čoveka, ma kako se to moglo tumačiti.

            Na kraju, evo kako je vrsna spisateljica Margerita Jursenar (Marguerite Yourcenar), u svom eseju «Mišima ili vizija praznine», opisala dan u kome je Mišima izvršio samoubistvo:

            «Sve je posve spremno. Sepuku će biti 25. novembra 1970. godine, dan za koji je izdavaču obećana završna knjiga tetralogije. Ma koliko bio ponet akcijom, Mišima i dalje reguliše svoj život svojim obavezama pisca; hvali se da nikada nije propustio da rukopis preda fiksiranog datuma. Sve je predvidjeno, čak, znak vrhunske kurtoazije prema pomoćnicima, ili vrhunske želje da telu do kraja sačuva njegov dignitet, i tamponi vate koji će poslužiti za sprečavanje pražnjenja creva u toku trzaja agonije. Mišima je večerao 24. novembra u restoranu sa svoja četiri sledbenika, zatim se povlači kao i svake noći da radi, završava svoj rukopis ili mu dodaje poslednje retuše, potpisuje ga, stavlja ga u koverat koje će činovnik izdavača doći da preuzme u toku narednog jutra. Dolaskom dana, on se tušira, brije se natenane, oblači svoju uniformu ‘Društva štita' preko belih pamučnih gaćica i na golu kožu. Svakodnevni pokreti, ali koji poprimaju solemnitet onoga što se više neće ponavljati. Pre nego što napusti svoju radnu sobu, na stolu ostavlja komadić papira: ‘Ljudski život je kratak, ali ja bih hteo uvek da živim'. Rečenica je karakteristična za sva bića koja su dovoljno vatrena da bi bila i nezasita. Kad o tome dobro promislimo, ne postoji kontradikcija izmedju činjenice da je tih nekoliko reči napisano u zoru, i činjenice da će čovek koji ih je napisao biti mrtav pre kraja jutra.

            Ostavlja svoj rukopis na uočljivom mestu na stolu predvorja. Četiri člana ‘Društva štita' čekaju ga u novom automobilu koji je Morita kupio; Mišima nosi svoju kožnu tašnu u kojoj se nalazi dragoceni mač iz XVII veka, jedan od najdražih mu predmeta; u tašni je i bodež. Usput prolaze pored škole u kojoj se u tom trenutku nalazi starije od dvoje piščeve dece, jedanaestogodišnja kćerka Noriko. ‘U ovom bi se trenutku u filmu čula sentimentalna muzika', šali se Mišima. Dokaz neosećajnosti? Možda obratno. Ponekad je lakše šaliti se na račun nečega što nam je pri srcu nego to uopšte i ne spominjati. Nesumnjivo se i smeje, onim kratkim i bučnim smehom koji mu se pripisuje, a koji je beleg onih koji se ne smeju celim srcem. A onda, petorica muškaraca pevaju.

            Evo ih sada na mestu svog odredišta, u zgradi Ministarstva za nacionalnu odbranu. Taj čovek koji će za dva sata biti mrtav, i koji, u svakom slučaju ima nameru da to bude, ima, medjutim, jednu poslednju želju; da se obrati vojnicima, da u njihovom prisustvu napadne kobno stanje u koje je, po njemu, zemlja zapala. Zar taj pisac koji je konstatovao gubitak ukusa reči veruje da će reč imati veću snagu? On bez sumnje želi da uveća prilike iznošenja motiva svoje smrti, kako se ne bi pokušalo kasnije da se zakamufliraju ili poreknu. Dva pisma napisana novinarima koje je molio da se nadju na licu mesta u tom trenutku, ne navodeći im, uostalom, radi čega, pokazuju da se on bojao, s pravom, dakako, te vrste posmrtnog šminkanja. Možda isto tako, pošto je uspeo da nešto od svog žara prenese i na pripadnike ‘Društva štita', veruje u mogućnost da tako što postigne i u slučaju onih nekoliko stotinu vojnika  tu smeštenih. Ali samo general vrhovni zapovednik može mu dati potrebnu dozvolu. Zakazan je sastanak, pod izgovorom da će doneti komandantu na divljenje lepi mač sa potpisom slavnog oružara. Mišima objašnjava prisustvo uniformisanih kadeta izvesnim grupnim skupom na koji treba da ide. Dok se general divi tananim obeležjima, gotovo neprimetnim, kojima je izrezbaren sjajni čelik, dvojica članova vežu mu ruke i noge za fotelju. Dva druga i sam Mišima žure da zaključaju ili blokiraju vrata. Zaverenici pregovaraju sa spoljnim svetom. Mišima zahteva zbor vojnika kojima će se obratiti sa balkona. General će biti ubijen ako se odbije. Smatra se pametnijim da se pristane, ali u toku pokušaja otpora, koji je došao prekasno, Mišima i Morita, koji su još uvek držali odškrinuta vrata, ranjavaju sedmoricu vojnika. Teroristički postupci, utoliko više omrznuti za nas jer smo ih prečesto gledali u upotrebi, pomalo svuda, u toku deset godina koje nas dele od tog incidenta. Ali Mišimi je stalo da do kraja iskoristi svoju šansu.

            Dole se postrojavaju jedinice, otprilike osam stotina ljudi nezadovoljnih što su otrgnuti iz svog rutinskog rada ili iz svoje dokolice zbog tog neočekivanog kulučenja. General strpljivo čeka. Mišima otvara prozorska vrata, izlazi na balkon, skače, kao dobar atleta, na balkonsko stubište: ‘Svedoci smo kako se Japan zaludjuje prosperitetom i sunovraćuje u duhovno ništavilo... Mi ćemo mu vratiti njegov lik i umreti čineći to. Je li moguće da vam je stalo samo do življenja, prihvatajući svet u kojem je duh mrtav? ... Vojska brani onaj isti sporazum (Japansko-američki sporazum, obnovljen godinu dana ranije) koji joj odriče pravo postojanja... 21. oktobra 1969. godine trebalo je da vojska preuzme vlast i da zahteva reviziju Ustava... Naše su fundamentalne vrednosti, kao Japanaca, u opasnosti.... Car nema više svoje pravo mesto u Japanu...'                                       

            Psovke, ružne reči penju se prema njemu. Poslednje fotografije ga prikazuju stisnute pesnice, otvorenih usta, sa onom ružnoćom svojstvenom čoveku koji se dere ili  urla, što je igra fizionomije koja pre svega svedoči o beznadežnom naporu da bude saslušan, ali koja i nužno podseća na slike diktatora ili demagoga, s koga god kraja dolazili, koji su nam u poslednjih pola veka zagorčavali život. Jedan od zvukova modernog sveta uskoro se pridružuje uzvicima neodobravanja; helikopter koji behu pozvali, kruži iznad dvorišta, prekrivajući sve hukom svoje elise.

            Drugim skokom, Mišima je opet na balkonu: otvara prozorska vrata u pratnji Morite koji je na razvijenoj zastavi nosio iste proteste i isti zahteve, seda na patos, metar udaljen od generala, i obavlja tačku po tačku, savršenom samokontrolom, pokrete koje beše izvodio u ulozi poručnika Takejame (iz njegove novele «Patriotizam»). Da li užasni bol beše onakav kakvim ga je predvidjao i kojem je pokušavao da se privikne dok je izigravao smrt? Beše tražio od Morite da ga ne prepusti predugo mukama. Mladić zamahuje sabljom, ali mu suze zamagljuju oči i ruke mu drhte. Uspeva da umirućem zada samo dve ili tri užasne posekotine po zatiljku i ramenima. ‘Daj!' Furu-Koga uzima spretno mač i jednim udarcem čini ono što treba. U medjuvremenu, Morita je takodje seo na tle, ali mu nedostaje snaga da bi sebi mogao zadati, uz pomoć bodeža koji je uzet iz Mišimine ruke, išta drugo do duboku ogrebotinu. Slučaj je predvidjen u samurajskom kodeksu: premladom ili prestarom samoubici, onom koji je preslab ili suviše van sebe da bi mogao kako valja obaviti posao, morala je biti smesta odrubljena glava. ‘Hajde!' Što Furu-Koga i uradi.    

