Moram da vam se pohvalim da sam sinoć, 21.03. putovao kroz vreme! Nije me briga da li mi verujete! Važnije mi je to što sam se, bar na dva sata, ponovo zatekao u Beogradu iz sredine 80-ih, onom pravom - glavnom gradu (SFR) Jugoslavije bez kokardi, bradonja, Miloševića, Šešelja, Karadžića i glavnom gradu najurbanijeg, najsnažnijeg i sigurno najpoštenijeg rokenrola na ovom delu planete. U vremenu u kojem se nije brinulo da li se ima krov nad glavom i da se prehrani; u kojem je kompetencija bila merilo vrednosti pojedinca; u vremenu koje je uprkos tome imalo svoje buntovnike bez kojih se nikada, nigde i nikako ne može.
Nisu me oteli vanzemaljci, niti su mi moji drugari iz USA-e doturili neku novu hi-tech novotariju, vec sam onako izgubljem u vremenu, prostoru i dogadjajima, gladan starih vremana i našeg pravog RnR, podmitio redara u beogradskom Domu omladine sa samo 1000 dinara da prodjem, naoružan fotoaparatom i sa mnogo dobre volje. Kako sam prešao "vremensku kapiju" velike sale DOB, nabasah baš na Caneta, Antona & Co.
- onakve kakvim ih pamtim kada sam ih prvi put video & čuo uživo kao predgrupu "Čorbe" 1984. u Hali sportova na NBG. Potpuno iste, pune svoje mladalačke energije i duha. U ekstremno dobro artikulisanoj grmljavini autentičnog "Partibrejker"-zvuka, začuh "Hej, ti dole u mraku..."
Sumnjajući da se samo meni obraćaju, osvrnuo sam se i shvatio da se nalazim medju ogromnim brojem - naizgled hiljadu puta više nego što može da se smesti u salu starih i novih rokera, starosti od čak 6 pa do 60 godina, onih koji misle i osećaju kao ja; koji su provalili istu foru za beg iz budućnosti; koji ovde mogu da egzistiraju samo sa beskonačno mnogo našeg pravog rokenrola po m2 u jedinici vremena.
Cane nam se, uz prisećanje na "generaciju" poveravao da je "rodjen loš",
govorio da "hoće da zna", molio nas da "krenemo prema njemu",
a "džoniju da stane",
otkrivao "tajne" sa novog projekta, uz hendriksovsku podršku svog vernog druga & saborca Antona...
Kada je odlučio da je za to veče dovoljno rokenerola i otišao sa bine, pokazalo se da je rokenrol manjina u ovoj zemlji i te kako gladna i obespravljena, na ivici humanitarne katastrofe.
U maniru autentičnog i verovatnoj najpoštenijeg rokera kog sam ikada sreo za svojih 40 godina, Cane, The Brejker & Co. su pokazali samilost čak dva puta.
Cane, Antone & Co, The Brejkeri, hvala vam do "1000 zvezda"!
Mungos, The Roker Forever
P.S. Uslovi za slikanje su bili na granici mogućeg & podnošljivog, zbog duvanskog dima i gužve na svakom cm2 prostora od same bine do "vrha" sale. Izvinjavam se blogerima na lošijem kvalitetu slika.