Dragi blogeri,
bash bljutav neki osecaj imam ceo dan.
Neprijatnost i bespomocnost.
Ponovo.
Juche smo se ovde na razne nachine secali tog nemilog proleca 1999. i nekako se slozili ipak oko jednog- da taj dan ne treba zaboraviti i da ga treba obelezavati.
A to shto se juche desilo u Beogradu, kao znak podsecanja na nashe stradanje, je u najmanju ruku bilo nedolichno.
Kakvu smo mi to poruku podelili medju sobom i kakvu poslali u svet?
Da li su razshmirane govorancije, sumnjivog sadrzaja, davno vec istroshenog i nedovoljno definisanog stava, jer niko nije spreman da se jasno i glasno ogradi od monstruozne politike, koja nas je dovela do vrata pakla, to shto osecamo i mislimo o tom dogadjaju?
Da li gomila huligana, koji nose slike krvnika kao heroje, uzvikuju ratni poklich i lome svoj grad, napadaja novinare, predstavljaju nas, kao naciju?
Zar nismo bili duzni da osmislimo dogadjaj, koji ce pokazti nashe neslaganje i protest, nashu tugu za stradalima, nash revolt prema danima straha i rushenja, koje smo preziveli, na dostojansven i civilizovan nachin, kako bi poslali poruku, da se to nije smelo dogoditi, da je to nedopustivo i da se vishe nikada nigde ne sme ponoviti,... da se pokrenu neke savesti,...zar ne bi svi gradjani izashli i stali iza takve ideje ...umesto shto smo dozvolili onaj haos od juche?