            General se saginje koliko mu dozvoljavaju vezovi i tiho izgovara budističku molitvu Namu Amida Butsu! Taj general od koga nismo ništa očekivali ponaša se veoma prikladno pred stravičnom i nepredvidjenom dramom čiji je svedok. ‘Ne nastavljajte tu klanicu; nepotrebno je'. Trojica mladića odgovaraju uglas da su obećali da se neće ubiti. ‘Isplačite se do mile volje, ali se suzdržite kad se otvore vrata'. Donekle suv prekor, ali koji je više vredeo, pri takvim grcajima, od brutalne naredbe da ne plaču. ‘Prekrijte uljudno ta tela'. Mladići prekrivaju donji deo tela tunikom uniforme, i podižu, i dalje plačući, dve odsečene glave. I konačno, pitanje koje se podrazumeva od strane jednog zapovednika: ‘Zar ćete dopustiti da me moji potčinjeni vide ovako vezanog?' Odvezuju ga; otključavaju se ili deblokiraju vrata; trojica mladića ispružaju ruke za lisice koje policajci drže u pripravnosti; novinari nagrću u prostoriju u kojoj lebdi vonj na klanicu. Ostavimo ih da obavljaju svoj posao».                                                                                

            Eto, tako je bilo! Ili skoro tako. Ja bih samo još dodao nešto što mnogi drugi koji su opisivali Mišimine poslednje trenutke pominju, a Jursenarova ne pominje: to su Mišimine poslednje rezignirane reči «Nisu me čuli», koje izgovara usred zaglušne buke koju je stvarao lebdeći helikopter. Zažalio je, dakle, što ga vojnici nisu mogli dobro čuti dok im je govorio sa visokog balkona. Onda se vratio u prostoriju gde su bili ostali i  pristupio samom činu vršenja sepukua.

            A ovako Margerita Jursenar opisuje prve reakcije članova Mišimine porodice:

            «Otac je čuo prve vesti, koje su javljale o potpaljivom govoru vojnicima, dok je slušao podnevnu radio-emisiju; njegova reakcija je bila tipičnom reakcijom porodica: ‘Kakve će mi samo nevolje ovo navući! Moraće se uputiti izvinjenje vlastima'... Supruga Joko čula je u dvanaest i dvadeset vest o smrti, u taksiju kojim se vozila na neki ručak. Upitana kasnije, ona će odgovoriti da je očekivala samoubistvo, ali pre za godinu ili dve dana. ('Joko nema mašte', rekao je jednog dana Mišima). Jedinu dirljivu reč izgovara majka, dok prima posetioce koji su došli da ukažu počast. 'Ne sažaljevajte ga. Prvi put u životu uradio je ono što je hteo da uradi'. Ona je nesumnjivo preterivala, ali i sam Mišima beše napisao u julu 1969. godine: 'Kad u mislima ponovo vidim dvadeset i pet poslednjih godina, njihova praznina me ispunjava nevericom. Jedva i da mogu reći da sam živeo'. Čak i u toku najeklatantnijeg i najpunijeg života ono što čovek zaista želi da učini retko se ostvaruje, i, iz dubina ili sa visina Praznine, ono što je bilo, i ono što nije bilo, podjednako liči na opsene ili na snove.            

            Postoji fotografija porodice kako sedi u jednom redu stolica, u toku ceremonije posmrtne komemoracije, koja je, uprkos gotovo potpunom neodobravanju sepukua, privukla hiljade ljudi. Izgleda da je taj nasilni čin duboko potresao ljude uklopljene u jedan svet koji im se činio bez problema. Uzeti ga za ozbiljno, značilo bi poricanje njihovog prilagodjavanja porazu i progresu modernizacije kao i prosperitetu koji ju je pratio. Bilo je bolje ne videti u tom postupku ništa drugo do herojsku i apsurdnu mešavinu književnosti, teatra, i potrebe potpirivanja pričanja o sebi. Otac Azusa, majka Šizue, žena Joko imali  su bez sumnje, svako ponaosob, svoj sopstveni sud ili svoje interpretacije. Vidimo ih iz profila, majka nešto nagnute glave, sklopljenih ruku, u kojoj bol daje izvestan kiseo izgled; otac se isprsio, držeći se dobro, verovatno svestan da ga slikaju; Joko lepa i nedokučiva kao i uvek; i bliže nama, u istom redu, Kavabata, stari romanopisac koji je Nobelovu nagradu primio prethodne godine, učitelj i prijatelj pokojnikov. To ispijeno staračko lice vrhunske je finoće; na njemu se čita tuga kao kroz providno staklo. Godinu dana kasnije, Kavabata se ubio, bez herojskog rituala (zadovoljio se otvaranjem slavine za plin), a u toku godine čuli su ga kako priča da mu je Mišima dolazio u pohode».

            Tako je otišao Jukio Mišima.

            Evo jedne trivijalnosti: Mišimin slučaj uključen je u «Deset izvanrednih književnih samoubistava» od početaka svetske književnosti do danas, koja se mogu naći na Internetu (Ten extraordinary literary suicides: From bullets, to poison and even swords, over the years writers have taken their own lives in an atonishing number of ways).

Atačmenti



Komentari (49)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Milan Novković Milan Novković 18:55 20.03.2009

Vrtlog...

... ni od kuda.
...Hrabrost, demon, ocaj, saying something,omaž,kodeks,tuga, imaginarni i stvarni zivot,svestan,savrsenstvo,opsednut, apsurdnih, dostojanstvo...

Dok sam čitao ti si mi Vladimire, još jednom pošto sam "znao" donekle i pre, obajsnio da kod Mišime nemamo slučaj onog, ili sličnog, trivijalnog razloga gde je nekim ljudima svejedno, pošto im je jedan mali, baš malecki, region u mozgu, zadužen za vanredno odgovoran zadatak uvezivanja drugih regiona i aktivacije apstraktnog, pod pritiskom (tumor, mali izliv krvi iako to ljudi uošte ne osećaju i letargija je jedina manifestacija) pa tako ne funkcioniše.

Ali podsetio si me na tu "kritičnu" uvezanost koja pored ove genetsko-fiziološke podloge ima i iskustveno-fiziološku - naš intelekt se uvezuje i u zavisnosti od toga kako živimo i šta nam se dešava.

Uvezuje se na mnogim "mestima" kao vrtlog, ili više njih, ali uvek oko nečega, nešto u samom početku mora da postoji, i ja ga ponekad zovem "zrnce prašine, ili prljavštine" oko čega se onda zavrti genije, ludost, često oboje, a često abstrakt u koji ne može da se zaviri nego nad kojim se živi uz veru, stisnute zube i zatvorene oči.

Između zrnceta i vrtloga imamo period kad stvari svesno radimo, kruto, neelegantno i uz "mučenje", kao kad u početku učimo nešto za šta treba trud i vreme, sviranje instrumenta, vožnja bicikla, plivanje i slično. I onda, odjednom znanje postane deo nas, nije više proizvod procesa razmišljanja, nego fiziologije mozga - u mozgu su se stvorile nove veze između neurona da bi podržale našu žudnju za znanjem ili sposobnošću..

Otud mi ona lista tvojih reči na početku, asocijacija, zrnaca oko kojih smo se svi vrteli ili se još uvek vrtimo. Kultura, roditelji, prijatelji, okolina, informacije, temperament su samo deo pogonskog goriva onog iz čeka se mi kroz život svo vreme rađamo.

I onda, glikogen koji sagorevamo, kiseonik koji dišemo i to Mišimino hipnotičko svetlo odozgo koje kad se jednom upetlja u naše biće i naše vrtloge ostaje sa nama do kraja života.
reanimator reanimator 19:44 20.03.2009

puf, pant

Neka se neko vrati...video sam neke žrtve na 14om kilometru :)
Ja jedva stigoh, ali je vredelo :)
vishnja92 vishnja92 19:53 20.03.2009

Re: puf, pant

:)))))))))
i ja, pratim ti tragove :)

e jesi blesav
vishnja92 vishnja92 20:27 20.03.2009

smrt je taj vrt u kome se budim

..........
smrt je noc bela
ona je beli prostor
u kome cekam svoj zivot
gde verujem da sam kriknula
gde sam verovala da cu kriknuti
gde nisam kriknula.
ona je prostor u kome trazim
svoje granice
ona je noc u kojoj nema vidika
ona je noc gde spava sva zebnja
ona je taj vrt gde ulazim da se smejem
svojoj zebnji
strahu koji spava tokom celog dana
smrt nije noc u kojoj bih mogla da usnem
ona je taj vrt
u kome se budim.


Aldebaran (1957-1975), na dan svoje izabrane smrti
niccolo niccolo 20:37 20.03.2009

Очигледно је...

