Koliko vam se puta desilo, da čitajući intervju nekog od zvaničnika uvidite da ste to već negde čuli, pročatali, videli..? Ako se posmatra sektor energetike u poslednjih gotovo devet godina, utisak već viđenog je očigledan. Koliko god ministara je dobilo mogućnost da vodi ovaj sektor a bilo ih je više od šest, sa svakim je ovaj osećaj samo snažniji.
Aktuelni ministar nedavno je propagirao bogatstvo Srbije u uljnim škriljcima (iz kojih se dobija sintetička domaća nafta). Ne bi bilo čudno, da isti ministar samo pre par meseci nije aminovao ugovor o kupoprodaji NISa, kojim je prodato pravo na eksploataciju nafte iz domaćih izvora! Bilansne rezerve domaće nafte u Srbiji su procenjene za još najmanje 30tak godina, a geološke mnogo više. Domaća nafta čini danas 20% srpske potrošnje, dobrog je kvaliteta, sa malim procentom sumpora. Ministar reče „nismo prodali domaću naftu već smo prodali većinski pravo na eksploataciju!".
Kakva god igra reči bila, realno Srbija neće moći da u narednoj deceniji istražuje i eksploataše domaću naftu za svoje potrebe, jer joj to pravo više ne pripada.
Ni jedna zemlja na svetu koja brine o energetskoj bezbednosti ne bi napravila ovakva potez. Može se desiti da napravi strateško partnerstvo, ali sa ciljem da partnera obaveže da ulaže u istraživanje, i nove tehnologije. Na žalost ni to nije urađeno sa srpske strane. Oni koji su se bavili 365-dnevnim pregovaranjem sa ruskim partnerom su unazadili naftnu privredu u narednih 20 godina i direktno smanjili energetsku bezbednost zemlje. Koja država na svetu bi većinski „dala" domaće izvore, ukoliko podaci jasno kažu da je samo uvoz nafte za četiri godine (2008/2002) povećan za 32%, derivata za 13,6 puta, kao i da je finalna potrošnja nafte povećana 23%, sa projekcijom da rast do 2015.godine bude još 18%!
Što se uljnih škriljaca tiče, njihova eksploatacija može doneti dobro, ali treba znati da je isplativost moguća tek kada je cena sirove nafte preko 100 US$/bbl, što će se u nekom budućem periodu sigurno i desiti. Aleksinački basen je njima bogat, sa procenom na 1,4 do 2 mlrd tona, iz čega je preradom moguće dobiti oko 200 mil t sintetičke nafte. Ne treba zaboraviti da je Srbija nekada imala jasne vizije razvoja, pa je na primer 1952.godine oformila preduzeće koje se bavilo istraživanjem škriljaca na ovim prostorima.
Međutim, ima li iskrene volje da se razvija ova tehnologija, i da se Srbija pripremi za energetske nestašice kojih će u budućnosti biti?, Ili je ovo najava da će u najboljem slučaju putem koncesije, a verovatnije po oprobanom receptu „Ja tebi, Ti meni" ova nalazišta, odnosno „pravo na njihove iskorišćenje" biti prodati ?, Da li je moguće da nam Ministar poručuje da ćemo „izvoziti sintetičku naftu" a da još nismo ni zaboravili kako je poklonjena potencijalna bilansirana sirova domaća nafta?
Pored ovakvih iskoraka onih koji upravljaju sektorom, značajna tema jesu cene energije, posebno električne.
Svakako Deža vi, jeste da ni jedan ministar od 2000. godine nije ni u pokušaju krenuo u godišnje plansko definisanje/projektovanje kretanja cena energije i energenata. Dugi niz godina aktuelni ili prethodni ministri energetike su uglavnom „lelujali kao senke" u svojim izjavama na ovu temu. Na početku mandata, uglavnom ljutito poručuju da se cena neće menjati, potom da ona treba da je realna, a onda da bez viših cena neće biti investicija, i/ili će biti ugrožena stabilnost napajanja potošača. U prevodu - ako cene ne porastu, biće restrikcija.
