Bombardovanje sam provela u Americi u koju sam dosla desetak godina ranije. Znala sam da nam se sprema cudo koje je "mirisalo" 1994 kada sam bolesnoj majci kupovala lekove u privatnoj apoteci a da nikada nisam dobijala racun. Ako, mislila sam, samo kada bi njoj bilo bolje, nema veze sto apoteku drze na divlje. Mirisala je przena kafa u mom kraju sireci miris po Cuburi iz kojekakvih divljih przionica-radnji....U Beograd sam putovala iz Budimpeste, minibusom. Vozac bi stavio pasos mog trogodisnjeg sina na gomilu i u prolazu stavio njegov prvi da vide kontrolori, carinici, na granici. Uz put sam gledala sive vojvodjanske njive iz kojih su izvirivali panoi sa likovima brace Karic.
Moja romanticna majka je u ono vreme verovala Vuku Draskovicu i njegovu sliku drzala pored sebe. Ja nisam verovala nikome jer, politicarima u principu ne verujem jer ih ne volim.
Bombardovanje sam prozivela dramaticno. Posle su mi govorili: Vama kao da je bilo teze tamo, a mi smo se ovde, na kraju i zezali. Onda je doslo "oslobodjenje", Kostunica se rimovao sa ludnica, u opstem, narodnom odusevljenju. Od 1994 do 2000 nisam htela da dodjem u Beograd. Onda sam dosla, tog prvog leta, na njegovom samom pocetku. Beograd je mirisao na lipe i sve mi je bilo lepo. Valjda sam tako zelela, da sve bude lepo.
Od atentata na Djindjica, narod kao da je seo na, specijalno za takve prilike, ipodignut tobogan.