...хтео да пошаље поруку својим земљацима, међутим питање је да ли су они били спреми и способни да је схвате и прихвате.
Постоји разлог зашто је нестало самураја у Јапану као можда најистакнутијих представника Токугавиног периода и Мејџи је само одраз потребе целокупног јапанског друштва за променом. Практично од тада Јапан стално покушава да увећа своју моћ и богатство, једино што су један део тог периода то радили на погрешан начин.
Зато ми се чини да они и не виде то духовно ништавило и просперитет је управо оно што већина мисли да је јапанском друштву потребно.
vladimir petrovic vladimir petrovic 21:19 20.03.2009

Re: Очигледно је...

Niccolo
Очигледно је... .хтео да пошаље поруку својим земљацима, међутим питање је да ли су они били спреми и способни да је схвате и прихвате.


Da, baš tako.
Prilikom mnogih mojih nastojanja da što bolje shvatim zašto se Mišima ubio i da sebi objasnim kako i koliko je ta njegova finalna akcija bila svrsishodna, naišao sam, pored ostalog, na tekst francuskog autora Morisa Pengea (Maurice Pinguet) o fenomenu suicida Japanaca.
U svojoj knjizi «Dobrovoljna smrt u Japanu» (La mort volontaire au Japon) Penge, naravno, govori i o fenomenu Mišime. Tako on na jednom mestu, s pravom, beleži: «Mišima smatra, kao Niče, da u ovome svetu postoje samo pojave i interpretacije. Umreće, dakle, kao vojnik Carevine. Ili, pak, kao pisac koji izigrava vojnika? Ako je spreman da tako skupo plati poslednju od svojih maski, to čini zato da bi okajao prazninu koju san produbljuje u njemu, da bi zasitio svoju potrebu da bude kažnjen nad ohološću imaginarnog, koja ga u isto vreme muči i pruža mu užitke. Čak šta više, imaće zadovoljstvo da igra još jednu ulogu: da bude konfučijanski kritičar koji šiba ondašnje naravi. Njegova smrt biće opomena koju namenjuje svakome: najpre caru, nevernom onome što mu njegov suverenitet daje, naciji u kojoj opada tradicija, vojnicima koji ne zaslužuju da nose oružje, modernom svetu koji je ponižen i degradiran, svima onima koji veruju da žive i ne znaju da umru». Smatram da je ovo lepo rečeno.

Poznato je da je Mišima bio veoma okupiran idejom japanskog cara-božanstva, iako lično nije imao mnogo divljenja prema tadašnjem caru Hirohitu – kod njega se radilo o principu, odnosno poštovanju funkcije a ne ličnosti cara. Zamerao je caru Hirohitu što je, pod pritiskom američkih vlasti, tokom sedmogodišnje američke okupacije Japana, nakon njegovog poraza u WWII, morao da se odrekne «svog božanskog statusa», te da prihvati da je on običan čovek kao i svi drugi.
Зато ми се чини да они и не виде то духовно ништавило и просперитет је управо оно што већина мисли да је јапанском друштву потребно.

Tačno. Zato je Mišimino samoubistvo učinilo da su se u Japanu, naročito rukovodstvo zemlje, osećali nelagodno. Zemlja je bila obuhvaćena modernizacijom, dobro joj je krenulo, tako da se bila «opila prosperitetom koji je stvarala», sa čim se Mišima nije mogao složiti, jer je u tome video napuštanje bogate japanske tradicije zarad «jeftinog prosperiteta».
Japanski premijer Eisaku Sato i ministar odbrane Jasuhiro Nakasone (obojica su lično poznavali Mišimu), iz bojazni da akt eminentnog pisca može naneti štetu ugledu koji je Japan počeo da stiče u ostvarivanju ekonomskog prosperiteta, olako su Mišimin čin proglasili - ludačkim. To je bila reakcija ljudi koji vode japansku vladu, vladu koja želi da demonstrira pred narodom i svetom da se Japan modernizovao, drugim rečima amerikanizovao, sa ubeđenjem da podsećanja na stare samurajske sisteme vrednosti mogu vladi samo štetiti. Naravno, to je bilo daleko od istine. Međutim, verovatno je da je taj njegov čin bio određeni izazov stabilnosti i prosperitetu novog Japana. S druge stane, dramatično piščevo samoubistvo je bilo posebno uzburkalo desničarske organizacije u Japanu, pa su premijer i ministar odbrane dobijali anonimne preteće telefonske pozive i pisma, verovatno od desničarskih Mišiminih poštovalaca, tako da su njihovi saradnici morali da ih brane od svih onih koji su zamerali političarima za njihov navodni kukavičluk u vođenju zemlje.
Velimir Mladenovic Velimir Mladenovic 02:09 21.03.2009

..

http://blog.b92.net/text/8466/Pad/
topcat topcat 03:26 21.03.2009

Ne znam...

Ceo Mišimin život, svojevrsna povesnica muškosti, istkan romantičnim zanosima i jakom odlučnošću, tekao je ka savršenoj smrti, smrti koju je njegov um prihvatio i vodio prema njenom uspešnom izvršenju, shodno japanskoj tradiciji; naime, mnoge knjige o samurajima i bušidu (bušido, kao kodeks časti i ponašanja samuraja, zahteva da ‘Ratnik stalno ima na umu sliku sopstvene smrti i da se domogne prve prilike da umre'), kao i Hagakure ('Onaj koji je samuraj mora pre svega da konstantno ima na umu činjenicu da mora da umre'), poručuju jasno, uostalom, da nije tako teško umreti, odnosno ubiti se. Imponuje ta njegova strastvena želja da ide do kraja sebe samoga. Stoga čvrsto verujem da je on u taj poslednji korak ka smrti krenuo - sa nepoljuljanom odlučnošću i čak sa zadovoljstvom. Viva la muerte!


Uvijek mislim da ne razumijem dovoljno dobro Japansku kulturu kad se radi o tom, meni "fenomenu" samoubojstva. Cini se da se ne moze objasniti nekim nama poznatim ili bar prihvatljivim psiho-ovo-ono rijecnikom...

Imam prijateljicu ciji je otac za javnost bio izuzetno uspjesan i priznat umjetnik...
Kod kuce, bio je najobicniji depresivac koji je stalno govorio da ce se ubiti, a pri tome je "ubijao" - fizicki maltretirao- sve oko sebe, od supruge pa nadalje...Nitko nije vjerovao da se radi o tolikoj suprotnosti izmedju onog sto su vidjeli vani i onog sta je taj covjek predstavljao za svoju obitelj.
Jednoga dana se samo - objesio...
vishnja92 vishnja92 08:24 21.03.2009

Re: Ne znam...

Uvijek mislim da ne razumijem dovoljno dobro Japansku kulturu kad se radi o tom, meni "fenomenu" samoubojstva. Cini se da se ne moze objasniti nekim nama poznatim ili bar prihvatljivim psiho-ovo-ono rijecnikom...

to nije odnos prema samoubistvu nego otprilike ne-odnos prema smrti. stvar je potpuno ugradjena u kompletnu zivotnu filozofiju samuraja.

.....
Ma gde i ma kad budes uvideo da ti je um
vezan za sta bilo,
Pozuri da se odvojis od toga.
Ako imalo oklevas
To ce se ponovo pretvoriti u svoj stari rodni grad.

Odbaci sve vestine
koje si naucio
U macevalastvu,
I u jednom gutljaju
Iskapi svu vodu Zapadne reke.

Sve vreme sam mislio
Da ucim kako da pobedim;
Ali sada shvatam:
Pobediti ne znaci nista vise,
Niti ista manje, nego izgubiti.

U neiskopanom bunaru,
U vodi koja ga ne ispunjava,
Vidi se odraz;
A covek bez oblika, bez odraza,
Izvlaci vodu iz tog bunara.

Covek bez oblika, bez odraza,
Pretvara se u tucaca pirinca
Kad tuca pirinac.


(Baso, "Vode zapadne reke" )


to je to :)
toplo preporucujem D.T. Suzukija - tesko se cita, jer se poimanje zapravo dogadja na nekoj ravni malo pomerenoj od intelekta (koji bi da se petlja, naravno) ali vredi svakog utrosenog... cegagod.
vladimir petrovic vladimir petrovic 08:42 21.03.2009

Re: Ne znam...