Tako se cena električne energije u Srbiji menja ad hoc, kad se nekom smrači, kad se završe ili kada su relativno blizu izbori, pa postoji potreba za novcem, ili kada nekim drugim interesima viša cena može da posluži ..ali najamnje za ono za šta cena i služi - da delom, ali samo delom omogući akumulaciju elektroenergetskog sektora. Ova priča, koja nikako da bude već jednom ispričana se zaista može smatrati „paramnezijom" što reče Frojd, jer ova stalno nova a u stvari stara tema, pravi utisak koji nas vraća na zaboravljene i potisnute osećaje postojanja partijske države.
Istina je jedna, i uglavnom vrlo prosta.
EPS je od 2000. godine dobio što u vidu donacija, mekih kredita, i ostalih kredita preko 1,2mlrd evra. Na dalje, cena električne energije je paralelno porasla za preko 630%!!!. Rezultat je bio gubitak u poslovanju EPSa, koji je samo u 2007.godini iznosio preko jedne milijarde evra!
EPS je neefikasan, korumpiran monopolista, pa svako pominjanje cena električne energije kao jedinog instrumenta podizanja njegove zainteresovanosti za investiranje u nove objekte i sl, nije ništa drugo nego „mračna strana Meseca". Nije poznato koja je to visina cene koja može biti dovoljna za apetit jednog monopoliste. I ne samo u Srbiji, već gde god da monopolisti postoje. Ovako uređen, i politički organizovan EPS može rezultirati samo povećanjem stepena korupcije, a ne podizanjem njegove konkurentnosti.
Predsednik Saveta Regulatorne agencije za energetiku (kao i ostale agencije, sastavljenom po političkom ključu, aminovanom u Parlamentu) izjavljuje da „trenutna cena električne energije u Srbiji ne omogućava uredno snabdevanje potrošača u narednim godinama". Ne samo da nije tačna izjava, već je tema promašena.
Zna se čime treba da se bavi ova Agencija i njen predsednik - u ovom slučaju, pre svega utvrđivanjem realnosti prikazanih troškova i drugih smernica kojima EPS želi opravdati svoj predlog za podizanjem cena. Dodatno, kvarovi, i ispadi u elektroenergetskom sektoru, situacije u kojima trećina Srbije ostane bez struje, nepostojanje jasnih kriterijuma utvrđivanja kvaliteta električne energije, nepostojanje novih objekata... rezultat su samo jednog - postojanja monopola-pirane, koji melje i jede sve ispred sebe.
Interesantno je da, nema ministra za ovih osam godina koji nije izjavio da je viša cena električne energije potrebna radi novih investicija. "..Poskupljenje je bilo neophodno, kako bi se obezbedila sigurnost snabdevanja..Trebalo je da bude i veće da sam se ja pitao" (maj 2007.g, ex ministar rudarstva i energetike Srbije, R.Naumov).
Da je briga o snabdevanju potrošača zaista i postojala, danas ne bi bili bez i jednog novog objekta, ako ne završenog onda bar u realizaciji. Umesto toga, građani i privreda Srbije osam godina su finansirali gubitke EPSa i korupciju u njemu!
Neverovatno je prebacivanje odgovornosti, ili gotovo hermetička zatvorenost ovog preduzeća. Konačnim pokretanjem postupka (početak 2009) za izgradnju Te-To Kolubara B (2x350MW, procenjena investiciona vrednost oko 700 mil €), i novog bloka TENT B3 (700MW, procenjena investiciona vrenost oko 1 mlrd €), Elektroprivreda Srbije se u svojim vestima više bavi napadom na medije, umesto da položi račune o razlozima kašnjenja, i načinu svog poslovanja. „Mediji u Srbiji su se na početku postupka za izbor strateških partnera Elektroprivrede Srbije za izgradnju TE Kolubara B i TENT B3 aktivno uključili u izbor strateških partnera EPS-a, baveći se zainteresovanošću određenih elektroenergetskih kompanija za izgradnju tih objekata. Upravni odbor JP EPS upozorava da se medijskim promocijama određenih kompanija može značajno uticati na regularnost cele procedure i naglašava da ceo postupak zahteva potpunu transparentnost, jednak položaj zainteresoavnih kompanija i poštovanje strogo utvrđenih pravila koja važe za sve učesnike u ovom poslu". (Sektor za odnose sa jvnošću, 29.01.2009).
