Ideologija
Ono što je mene zaintrigiralo nije pitanje da li je episkop u pravu, nego komentari ovde na Blogu, koji pokazuju da je ideološki aspekt Njegoševog književnog dela bitniji od svega ostalog.
Kako u „proučavanju književnosti" stići do poželjnog ideološkog rešenja? Veoma jednostavno - uzeti nekog od pisaca-velikana u nacionalnom književnom kanonu i pogledati kako tretira istoriju. Nije čudo da se na prostorima bivše Jugoslavije koplja lome na piscima poput Njegoša, Andrića, Krleže, Selimovića i Crnjanskog. Njegoš, Andrić i Selimović su zbog izvesnih problema s nacionalnom pripadnošću (kako ličnom, tako i književno-kanonskom) posebno zanimljivi ovim povodom.
Ali, da ostale sada ostavimo po strani; kad je reč o Njegošu, postavljaju se dva osnovna pitanja: da li je bilo istrage poturica koju je Njegoš uzeo za okosnicu svog dramskog epa Gorski vijenac, i da li je i na koji način njegovo književno delo jedan od konstitutivnih elemenata stvaranja nacionalne svesti (u modernom smislu reči) kod Srba? Na prvo pitanje savremena istorija, nakon dugog tumaranja kroz lavirinte raznoraznih spisa, daje odgovor da je tzv. istraga poturica, u smislu isplaniranog i u kratkom vremenskom roku sprovedenog pokolja, ipak samo legenda (mada neki izvori, koje je na Blog linkovao Domazet, tvrde drugačije - reč je o izvorima koji tematizuju etničko čišćenje Muslimana na našim prostorima). Na drugo pitanje odgovor je nedvosmislen: da, Gorskom vijencu pripada izuzetno mesto u razvoju nacionalne svesti kod Srba.
Srpski Njegoš
Šta je to sve dobro učinio Njegoš za Srbe? Pa, kao prvo, pokazao je da umeju skoro da se unište
sumnjama o moralnosti i humanosti svojih planova (što je predstavljeno zemaljskim i nebeskim dilemama vladike Danila i igumana Stefana), ali da na kraju ipak nacionalni interes stave na prvo mesto. Umeju da pobede neprijatelja, u ovom slučaju Turke, pri čemu se nepouzdani podatak o istrazi poturica pretvara u nešto za naciju daleko konstitutivnije od svake istorijske činjenice - u mit. Naravno, Njegoš je učinio još nešto: napisao je tipično a ipak jedinstveno romantičarsko književno delo, i to „narodskijem", vukovskim jezikom (o tome će kasnije biti još reči). A poslednjih godina se važnim pokazalo i to što Njegoš nije pisao o Crnogorcima nego o Srbima u Crnoj Gori. Dakle, kome je do nacionalnih pitanja i manipulisanja istim pitanjima zarad bilo kakvih interesa, može da posegne za Njegošem. Pa da Gorski vijenac, na šta je ovde na Blogu upozorio Sentinel, u Crnoj Gori proglasi književnim, a u Srbiji „istorijskim" delom, na primer. Ili da Njegoša proglasi jednim od najvećih humanista među Srbima, odnosno - na drugom kraju batine - za genocidnog pisca. Sve ovo je puka i pusta ideologija.Ipak malo književnosti & jezika
Kud se denu književnost? Da li je Njegoš značajan, veliki književnik? Jeste. A evo i zašto.
Prvi preduslov za razumevanje književnog diskursa je u ovom slučaju razdvajanje književnosti od istorije. Književnost NIJE istorija. Ko istoriju uči iz književnosti čini sebi, a često i drugima, magareću uslugu, jer književnost ne prezentuje istorijske činjenice, nego ih, čak i kad ih koristi, kombinuje s fiktivnim „činjenicama" i stvara tkivo koje se u najboljem slučaju može nazvati mogućim, ali nikako realnim. Šta je učinio Njegoš? Spojio je, grubo rečeno, elemente istorije i sopstvenog doba, dodao štošta iz sopstvene biografije itd, a za književnost je od svega bitnije KAKO je to uradio.
Pomenuću samo nekoliko stvari: Njegošev Gorski vijenac je u žanrovskom pogledu zaista jedinstveno delo; to je klasičan romantičarski ep, ali je komponovan kao drama. Drama je prenesena i na unutrašnji plan, pre svega kroz likove vladike Danila i igumana Stefana, koji svako na svoj način i u svom „domenu" pokušavaju da donesu najbolju i najmoralniju odluku o sudbini poturica i budućnosti Srba u Crnoj Gori. Njegoš je samu bitku, koja je često centralno mesto romantičarskih epova, gurnuo u pozadinu - o njoj izveštavaju glasnici, a jedina borba koju nam pisac servira u prvom planu je jedna simbolična borba petlova.
Što se jezika tiče, bitne su opet dve stvari. Gorski vijenac je objavljen 1847. godine, iste godine kada se pojavljuju Vukov prevod Novog zavjeta i Pesme Branka Radičevića, što znači konačnu pobedu vukovske struje u ratu oko jezika i pravopisa. Njegoš je prihvatio Vukovu ortografiju, odbacio ruskoslovenski jezik (onoliko koliko je mogao!) i napisao svoja dela na „čistom narodnom jeziku". Hm. Sad se javlja moj dragi kolega bloger Oort, i kaže da je Gorski vijenac nemoguće čitati bez pozamašnog rečnika i gomile napomena. Da! Sa aspekta vrednovanja književnog dela, međutim, satnica utučena na listanje rečnika ne igra posebnu ulogu. Jednostavno, Njegošev jezik je, kao prvo, iz današnje perspektive zastareo. Kao drugo, to je tzv. gnomski jezik - Gorski vijenac je prava riznica izreka i poslovica. I kao treće, taj jezik je podvrgnut nekim formalnim zakonitostima - Gorski vijenac je stihovano delo u kojem preovlađuje svima nam poznati deseterac. Sve to ga ne čini lakim za čitanje, naravno, ali ne osporava mu književne vrednosti. Naime, kad savladate taj jezik, kad malo priviknete ili pročitate neka mesta dva ili više puta, kao rezultat ipak ne dobijate brlju, nego književnost.