Odličan komentar.
Višnja
Sve vreme sam mislio
Da učim kako da pobedim;
Ali sada shvatam:
Pobediti ne znači ništa više,
Niti išta manje, nego izgubiti.


Ovo je školski primer budističke (ili pre istočnjačke) doktrine koja, uprošćeno govoreći, kaže da "pobednik ili gubitnik - svodi se na isto", što je suprotno verovanju na Zapadu "da je važno samo pobedjivati".

toplo preporucujem D.T. Suzukija - tesko se cita

Ovde se ne bih složio, ako smem!
Ja mislim da se DTS ne čita teško te da teme o kojima govori obradjuje na način da budu koliko-toliko razumljive na Zapadu. On se čak sve vreme naglašeno trudi (jer poznaje zapadnog čitaoca, a i bio je oženjen Amerikankom) da ono što govori bude prijemčivo duhu zapadnog čoveka, te je poznat kao "popularizator istočnjačkog duha na Zapadu". Čini mi se da niko od njega ne piše lakše i prihvatljivije o ozbiljnim temama Istoka (zen, samuraji, kultura uopšte). Naravno, teme jesu ozbiljne i traže odredjeno naprezanje da se iole shvate. .
vishnja92 vishnja92 09:02 21.03.2009

Re: Ne znam...

Ovde se ne bih složio, ako smem!

smes :)
manje sam mislila na samo citanje - Suzuki jeste idealan tumac, i ja bih volela da imam po jednog za svaki aspekt zivota - ali ceo sistem zen budizma je toliko udaljen od onoga sto mi dobijamo nasledjem i rodjenjem da cak i pokusaj razumevanja zahteva, kako bih rekla, veliki van-citalacki trud: zivljenje toga na neki nacin, u sebi, svakodnevno. moras da uselis novo i nepoznato bice u svoje oci i da probas da ga shvatis.

jeste tesko :)
vladimir petrovic vladimir petrovic 09:09 21.03.2009

Re: Ne znam...

Topcat
Uvijek mislim da ne razumijem dovoljno dobro Japansku kulturu kad se radi o tom, meni "fenomenu" samoubojstva

Slažem se da je nama dosta teško shvatiti japanski odnos prema smrti uopšte, pa i prema samoubistvu. O tome sam malo govorio u prvom delu ove moje "trilogije", pominjući japanskog pisca Entajija Tomomacua (Mene poražava to što smrt kod Evropljana izaziva takav užas. Jedina njihova želja jeste - da žive. Oni se plaše ne samo da govore, već i da misle o smrti. Zbog toga je celokupna evropska kultura nesimetrična, nagnuta na jednu stranu - ka životu).
Imam prijateljicu ciji je otac za javnost bio izuzetno uspjesan i priznat umjetnik...
Kod kuce, bio je najobicniji depresivac koji je stalno govorio da ce se ubiti, a pri tome je "ubijao" - fizicki maltretirao- sve oko sebe, od supruge pa nadalje...Nitko nije vjerovao da se radi o tolikoj suprotnosti izmedju onog sto su vidjeli vani i onog sta je taj covjek predstavljao za svoju obitelj.
Jednoga dana se samo - objesio...


Ovo je zanimljiv primer, ali sama od sebe se postavljaju mnoga pitanja. Često se dogadja da je umetnik po prirodi "težak", i da zbog toga ne retko ispašta porodica. Ali za jednu suprugu, da li je bolje da ima za muža teškog čoveka koji je priznati umetnik ili čoveka-ovcu, dobričinu "koji ni mrava ne bi zgazio", a samo je jedan od mnoštva najobičnijih?

Drugo, kod nas Srba, koji nismo katolici, čovek se lako može razvesti ako mu bračni partner (iz bilo kog razloga) ne odgovara, he, he, he... Drugim rečima, nikome ne preporučujem da trpi u braku ako mu je teško. Naravno, bilo bi idealno da neko bude istovremeno i veliki umetnik i "duša od čoveka", tako da je njegova supruga "najsrećnija osoba na svetu", bla, bla, bla.
Izvini što sam malo banalizovao stvar sa protivprimerima, ali ja bih tako postupio da sam "u braku sa teškom osobom". Drugim rečima, čini mi se da bih bio spreman da trpim "težak karakter" moje supruge ako je ona velika umetnica (recimo, operska pevačica svetskog glasa, a la Maria Kalas i slično).
Operske pevačice, javite se!
vladimir petrovic vladimir petrovic 09:13 21.03.2009

Re: Ne znam...

Višnja
smes :)
manje sam mislila na samo citanje - Suzuki jeste idealan tumac, i ja bih volela da imam po jednog za svaki aspekt zivota - ali ceo sistem zen budizma je toliko udaljen od onoga sto mi dobijamo nasledjem i rodjenjem da cak i pokusaj razumevanja zahteva, kako bih rekla, veliki van-citalacki trud: zivljenje toga na neki nacin, u sebi, svakodnevno. moras da uselis novo i nepoznato bice u svoje oci i da probas da ga shvatis.
jeste tesko :)


Ovo pojašnjenje je dobro. Sada se potpuno slažem. (Izvini što odmah nisam ukapirao, često kapiram sa - zadrškom, poor me!)
vishnja92 vishnja92 09:46 21.03.2009

Re: Ne znam...

ah! zapravo sam tek sad procitala komentar M. Novkovica (izvinjavam se) - pa, to je otprilike to, samo je on lepse rekao :)
kada prometabolises znanje ono postane deo tebe i tu ostane, a ovo je vrsta znanja koja po prirodi stvari mora da potisne neke druge. tako nastaje guzva, ali slozi se vremenom. vrtlozi :)

volela bih da Japan jednom udje u mene, tako
Milan Novković Milan Novković 11:36 21.03.2009

Re: Ne znam...

Oni se plaše ne samo da govore, već i da misle o smrti. Zbog toga je celokupna evropska kultura nesimetrična, nagnuta na jednu stranu - ka životu

Ja mislim da ovde ima dosta preterivanja (doduše, zavisi i od toga šta se ovde smatra pod "kultura" ) i da japanska kultura nije mnogo simetričnija po ovom pitanju.

Temelji za razmišljanje, ja mislim, ne dozvoljavaju simetriju, čak je čine poprilično besmislenom - strela vremena i kauzalnost, pa naša autonomija dok smo živi i ne-autonomija kad umremo, a nastavimo da živimo kroz sećanja drugih.

Više razmišljati o smrti ne pomera simetriju (tačnije asimetriju) mnogo, po mom mišljenju, pošto subjektivna stvarnost pojedinca, ma kako bila deo realnosti tog pojedinca, i ma kako imala ogroman raspon kako u apstrakciji tako i u opipljivosti, uglavnom nestaje zajedno sa pojedincom, dok objektivni deo ostaje - još jedna podloga asimetrije, kakva, ovako, i treba da bude i kakva je i kod istočnjaka, bez obzira na to koliko je tamo smrt kao tema naglašenija.
vladimir petrovic vladimir petrovic 15:13 21.03.2009

Re: Ne znam...

Milan Novković
Ja mislim da ovde ima dosta preterivanja (doduše, zavisi i od toga šta se ovde smatra pod "kultura" ) i da japanska kultura nije mnogo simetričnija po ovom pitanju.


Ja sam E. Tomomacua citirao prema Grigoriju Čhartišviliju, ruskom japanologu, koji je prevodio Mišimu na ruski jezik i koji je priredio i preveo na ruski japansku književnost u dvadesetak tomova. Njega sam citirao u prvom delu ovog mog pisanja, navodeći da on smatra Mišimu "glavnim japanskim piscem XX stoleća", čime je Mišimi dao prednost nad dvojicom japanskih nobelovaca (J. Kavabati i K. Oeu - koji su živeli u vreme kada i Mišima, čak su bili Mišimini bliži poznanici).

Čhartišvili je napisao knjigu "Pisac i samoubistvo", u kojoj je posebno poglavlje posvećeno "Samoubistvu na japanski način", koje počinje: "Najubedljiviju potvrdu toga da suicidalnost predstavlja stalan atribut japanskog nacionalnog karaktera pruža statistika. To je u istoriji čovečanstva jedinstven slučaj: koeficijent samoubistava u Japanu danas je potpuno isti kao i 1882. godine, kada je u Zemlji sunčevog korena (a nikako Izlazećeg sunca, kako je nazivaju, prevodeći s engleskog) prvi put izvršeno istraživanje uzroka smrtnosti... Udeo Japanaca u svetskoj statistici samoubistava dostizao je 8% - uz udeo stanovništva od 3%. Suicidnom epidemijom najviše je bila pogodjena omladina, a kod žena u uzrastu od 20 do 29 godina samoubistvo je bilo najčešći uzrok smrti. Ipak, bilo je dovoljno da se društveni potresi malo slegnu pa da se magični prosečan broj (17-18 samoubistava na 100000 stanovnika) s neobjašnjivom upornošću obnovi"...