Možda bi saopštenje EPSa bilo logično, da se ne zna da je JP EPS u 2008.godini potpisao Protokol o saradnji sa ruskim InterRao, kojim se predviđa izgradnja hidro i termoelektrana. Dodatno je generalni direktor ove kompanije najavio da je ruska kompanija spremna da investira oko 2 mlrd €; formirane su radne grupe koje rade mesecima na terenu. Zato izjava tadašnjeg direktora EPSa da ova ruska kompanija "ne ostvaruje, niti dobija ikakvu prednost u odnosu na ostale zainteresovane", deluje neozbiljno. Jer kada se u periodu pokretanja postupaka za projekte vredne blizu 2 mlrd € (pomenuta dva termo objekta) dogodi potpisivanje ovakvih protokola onda je to poruka svim invetitorima o pravcima opredeljenosti EPSa, a pre tendera. Srpski rečeno, to je pokušaj privatizacije EPSa "na mala vrata", bez strategije, bez transparentnosti...
Na dalje, da je Srbija poštovala potpisani Ugovor o energetici zemalja Jugoistočne Evrope, pa dozvolila pojavu konkurencije u proizvodnji električne energije, na primer kod obnovljivih izvora, danas bi EPS bio efikasniji, a cena energije realnija. Postojalo bi tržište električne energije, bolji kvalitet isporuke a energetska efikasnost države bi se povećala.
EPS je samo u 2008.godini na uvoz električne energije potrošio 45 mil €. Od vremena kada je ova kompanija izvozila struju (do sredine 80tih godina) puno vremena je prošlo, ali su pouke trebalo da izvuku i današnji EPS i njegovi vlasnici.
Danas, samo iz malih vodotokova Srbija dnevno baca 220 hiljada €, odnosno 80 mil € na godišnjem nivou. Za 80 mil € je bilo moguće instalisati oko 80MW snage iz malih hidroelektrana. Za samo 5,7 godina mogle su biti izgrađene sve male hidroelektrane, na poznatih 860 lokacija. Ne samo da to nije učinjeno, već se električna energija uvozi, sa projekcijom daljeg rasta.
Osnovni razlog jeste postojanje i „pošto poto" čuvanje ovakvog EPSa. Ako se zna sve prethodno, onda je podizanje cena električne energije nemoralno, bar dok se ne dobiju informacije a gde se novac kretao u prethodnim godinama.
Oni koji su odgovorni za ovaj sektor, treba da znaju da svako dalje podizanja cena, a bez ostalih mera i dešavanja jeste Đavolja usluga samom EPSu. Pored naravno socijalnog problema, jer ko će struju da plati, ovo je direktno ruiniranje elektroenergetskog sektora.
EPS na taj način neće postati bolja i uspešnija kompanija. U njemu mnogo toga treba da se menja.
Poznato je da građani i privreda duguju za potrošenu električnu energiju blizu pola milijarde evra, kao što je poznato da se EPS time gotovo hvali. Ovakvi dugovi nisu nastali peko noći, ili u roku od mesec-dva dana. Jedan od osnovnih zadataka ovog preduzeća jeste naplata potraživanja za isporučenu električnu energiju, zbog čega se nameće pitanje da li se to svesno dozvoljava njihov nastanak i rast? Odgovornost za postojanje dugova nije na strani potrošača, već na strani onih koji rukovode i upravljaju EPSom.
Trenutno, realno stanje u ovom sektoru i njegova istorija u proteklih osam godina, na žalost nikako ne odgovaraju medijski izraženim željama i obećanjima bivših i sadašnjih predstavnika političkog establišmenata.
Srbija je mogla biti lider u energetici regiona, ali je tu trku predala, a da se nije pošteno ni oznojila. Da je rešila problem viška zaposlenih, neadekvatne strukture zaposlenih, obezbedila infrastrukturna investiciona ulaganja i povećala nivo tehničko tehnološke opremljenosti, energetski sektor Srbije bi danas bio tranzitni energetski koridor i čvorište regiona.
Zbog toga što nije, Srbija danas treba da razmisli da li će i kako obezbediti zadovoljenje stalno rastućih potreba, i da ozbiljno stavi "prst na čelo" o tome kako, i iz kojih izvora će pokrivati energetsku tražnju za 20tak godina.
Prema tome, dokle god se ne sagleda realno stanje, i tek tada definišu budući koraci sa jasnom kontrolom realizacije, neće biti bolje.
Cene energenata će rasti u najboljem slučaju, a u onom drugom, energije neće biti u dovoljnoj količini, ili ćemo u potpunosti ostati bez nje.