Ideologija, once again
Da se vratim na ideologiju. Naravno da moja namera nije da predstavim Njegoša kao neko književno nevinašce operisano od ideoloških slepih mrlja i nacionalističkih pobuda. Ne može se izgubiti iz vida ne samo činjenica da je polovina 19. veka kod nas doba romantizma - znači, doba kada su formirane nacije u modernom i, nažalost, još važećem smislu reči - nego ni biografski momenat, jer je Njegoš ipak bio svetovni i duhovni vladar Crne Gore. To su činjenice koje su našle svoj, ako hoćete, odraz u njegovoj književnosti. I to su, dakle, činjenice podložne kritici, uključujući i onu najstrožu. Međutim, i Njegoševi obožavaoci i Njegoševi osporitelji često zaboravljaju da on nije napisao baš samo Gorski vijenac. Napisao je, i dve godine ranije i objavio, i Luču mikrokozma (delo koje je mene, recimo, uvek fasciniralo više od Gorskog vijenca), kao i pregršt pesama, uključujući onu najlepšu, Noć skuplja vijeka.
No, Gorski vijenac je posvećen „prahu oca Srbije", Karađorđu, u pitanju je, dakle, nacionalni ep, te ga je u tom smislu moguće kako kritikovati tako i zloupotrebljavati. Kritika uvek promašuje cilj ukoliko deaktivira svaku vrstu mentalnog vremeplova i ospori verodostojnost svakojake istorijske situiranosti. Sviđalo nam se to ili ne, Njegoš je za svoje vreme i crnogorske uslove bio pre progresivan nego konzervativan, i zbog toga je produktivnije situirati Njegoša i njegovo delo u njegovo, a ne naše vreme, jer je jedino tako moguće uočiti one elemente koji bi ga danas činili konzervativnim, a pri tom ne oduzeti njegovom delu ono u suštini najvažnije: književnu vrednost.
Manipulacija episkopa Irineja sastoji se upravo u sledećem: on je Njegoša, onakvog kakav je bio, prekopirao u današnje vreme i - proglasio ga reakcionarom, da bi, naravno, opravdao reakcionarnost stavova SPC o Zakonu protiv diskriminacije. Irinej je svojim rečima, pozivajući se naizgled na istoriju srpskoga naroda i jednu od njenih najvažnijih figura, lukavo toj istoriji otkazao upravo njen conditio sine qua non - istoričnost sâmu, gorepomenutu progresivnost.
Šta bi bilo kad bi bilo? Da je Njegoš danas tu, on ne bi bio onaj čovek koji je bio polovinom 19. veka, odnosno, kako to lepo reče blogerka Chobanica: „Njegos me se doima kao licnost koja je imala senzibiliteta za vreme u kome je ziveo. Dakle i da zivi u nasem dobu, sumnjam da bi duhom ziveo u dalekoj proslosti, jer to nije karakteristika ljudi koji ostaju zapamceni po velikim delima."Na proslavi, pardon, naučnom skupu Delo Petra Drugog Petrovića Njegoša nije nedostajao ni naš Matija. Ipak tu ima materijala za premetanje i pretakanje, em ovaj Zakon protiv diskriminacije, em srpski i crnogorski narod/jezik/književni kanon, em ta tako zakukuljena, da ne kažem simbiotička vezanost (naše) književnosti i istorije... Bloger Blackbox je našao crvenu nit: „Valjda je razlika u tome što Crnogorci znaju da je Gorski vijenac napisao Njegoš, a neki u Srbiji tvrde da je to pisao neki Srbin pod pseudonimom "Negoš", jerbo niko ga bolje ne tumači i ne razumije no naš Matija."
Btw.
Što se mene tiče, ne znam napamet ni dva dvostiha iz Gorskog vijenca, Njegoš nije pisac za čijim knjigama uvek iznova posežem, moji pisci su - da pobrojim nasumice - Kiš, Pekić, Kalvino, Dostojevski, Bulgakov, Harms, Nabokov, Borhes, Murakami i ta bratija. Nikada ne bih napisala Isidorinu Njegošu knjigu duboke odanosti, to je istina, ali nikada ne bih ni osporila ne samo književni talenat (za ono vreme) nego ni značaj Njegoša za razumevanje kauzalnog toka naše istorije. Postavite sebi pitanje o istorijskoj nužnosti (na primer, da li je danas nužno ratovati za svoj narod, da li je nužno očuvati teritorijalni integritet i suverenitet), o nacionalnim prioritetima (ja ih ne volim, mislim da je pitanje anahrono, ali zar mi vredi da zažmurim i pravim se da ga nema?), o nekim univerzalnim pitanjima - za šta se vredi boriti, kako definišemo humanost, kako vrednujemo ubistvo, koji su naši viši ciljevi... Pokrenite taj lanac, i nećete pogrešiti ako prelistate i Njegoša, i on se pitao o istim stvarima i utoliko - jedino utoliko - može biti proglašen našim savremenikom.