A malo kasnije, Čhartišvili piše: "Za tolerantni, pa čak i saosećajni stav Japanaca prema suicidu, postoji ozbiljan razlog. "Japanci spokojnije gledaju na smrt. To nikako ne znači da se oni ne boje da umru - naprosto, oni se manje nego ljudi zapadne kulture plaše pomisli na smrt. Stručnjak za budizam i nacionalistički ideolog Entaj Tomomacu (1895-1973), napisao je: Onima koji žele samo da žive, koji sebe stavljaju u centar univerzuma i nastoje da od života uzmu što je moguće više, smrt će uvek biti pikova dama koja izaziva užas. Celokupna evropska civilizacija počinjena je devizi: Bilo šta, samo ne smrt. To je pećinska civilizacija koja se učaurila. Hrišćanski poziv Memento mori Evropljanina prisiljava da uzdrhti, da napravi kiselo lice i što pre počne da razmišlja o bilo čemu prijatnom. Japancu podsećanje na smrt neće pokvariti raspoloženje. Pre svega zato što on smrt nikad ne zaboravlja. Odomaćen, običan odnos prema sopstvenom kraju potiče iz religije - budizma i konfučijanizma. Zen, budizam s neposrednim delovanjem, preuzeo je kao sredstvo, i stvaralački preradio, japanski viteški stalež, a njegova ideologija i njegova etika u znatnoj su meri formirale japanski nacionalni mentalitet. Ako se u srednjovekovnoj Evropi plemstvo iz staleža branilaca prilično brzo preobratilo u stalež parazita, samuraji su, strogo u skladu s konfulčijanskim kanonom, sebe smatrali ocima i učiteljima najnižih staleža. Prvi teoretičar bušida Jamaga Somoko (1622-1685) ispravnost samurajskih privilegija objašnjava na sledeći način: Od samuraja se ne traži da radi - rad je za niže staleže; samuraju se zabranjuje da se bori, zato što su ratovi ostali u prošlosti. Pa šta je onda samuraj? Parazit? Ne. Njegova misija je da japanskom narodu daje primer moralnog ponašanja, da vaspitava moralnost u sebi i onima ispod sebe. A pošto je tokom vekova prenebregavanje sopstvenog života proglašavano najplemenitijom osobinom najplementijeg od svih japanskih staleža, ta ideja nije mogla a da ne uraste u tkivo i krv čitave nacije. Poznata samurajska maksima glasi: Budeći se ujutru, misli na smrt. Uporedimo to s japanskom narodnom izrekom: Ako se ne plašiš smrti, sve ćeš postići. Još su jezuiti, prvi medju Evropljanima koji su dospeli u Japan, kao glavnu lokalnu osobenost isticali neverovatnu lakoću u gledanju na smrt. Japanci su jedina nacija koja je estetizovala i do najsitnijih pojedinosti razradila ritualno samoubistvo hara-kiri".
Milan Novković Milan Novković 21:55 21.03.2009

Re: Ne znam...

Hvala Vladimire.

I mene fascinira njihova kultura, i kad bih sad ponovo odgledao Poslednjeg Samuraja drugačije bih komentare pisao, to znam sa sigurnošću :) I facinacija mi ima razne faze, čak je na blogu, išla dotle da sam jednom davno krenuo da grafički zamišljam rezove samurajskog mača. Pošto je to brzo obrisano ja sam tu svoju fazu nastavio i iživeo mimo bloga onomad.

Sećam se Poslednjeg Samuraja zato što se sećam i komšinice Japanke i drugarica joj kako su se onomad brže bolje spremile i otišle da vide film medju prvima. E sad, to je bilo zbog samuraja, ali nisu krile ni da je zbog Toma Kruza.

Sve si ti ovo objasnio i ja samo ponavljam, i ne vidim neku veliku razliku između kvalitativnog, ili strukturalnog u tvom razmišljanju i mom.

Ako potegnem za kvantitativnim ja mislim da su istok i zapad ponekad veštači rastegnuti u suprotnosti gde im nije mesto - niti mi na zapadu što izbegavamo da razmišljamo o smrti, što paničimo kad nas dotakne, niti istočnaci izlaze mnogo više izvan "detached" fantazije kao što im razna pisanja pripisuju (moje mišljenje).

Procentualno i dalje ih se samo-ubije jako malo, i ja mislim da, kao i ovde sa ljudima kod kojih se ne radi o base-line očaju, a što produženom što tranzijentnom, radi se o onome i od čega je Mišima na trenutke pokušavao da pobegne - o rečima, napisanim ili nemušnim, koje prvo pokušavaju da konceptualizuju manje jasnu ideju, crpeći snagu što iz te ideje što iz samih sebe, da bi onda pokušale da je materijalizuju u maniru gde se zaboravlja na reku što teče između subjektivnog i objektivnog.

Hermetika ovakva ili onakva, fiziološka pa kod ljudi i intelektualna, mu dođe kao moćan rezonator za naše reči, koje, naravno, uglavnom nose seme kreacije, ali nose i seme destrukcije. Zato je evolucija ogromnoj većini viših životinjskih vrsta podarila polove, i taj nagon da imamo bar tu još jednu "jedinku" na dohvat ruke, pa ljudima onda i dalje-socijalno.
niccolo niccolo 11:25 22.03.2009

Re: Ne znam...

kad bih sad ponovo odgledao Poslednjeg Samuraja

A da li si gledao film The Twilight Samurai (to je engleski naziv, u originalu Tasogare Seibei)? Jedan od boljih japanskih filmova koje sam gledao. Ovde ima objašnjenje "zapleta"
marco_de.manccini marco_de.manccini 00:15 22.03.2009

мало помало

Владимире, решио сам да коментаришем мало помало, онако како читам и размишљам.

Живот се може волети само ако знамо да ћемо умрети. Дакле, смрт је оно што чини живот драгоценим, привлачним, вредним живљења. Сва она енергија и радост живота је немогућа без сазнања о смрти. Можда би стога требало волети и своју смрт.
marco_de.manccini marco_de.manccini 01:04 22.03.2009

Re: мало помало

Ljudski život je kratak, ali ja bih hteo uvek da živim'.


Зар није и Мизогући рекао, после паљења Златног Павиљона, "Желим да живим"?

Та паралела, Мишима-Мизогући, можда није сасвим узалуднна. Обоје су разочарани пролазношћу традиционалних вредности и обоје желе да живе, а упрво чин уништења нечег лепог им ту жељу појачава (ма како то апсурно звучало у случају Мишиме).
vladimir petrovic vladimir petrovic 06:44 22.03.2009

Re: мало помало

Владимире, решио сам да коментаришем мало помало, онако како читам и размишљам.
Живот се може волети само ако знамо да ћемо умрети. Дакле, смрт је оно што чини живот драгоценим, привлачним, вредним живљења. Сва она енергија и радост живота је немогућа без сазнања о смрти. Можда би стога требало волети и своју смрт.

Hvala ti što si našao vremena.

Naravno da dok volimo život moramo imati na umu da ćemo umreti, jer to saznanje može da učini da nam život bude dragoceniji, kako ti kažeš. Jer, kako je Mišima često isticao, onaj ko se plaši sopstvene smrti, taj ne - živi na pravi način.
vladimir petrovic vladimir petrovic 06:48 22.03.2009

Re: мало помало


Marco de Manccini
Зар није и Мизогући рекао, после паљења Златног Павиљона, "Желим да живим"?

Та паралела, Мишима-Мизогући, можда није сасвим узалуднна


Dobro si primetio, Marko. Ništa nije uzaludno, samo treba malo pažljivije čitati.

Jer baš TAKVU poruku («Život je kratak. A ja želim da večno živim»! ) ostavio je sam Mišima, na stočiću u predsoblju svoje kuće, kada je izlazio, krenuvši sa svojim kadetima ka mestu na kome će izvršiti ritualno samoubistvo.

Pada mi na pamet da je stari, dobri Gete (J. W. Goethe) rekao u svom «Faustu»: «Am Ende hängen wir doch ab Von Kreaturen die wir machten». Čini mi se da je to veoma tačno i u Mišiminom slučaju - stvaralac je ovisan od bića koje je sam stvorio! Na odredjeni način Mizogući je sam – Mišima. (Prvi je uništio prelepi hram, drugi je uništio svoje apolonovsko telo, odnosno samog sebe, na vrhuncu slave i zdravlja).

Baš kao što se Mišima umnogome može poistovetiti i sa poručnikom Šindjijem Takejamom u noveli "Patriotizam".
Mišimi nije bilo dovoljno što je napisao to delo (Patriotizam), već je hteo i da ga lično pretoči u film - pa je sam režirao film i igrao u njemu tu jedinu mušku ulogu. I prikazao mladog oficira kako vrši hara-kiri. Scena je toliko potresna da je teško gledati, te se za nju treba posebno psihički pripremiti (Napominjem da se taj film, koji je Mišima snimio u Parizu, gde je održana i premijera - s tim što film nikada nije prikazan u Japanu za Mišinima života - može u celosti videti na Internetu na http//www.ubu.com/film/mishima_rite.html).


mirelarado mirelarado 18:50 22.03.2009

Re: мало помало

Jer, kako je Mišima često isticao, onaj ko se plaši sopstvene smrti, taj ne - živi na pravi način.


Ово је тачно, има људи који некако убију живот у себи, што је тужно. Ипак, можда се смрт у Јапану другачије доживљава и због тога што постоји традиција обредног самоубиства. Ако Мишимино одузимање властитог живота може да буде херојски чин, круна живота и уметничко дело, то свакако изазива дивљење.
Ми се са смрћу ипак само миримо, поготово ако смо убеђени да после тога нема ничега. Некада су ми биле блиске егзистенцијалистичке Камијеве поуке из Мита о Сизифу, тј. закључак да човек има право да сам одлучи када ће прекинути живот, који је ионако апсурдан. Али, таквим мислима се радо поигравамо у најранијој младости, када још увек верујемо да смо бесмртни. Доцније, како рече Марко, учимо да волимо живот управо зато што ћемо умрети.

Готово да не морам ни да наглашавам да је и трећи наставак саге о Мишими одличан, то се већ подразумева.
vladimir petrovic vladimir petrovic 08:08 22.03.2009

Dodatak

Želim ovde da dodam nešto što sam zaboravio da stavim na kraju samog teksta, a što donekli liči na trivijalnost, ali ne mora da bude tako.

Iznenadna smrt slavnog Jukija Mišime, koji je bio «la creme de la creme» tokijskog društva, bila je svojevrstan šok za japansku i svetsku javnost. Naime, Mišima je u vreme samoubistva bio u japanskom javnom mnjenju slavna, popularna ličnost kao što su u današnje vreme na Zapadu poznate neke filmske, pevačke ili fudbalske zvezde - fudbaler Dejvid Bekam (David Beckham), pevačica Madona (Madonna), pevač Mik Džeger (Mick Jagger), glumci Tom Kruz (Tom Cruise) i Bred Pit (Brad Pitt), režiser Pedro Almodovar (Almodóvar) i drugi. Ako bi se bilo ko od njih danas iznenadno samoubio, svet bi širom planete bio začuđen i tokom mnogo vremena nagađao razloge, i bez istinske želje da pronikne u ono što je tu osobu nateralo da dignu ruku na sebe. Slast je u nagađanju!
vladimir petrovic vladimir petrovic 08:15 22.03.2009

Re: Dodatak, ponovo

Pošto sam, u odgovoru Marku, pomenuo Mišiminu novelu “Patriotizam”, rećiću par reči o tom delu.

Protagonista je Šinđi Takejama, oficir jedne elitne jedinice, koja je dobila zahtev od cara da strelja nekoliko elitnih oficira koji su pokušali državni udar. Rastrzan tradicionalnim samurajskim ponašanjem i podeljenom lojalnošću caru i njegovim kolegama-oficirima, Takejama želi da sačuva čast na samurajski način - tako što izvršava ritualno samoubistvo (sepuku/hara-kiri); na taj način on uspeva da izbegne da se obračuna sa svojim bivšim kolegama–oficirima koji su se pobunili protiv cara. U tom njegovom uzvišenom činu mu se pridružuje mlada supruga, jer i ona shvata da njen muž ne treba da živi duže od svojih kolega-oficira, te se njih dvoje odlučuju na zajedničko samoubistvo.
Priča je umnogome romantizovana - jedine dve ličnosti (oficir i njegova supruga) opisivane su terminima evidentne lepote i plemenitosti, dostojanstva i pozitivne gordosti. Njihovi poslednji momenti života (uključujući i poetično vođenje ljubavi, po poslednji put), detaljne pripreme za smrt i municiozni opisi samih njihovih samoubistava prezentirani su na mitski, a opet estetski način.
Supruga Reiko se odlučuje da sledi svog muža u smrt i nijednog trenutka se ne koleba u tome. U dubini svoje čedne duše ona jednostavno oseća da mora sebe pridodati velikom moralnom principu u koji njen muž-oficir tako čvrsto veruje. Stoga je sporedno da li ona stvarno shvata tragediju svog čina, jer sve što shvata jeste da se mora pridružiti mužu koga voli, voleći ga, na svoj način, i u samom činu smrti. Jer smrt ovde ne dolazi nepozvana da bi remetila nekakav prirodni red, ona je svesno pozvana, njoj se prinosi velika žrtva, dobrovoljna žrtva dvoje mladih ljudi.
Mnogi smatraju da je, pored ostalog, Mišima sa ovom pričom poslao očiglednu poruku svojim zemljacima Japancima - da polaganje čovekovog života za cara ima svoju neuporedivu lepotu.
«Patriotizmom» je na određeni način Mišimina ponovio svoje javno izražavano stanovište o naglašenoj privrženosti tradicionalnom Japanu, odnosno o potrebi daljeg jačanja japanskog nacionalizma. Naime, treba imati u vidu da je ova priča pisana u vremenu kada je Japan bio u dubokim društvenim previranjima, praćenim studentskim demonstracijama protiv obnove Američko-Japanskog sporazuma o bezbednosti, kao i rađanjem nasilnih desničarskih snaga (čije su aktivnosti kulminirale ubistvom predsednika Socijalističke partije sa tradicionalnim samurajskim mačem, u oktobru 1960. godine). Stoga je objavljivanjem «Patriotizma» Mišima želeo da uperi prst ka pravom putu kojim treba Japan da krene, putem kakvim ga je on video – ka obnovi sopstvene harmonije, uključujući obožavanje cara, što se u modernoj eri Japana postepeno počelo gubiti.
Nekoliko godina kasnije po ovoj svojoj priči Mišima je napravio film – divnu fotografsku adaptaciju rituala patriotizma, ljubavi i smrti.
Film «Patriotizam» Mišima je želeo da prvo prikaže u inostranstvu, pre nego što počne sa prikazivanjem u Japanu, zato što mu je bilo stalo da vidi reakciju stranaca, a i zato što se plašio da će japanski kritičari film videti kao «samo još jedan od Mišiminih obešenjakluka»
Kada je Mišima izvršio samoubistvo 1970. godine, njegova udovica je tražila da se zabrani prikazivanje filma u Japanu, i unište svi negativi filma, tvrdeći da je film, makoliko «čista fantazija», vodio Mišiminoj sopstvenoj smrti. Nadležni organi su udovoljili njenoj želji, ali, srećom, u Evropi je sačuvano nekoliko kopija filma.
niccolo niccolo 11:17 22.03.2009

Re: Dodatak, ponovo

rećiću par reči

ja bih rekao da si rekao nekoliko parova reči...
vladimir petrovic vladimir petrovic 12:45 22.03.2009

Re: Dodatak, ponovo

Niccolo,
ja bih rekao da si rekao nekoliko parova reči...

Baš si maliciozan!
Naravno da si u pravu, jednostavno ne umem sebe da kontrolišem kada pišem, opširan sam, svestan sam toga. A što je čudno, u životu ne pričam mnogo, pre sam ćutljiv čovek, ali kad sednem da pišem onda mi svakakve ideje dolaze na pamet, pa (ne retko) ne umem da se zaustavim.
Ali je tako samo kod stvari koje me zanimaju.

Čovek sa greškom, to sam ja, he, he, he...

Nota bene: Malo duže sam govorio o sadržaju "Patriotizma" kako bih eventualno pomogao onome ko poželi da vidi taj film na Internetu (u pitanju je nem film).
niccolo niccolo 14:19 22.03.2009

Re: Dodatak, ponovo

Baš si maliciozan!

Pa dobro, moramo malo da se šalimo, dan bez šale je protraćen dan (ali se nisam šalio gore kada sam pitao za Twilight Samurai film, ako nisi gledao preporučujem, radi se o samurajima, ali nije neka slavna priča poput recimo Poslednjeg samuraja, velike bitke i šta ti ja znam, već je mnogo životnija priča...)
vladimir petrovic vladimir petrovic 15:17 22.03.2009

Re: Dodatak, ponovo

Niccolo
Pa dobro, moramo malo da se šalimo, dan bez šale je protraćen dan

Ma šalio sam se i ja, zapravo tvoja "malicioznost" je imala pozitivnu konotaciju, jer ti jesi bio u pravu, što sam ja odmah potom priznao.

Ne, nisam gledao film o kome govoriš (The Twilight Samurai). Hvala na preporuci.
miloradkakmar miloradkakmar 12:29 22.03.2009

Hagakure


Kakva slučajnost . Juče sam u firmi " naleteo " na gomilu knjiga i prva koju sam ugledao nosi naslov : Jamamoto Cunetomo " Hagakure " -knjiga o samurajima / prevod Vilijam Skot Vilson / u izdanju " Babuna " 2oo7.,tiraž 777. Ove sedmice su mi , ne znam zašto, privukle pažnju.
Na početku knjige su dva haikua J. Cunetoma :

" Svi žure
u moderni Edo-
kasna jesen."

Posebno me obuzima ovaj :

" Divlje trešnje cvetaju,
koliko li su one daleko
od ovog prolaznog sveta? "
vladimir petrovic vladimir petrovic 12:55 22.03.2009

Re: Hagakure

Miloradkakmar
Kakva slučajnost . Juče sam u firmi "naleteo" na gomilu knjiga i prva koju sam ugledao nosi naslov : Jamamoto Cunetomo " Hagakure " - knjiga o samurajima


Lepa slučajnost. Pročitaj, ili bar pretrči, preko te knjige.

Ukazujem ponovo da je Hagakure bila okosnica Mišiminog mislećeg aparata, ako tako mogu da kažem. Negde je zapisao da je to bila "materica njegovog pisanja".
Na Hagakure je, čini mi se u prvom delu ove moje "trilogije", Gordanac dala dobar link.
A i Nsarski je jednom, mnogo ranije i ne znam više kojim povodom, pominjao - Hagakure.

Drugim rečima, Hagakure je neophodan za svakoga ko iole želi da spozna japansku bogatu tradiciju.
I Mišimu, naravno.
vladimir petrovic vladimir petrovic 13:14 22.03.2009

Re: Hagakure

Moram da kažem par reči (ili nekoliko parova?) na ovu temu:

Početkom XVIII veka slavni samuraj C. Jamamoto (Tsunetomo Yamamoto), inspirisan «filozofijom akcije» Kineza Vanga Jang-minga, napisao je knjigu «Hagakure». Sama reč «hagakure» bukvalno znači «skriven među lišćem». Knjiga je zapravo pisana kao praktičan i duhovni priručnik za samuraje, dajući pregled disciplina i čvrstine koju su morali da imaju «vitezovi» Zemlje izlazećeg sunca (ili Zemlje sunčevog korena). Već svojim prvim rečima knjiga sažeto iznosi inspirisanost samurajskim sistemom vrednosti: «Onaj ko je samuraj mora pre svega da konstantno ima na umu činjenicu da mora da umre». Tako Hagakure zapravo smatra da je bušido «način umiranja», odnosno «način življenja kao da je čovek već mrtav». Stoga je u knjizi najviše prostora dato pripremi za smrt, smrti, ubistvu i samoubistvu (obavezno u vidu hara-kirija), sve to viđeno sa određenom dozom stoicizma.

Kako je u vreme kada je knjiga napisana japanski feudalni sistem bio prilično stabilizovan već stotinak godina, samuraji su, kao ratnička klasa vidno gubili u značaju. Stoga bi se moglo reći da je knjiga pisana u nostalgičnom zanosu, rekonstruišući nešto što je ranije bilo - a polako se gubi.

Hagakure je jedno vreme u Japanu smatran vrstom jeresi, zbog izuzetnog naglaska na smrt.
Međutim knjiga postaje naročito popularna za vreme Drugog svetskog rata. Kratki citati iz te knjige služili su kao slogani i inspiracija japanskim pilotima-kamikazama. Zato je za vreme surove američke okupacije Japana (1945-1952) gušen značaj te knjige, paljen je svaki njen nađen primerak, tako da je, nakon završetka te okupacije, «Hagakure» polako počeo da biva zaboravljen.

«Hagakure» je umnogome uticao na Mišimino formiranje. On će u toj knjizi nalaziti izvorište moralnih vrednosti feudalnog Japana na način kako, recimo, radikalni muslimani smatraju Kuran za izvor svake vrline, pa i skup odgovora za sve.

Tako je Jukio Mišima, u posleratnom periodu, pod velikim uticajem idealističkih poruka koje šalje Hagakure (u stilu «Pobeda i poraz su stvar privremenih snaga prilika. Put da se izbegne sramota je drukčiji. On je jednostavno u smrti», «Kako je sve na svetu varka, onda je smrt jedina iskrenost»), napisao više eseja i članaka kao što su: «Moderan Japan i etika samuraja», «Put samuraja» i drugi. Stoga, neki analitičari na Zapadu vide vezu između Jamamotovih kritika «dekadencije» i Mišiminih napada na «materijalizam» vremena u kome on živi, ukazujući da je Mišima, pod uticajem Jamamotove filozofije, projektovao svoj narcisizam na svoje junake tako što je davao naglasak na potrebu pojedinca da se samokultiviše, pre nego da doprinosi društvu. . To je na liniji uverenja da je idealan samuraj onaj koji je samokultivisan i sam sebi dovoljan, niko mu više nije potreban da postigne svoje savršenstvo, odnosno totalno ispunjenje. Ta samodovoljnost, kao prirodna reakcija, naročito će se pokazivati u poslednjim Mišiminim knjigama, tetralogiji «More izobilja». (Cinici primećuju da Mišima uvek sa toplinom govori o C. Jamamotu, autoru knjige, mada je on proživeo dug, miran život i umro u udobnom krevetu, a da nije imao potrebu da izvrši glavni princip koji je zagovarao – da umre časnom smrću, hara-kirijem).
gordanac gordanac 13:33 22.03.2009

nippon troll

日本
Kad smo već kod "darova Nippona" evo da preporučim:
Cid Corman
Cid Corman Page
Cid Corman Tribute
marco_de.manccini marco_de.manccini 23:26 22.03.2009

Re: nippon troll

Evo da i ja preporuchim neshto

Tampopo

Fantastichan film o hrani, ljubavi, zhivotu, i smrti.
gordanac gordanac 23:31 22.03.2009

Re: nippon troll

:))
gledala!



tampopo
vladimir petrovic vladimir petrovic 07:27 23.03.2009

Re: nippon troll

Gordanac
Tampopo :)) gledala!


Hvala na trejleru. Nažalost, ja nisam gledao film.

Ova scena starog čoveka koji smireno uči nadobudnog mladića kako da uživa u efektu posmatranja hrane pre nego što počne da jede, podseća me na to da je Jukio Mišima, uoči izvršenja samoubistva, vodio mladjanog kadeta Moritu, jednog od svojih najboljih učenika (s kojim je bilo dogovoreno da ga sledi u izvršenju - samoubistva), u najbolje francuske restorane u Tokiju, kako bi ga učio lepoti i finim manirima evropske kulture konzumiranja hrane i pića... U početku, Mišima je vodio sa sobom i svoju suprugu Joko, kasnije su on i Morita išli sami... Morita je bio inteligentan mladić i brzo je učio...

Nisu se pitali: Čemu?
vladimir petrovic vladimir petrovic 07:29 23.03.2009

Re: nippon troll

marco de manccini
Tampopo ... Fantastichan film o hrani, ljubavi, zhivotu, i smrti.


Hvala ti što si mi ukazao na ovaj film.
marco_de.manccini marco_de.manccini 08:07 23.03.2009

Re: nippon troll

uoči izvršenja samoubistva, vodio mladjanog kadeta Moritu, jednog od svojih najboljih učenika (s kojim je bilo dogovoreno da ga sledi u izvršenju - samoubistva), u najbolje francuske restorane u Tokiju, kako bi ga učio lepoti i finim manirima evropske kulture konzumiranja hrane i pića...

у то име, још једна сцена

Tampopo: In the French restaurant

погледај два пута обавезно.
vladimir petrovic vladimir petrovic 09:02 23.03.2009

Re: nippon troll

Gordanac
日本 Kad smo već kod "darova Nippona" evo da preporučim:
Cid Corman

Zanimljiva ličnost - Cid Corman. Posebno mi je palo u oči sledeće:

He remained in Japan until 1960, when he returned to the States for two years. Back in Japan he married Konishi Shizumi, a Japanese TV news editor. Corman began to translate Japanese poetry, particularly work by Bashō and Kusano Shimpei. His translations include Bashō's Back Roads to Far Towns… and collections of haiku.

Interestingly enough, Cid Corman did not speak, read or write Japanese, even though his translation of Bashō's Oku No Hosomichi (see above), is considered to be one of the most accurate in tone in the English language. Corman also felt himself able to translate from classical Chinese without so much as a minimal understanding of the language.

To mogu samo veliki entuzijasti. Oduševim se kad naidjem na nekog od njih. Hvala.

P. S.
Izgleda da je tačno ono mišljenje koje se čuje kod prevodjenja poezije sa stranog jezika na maternji. Važnije je DOBRO poznavati maternji jezik nego strani jezik s kojeg prevodite.

Nota bene:
Nažalost, japanski znaci iz naslova su se kod mene konvertovali u - dva kvadratića (No access).
Unfuckable Unfuckable 19:37 23.03.2009

Re: nippon troll

, kako bi ga učio lepoti i finim manirima evropske kulture konzumiranja hrane i pića..

hm, što daje poseban podtekst sudbinskom pitanju "Lepota...čemu?"
vladimir petrovic vladimir petrovic 20:11 23.03.2009

Re: nippon troll

Unf
hm, što daje poseban podtekst sudbinskom pitanju "Lepota...čemu?"


Gde si ti?
Očigledno ti ne leži tema samoubijanja, pod bilo kojim razlogom.
Nije bilo ni naše prijateljice S. Ignorisali su me i još neki drugi (omniprezentni) blogeri.
Patim.

A opet, zadovoljan sam što sam izbacio iz sebe ovog trodelnog Mišimu. On je bio genijalan tip, umnogome uvrnut, pa nije čudno što me je zanimao.
Svako ima svog...
Unfuckable Unfuckable 20:21 23.03.2009

Re: nippon troll

ja sve vreme virkam, ali iskreno - nije mi se "davalo" nešto po komentarisanju Mišime (sa preporukom je već drugačije), ali blog je - kao i prva dva dela - odličan.
Imam slično iskustvo sa mojim petodelnim blogom o ribolovu - ljudi su mnogo više čitali nego komentarisali, karakteristično za tekstove koji se bave nekom "užom" tematikom, ništa novo.
Ima još jedan keč u ovom citatu koji sam naveo :
čudi me da lik kakav je bio Mišima, iskazuje divljenje i pažnju prema evropskim običajima, ja bih se kladio da je bio žešće isključiv u korist istočnjaštva (možda ja to samo malo tripujem)
vladimir petrovic vladimir petrovic 20:55 23.03.2009

Re: nippon troll

Unf
Ima još jedan keč u ovom citatu koji sam naveo :
čudi me da lik kakav je bio Mišima, iskazuje divljenje i pažnju prema evropskim običajima, ja bih se kladio da je bio žešće isključiv u korist istočnjaštva (možda ja to samo malo tripujem)


Nije čudno. On je na prvi pogled bio kontradiktoran, ali namerno tako. On, koji se toliko borio za očuvanje tradicionalnih vrednosti, živeo je u kući sagradjenoj i opremljenoj na zapadnjački način. Izlazio je sa stranim novinarima i pio viski, pušio mnogo, išao na igranke, bavio se pozorištem. Igrao u filmovima (uglavnom je igrao gangstere). Ali on je sebi mogao da dozvoli ono što mnogi Japanci nisu mogli, jer je izvanredno poznavao kulturu (pa i način življenja) Zapada, dok su stranci koji su dolazili u vezu s njim malo poznavali Japan. Dakle, osećao se nadmeno zbog svoje visoke kulture, ali je umeo i da se zeza, jer je bio emotivac.

S tim u vezi, Mišima (u druženju težak tip, kao i svi nadprosečno inteligentni ljudi) imao je samo jednog jedinog prijatelja u Tokiju, Jasunarija Kavabatu (prvog japanskog nobelovca), koji je bio potpuno drukčiji čovek od njega, a i po godinama mu je mogao biti otac. Kavabata je živeo skromno, umnogome asketski, u drvenoj kući sa asurama na podu, na starinski način se hranio, jeo malo, nije pio žestoka pića, izgledao aseksualno te se klonio i žena i muškaraca; sve u svemu, živeo je nekako svetački. A svidjao mu se nadobudni Mišima koji je znao da preteruje u svemu što mu godi (a mnogo što šta mu je godilo, believe me), ali su njih dvojica nalazili neki zajednički jezik da preko 25 godina budu u čvrstoj vezi (redovno su se dopisivali, o svemu i svačemu).
Ovo sam ispričao da pokažem kako je Mišima cenio Kavabatu, ali nije hteo da živi kao on. A pošto je imao široku viziju i odlučio da izvrši samoubistvo unapred (neki kažu pet-šest godina, neki čak i desetak godina unapred), onda je, što bi Maksa rekao, postupao kao "azijski Nemac" - do detalja je planirao svaku svoju akciju unapred. Poslednje dve tri godine se mnogo akao sa mladićima iz svoje grupe "Društvo štita", od kojih je bio napravio svoju privatnu vojsku/policiju. On ih je obučavao borilačkim veštinama i maltretirao na način kako vidimo u američkim filmovima da zastavnici zezaju regrute. A oni su ga obožavali kao svog učitelja (sensei). Bili su to studenti, desničarskog opredeljenja.
Medjutim, ono što je važno, sve vreme je pisao kao manijak, obavezno noću, od ponoći do ujutru, svake noći, da bi potom spavao do 13 časova. Umnogome je radio kao - robot, ali je, ipak, uživao u svemu što je radio, pa čak i u smrti koju je sam sebi nametnuo. Da završim, on nije mogao takvim tempom života da nastavi i da mirno živi do, recimo, 80. ili 90. godine (Japanci su, u načelu, dugovečni). Previše je izgarao. I još nešto. Pošto je znao da će rano da ode, obezbedio je ženu i malu decu velikim bogatstvom da žive udobno, u zapadnjačkoj kući u centru Tokija, posle njegove smrti. Na sve je mislio.

Ovo sam ispričao tek onako, off the record, pošto je ovo kraj svega!
Unfuckable Unfuckable 20:59 23.03.2009

Re: nippon troll

tek onako

da...da
"tek onako"
blog u blogu, boktemolovo
topcat topcat 04:41 24.03.2009

Re: nippon troll

vladimir petrovic

Ovo sam ispričao tek onako, off the record, pošto je ovo kraj svega!


Ili novi početak...(kraj, čemu?)
Svašta si dotakao u ovom "off" komentaru.
vladimir petrovic vladimir petrovic 06:30 24.03.2009

Re: nippon troll

topcat
Ili novi početak...(kraj, čemu?)


Imaš pravo. Mudri ljudi kažu da svaki kraj ustvari označava novi početak.

Svašta si dotakao u ovom "off" komentaru

Nadam se da nisam izneo neke stavove kojima sam kontrirao prethodnom samom sebi?!
S druge strane, "off the record" komentari i treba da budu takvi, svaštarski i neobavezujući, zar ne?
Stoga smatram da čak i ozbiljna pisanja treba da imaju, obično na kraju, ono što ja zovem "marginalije" ili "trivijalnosti", odnosno "rečeno off the record".

Have a nice day!
vladimir petrovic vladimir petrovic 13:15 27.03.2009

Re: nippon troll

edit
vladimir petrovic vladimir petrovic 13:24 27.03.2009

Re: nippon troll

edit
vladimir petrovic vladimir petrovic 13:29 27.03.2009

Re: nippon troll

edit

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana